Mikrofon ne puštaju već više od dva desetljeća, a njihove pjesme već od prvog slušanja postaju evergreeni. Postoje neke prirodne zakonitosti da čovjek na neke stvari naprosto nema odgovora, pa možda između ostalog i na to. Uvijek su bili drugačiji, a publika se od početaka s njima podsvjesno identificirala.
Mjesto matematičkih operacija i sati provedenih u sudnici Ivo Jagnjić i Zdravko Sunara postali su “priča što se nosi s kolina na kolino“. I to u poprilično izazovnom kraju u kojem je glazba utkana u kost. “Od jubavi velike nema ništa svetije” i od emocije koju grupa Dalmatino donosi kroz svaki stih.
– Na moju sreću i mojih možebitnih klijenata hvala Bogu da nisam nikad radio pravne poslove. Štoviše, mnoge sam ljude spasio time što se nikad nisam bavio pravom. Ja sam previše naivan za taj posao. Glazba je umjetnost, glazba je svijet mašte i ja u tom svijetu mašte oduvijek živim – jasan je Zdravko koji je završio Pravni fakultet u Splitu. Ivo je sa svjedodžbom iz više ekonomske škole.
– Odma sam reka ćaći da zaboravi na fakultet i da u školu idem samo njemu za ljubav. Zna sam od početka da ću tamburat, da je gitara moj život i da me čeka glazbeni put – veli Ivo. Jer… vodi te srce i želja, odvedu te gdje želiš biti.
Jednostavno moraš osjetit da je pisma dobra…
No, njihovo je znanje u “srčanim pjesmama” koje su inspirirane osobnim životom i proživljenim situacijama, ali i najbolji pokazatelj osobnog stvaralačkog stila. Ne kažu zalud onda kako su Jare i Sunara začetnici dalmatinskog popa.
– Često ljudi postavljaju pitanje kako nastaju pjesme… To je jedan specijalan moment, jednostavno moraš osjetit da je pisma dobra – kaže nam prvi glas Dalmatina.
Oni vjeruju u svoje skladbe, koncizno vode računa o svakom detalju, zajednički rade aranžmane i jedinstveni glazbeni proizvod stvaraju unutar benda – i u studiju, i na bini.
– Sigurno je i u tome tajna. Ljudi nam zapravo često govore da smo bolji uživo nego na CD-u pa onda uvijek kažemo da je to posljedica činjenice da u studiju i pred publikom sviraju isti ljudi – objašnjava Ivo koji je autor teksta i glazbe svih pjesama ovog popularnog sastava pred kojim je ogroman izazov i nevjerojatna satisfakcija jer ih u tjednima koji slijede očekuju koncerti u dvorani “Vatroslav Lisinski” i glazbena poslastica na splitskim Gripama.
– Dvorana Gripe, to ću reći u istom dahu, je vrhunac naše karijere. Makar i da bude u budućnosti većih dvorana, mi sanjamo već četrdesetak godina pune, vesele i raspjevane Gripe – podvlači Zdravko.
“Da nema publike, mogli bismo pjevati svom kućnom savjetu…”
Njihov san se itekako ostvaruje jer kako drugačije opisati situaciju u kojoj mladi, koji se nisu ni rodili kad su krenule njihove glazbene epizode, Dalmatino jednostavno obožavaju! U dvadeset godina u kojima nije bilo jedne nesuglasice i u kojima je najveći problem koju pjesmu izabrati za nastup…
– Samo jednom se, čini mi se, nismo dogovorili oko vina, ali i to je trajalo nekoliko sekundi jer smo naručili obje boce. Oko glazbe – nikad. Glazbeni ukus nam se dobro slaže, prilično je blizak, ali najvažnije je što je publika prepoznala Dalmatino. Inače smo mogli svirati svom kućnom savjetu – smije se legendarni bubnjar rođen u Mostaru.
– Imamo jednostavno previše pisama i nemoguće ih je izabrati sve za koncert. Svaka je svoja, svaka ima svoje opravdanje i težinu i jako je dobro kad bend ima četrdesetak pjesama od kojih su sve dobre – dodaje.
Ona posljednja – Refužo, u kratkom je roku našla svoje mjesto na glazbenom nebu. Snažan tekst i glazba nešto što je izdvajaju od drugih.
“Mi se samo dobro zabavljamo…”
No, čudni su putevi glazbenika. Mladu grupu i njezin repertoar diskografi na prvu nisu ozbiljno shvatili, osim jedne – Dancing Bear. Od tada do danas su joj ostali vjerni.
– Diskografi se nisu razumjeli dovoljno dobro u repertoar, često ne znaju prepoznati pravu pjesmu. Mnogi su pogriješili u našem slučaju. Kasnije su se neki i ispričali, ali zato Dancing Bear nije pogriješio – veli Sunara.
Što je u pozadini ovog ogromnog uspjeha, pitamo naše sugovornike.
– Obožavam noć, mir i tišinu. Obožavam se maknit u vikendicu u Vinišću i to često radim zimi kad odem tamo na dva, tri dana. Po noći uvik nešto radim, uvik su tu neki kreativni momenti. Većina ljudi koji rade ovakve stvari su navikli stvarati po noći – odgovara Jagnjić. Sviranje bubnjeva je najbolji lijek za živce, nije se trenutka mislio Zdravko.
– Preporučim svakome da kupi bubanj i svira ga kad se naljuti. Opušta me svakako i igra s unucima, roštiljanje, ma puno toga… Ali, iznad svega nastupi uživo – oni su najbolji lijek za opuštanje.
Obitelji su na njihov umjetnički tempo naviknule, isto kao što je i publika naviknula na lipu rič Dalmatina koja ranjenome srcu triba.
– Glazba je naš život. Nemamo osjećaj da je ovo posao, ovo je hobi, mi se dobro zabavljamo. Ljudi prepoznaju našu emociju koju dijelimo s bine. I sve tako do mirovine koja će, nadam se, biti što kasnije.
Nadamo se i mi.
* Dalmacija News u novom 2022. ljetu svakog će ponedjeljka donositi razgovore s ljudima koji su zvijezde u mnogim životnim poljima. Ostanite i dalje uz nas *