Matei Jelić su samo 24 godine, a čini se kao da je u borilačkim sportovima “oduvijek”. Nakupila je staža, više “od pola života”. Mlada, lijepa i uspješna – u ringu ubojita, a na ulici će vas, u prolazu, razoružati osmijehom. Prvakinja sa stilom. Imala je samo sedam godina kad je prvi put potrčala na tatamiju, a danas je teakwondoašica s nizom medalja oko vrata, hrvatska sportašica godine, olimpijska pobjednica. Prva nakon 1968. godine kada je u “društvo slavnih” u bazenu ušla Đurđica Bjedov.
– Olimpijada, europsko i svjetsko prvenstvo su trebali biti u istoj godini, takva su pravila, no zbog pandemije je to svjetsko prvenstvo prolongirano. Dobro se sjećam dana kada mi je Matea, na početku 2021. godine, u kojoj su trebala biti ta tri natjecanja, poklonila rokovnik i rekla da ćemo sve uzeti u toj godini. To se činilo nestvarno – kaže Toni Tomas, drugi dio ove uspješne priče u podrumskim trening prostorima u sastavu osmoljetke Lokve-Gripe. Mateine želje koje su postale stvarnost, splitsko-kninska kombinacija koja je prešla hrvatske okvire.
Matea i Toni dokazali su kako je trud, rad i želja, u isto vrijeme, jedini pravi spoj. Viteštvo, potezi, trenutci i priča koja svakoga potiče da postane bolja osoba.
“Bilo je teško, mnogo kušnji…”
Veličina i snaga duha ove rođene Kninjanke “isplivali” su u godinama puberteta kada je proživjela pravu kalvariju. Usred borbe joj je pukla rodnica, došlo je do unutarnjeg krvarenja, komplikacija… Zamislite šoka u obitelji.
No, čvrsto i odlučno ‘ne damo se, idemo dalje’, prihvatilo je taj trenutak samo kao znak nepokolebljivosti. Epilog su bile dvije teške operacije i riječi utjehe i snage Mateina uzora – Janice Kostelić koja se slučajno zatekla na bolničkim hodnicima riječkog zdravstvenog kompleksa.
– Rijetko se vraćam unatrag. Bilo je teško, nikako sve savršeno, mnogo kušnji,… ali kad je sve prošlo, isplatilo se. Znam da je bio neravan put. Zato mi je cijeli ovaj uspjeh još i draži – govori nam Matea kojoj se na svaki spomen Knina oči zacakle. Najviše zbog obitelji, ali i ljudi koji, kako kaže, cijene njezin uspjeh i podržavaju je na svakom koraku.
– Mali grad i mala sredina, ali ljudi velikog srca, uvijek tu za mene – emotivna je.
“Da sutra umrem, umro bi sasvim sretan!”
Tajne uspjeha nema, veli, samo upornost i vjera u sebe – do kraja. Koliko na težini imaju ove riječi potvrđuje i činjenica kako Matea svako toliko promijeni broj mobitela jer “sve što joj uzme i trenutka energije miče da dođe do uspjeha”.
– Živim u sadašnjem trenutku i fokusiram se na to. Pokušavam uživati u lijepim stvarima sada i ovdje iako je normalno, kada dođe prilika, da radim sve da dođem do vrha – dodaje.
Na vrh je stigao i Tomas, drugi puta okrunjen za najboljeg trenera u Hrvata pa stoga ne iznenađuju riječi kako to životno razdoblje ne mogu zamijeniti milijuni kad živite svoje snove.
– Ljudi koji umiru najviše žale što nisu živjeli svoje snove. Ja sam se usudio, sretan sam što sam dobio priliku raditi s nekima tko je posvećen kao Matea. Cijeli život sam u potrazi za talentima i onda kad dosegnete vrh, vjerujte mi, da sutra umrem, umro bi sasvim sretan.
“Ljudi prepoznaju naš rad”
Ovaj osnivač taekwondo kluba “Marjan”, koji ima prste, primjerice, u izvrsnoj priči sestara Zaninović i Tonija Kanaeta, trudi se da “Marjan” ne traje jedno ljeto nego da taj sjajan proizvodni kotač talenata stalno okreće.
– Jako puno djece nam se upisalo u posljednje vrijeme. Ljudi prepoznaju naš kvalitetan rad i dolaze u klub. Godinama smo prvi izbor u gradu među djevojčicama, a visoko mjesto držimo i među dječacima.
– Postoji li trenutak kada je u mislima odustajanje? – oprezno pitamo.
– Svaki dan, zadnjih 10 minuta treninga – nasmijali su se Matea i Toni, ljudi koji svojom energijom motiviraju sve oko sebe.
I što još dodati ovoj priči? Ruku na srce, ništa. Ostaje samo na naslovnice stavljati ovaj dvojac koji ni izdaleka nije pokazao svoj maksimum.
Sretna je zemlja koja ih ima.