Dok smo maleni, dok smo mala djeca, svi jedva čekamo postati veliki, želimo narasti. Naravno tjelesno, ali kada se to dogodi, onda svi želimo i postati veliki u očima drugih ljudi, neovisno o broju centimetara ili kilograma koji očituju našu tjelesnu veličinu.
Svi mi u svom srcu nosimo ambiciju, ali u čiju službu stavljamo talente, svoje napore, uspjehe, svoj ego i veličinu je odlučujuće. Jer, puno je onih koji lukavo glume, a iza svih tih postupaka čuči jedno veliko samoljublje. No, zašto onda malo toga funkcionira na ovom svijetu.
Odgovor leži u jako malenom broju ljudi koji su u stanju stati na začelje i služiti za opće dobro, ljudi koji su voljni sve svoje sposobnosti, sve svoje znanje, veličinu staviti u službu općeg. Za sve nas.
Tedi Spalato čovjek je koji svoju veličinu nije preozbiljno shvatio, ali posjeduje ozbiljno glazbeno, ljudsko dobro. O sebi govori u umanjenicama premda bi i neke uvećanice bile preslab epitet za ono čime je on svijet učinio barem – malo boljim. Imamo snagu, imamo znanje, imamo volju, imamo želju, ali malo je onih koji svojim životom guraju naprijed. Tedi je jedan od njih.
– Nije moja glazbena priča krenula već je bila po nekom genetičkom principu s oca i djeda. Ja sam već kao dvogodišnjak dobio jedan instrument iz Amerike od djeda i počeo sam prčkati kao najavljući obitelji svoje glazbeno postojanje jer svi su bili glazbenici. Od djeda koji je bio odličan tenor, oca koji je svirao i pjevao, majke koja je pjevala i bila u splitskom baletu, sestre koja je bila u zboru u splitskom HNK 16 godina, brata koji svira. Nisam imao izbora. Moj otac je na moj prvi krik odsvirao pjesmu tako da je moj prvi kontakt s ovozemaljskim bio zvuk. Tako je i ostalo – priča Spalato kojemu je doticaj s harmonikom bio prvi izlet u glazbene labirinte.
– Kao klinac sam učio svirati harmoniku, a nakon toga smo došli u Devića – mandolina, mandola pa kontrabas i tek gitara koja je došla u nekakvoj adolescentskoj dobio kao zadnji instrument. I s godinama se rađao taj interes prema instrumentima, glazbi, klapskoj pjesmi i pjevanju.
Putevi nota i crtovlja
Po struci elektroničar, ali mislima i ambicijama daleko od epizoda dioda, multimetara i signala.
– Radio sam ja to uredno i predano, ali nisam se u tome pronašao. Samim time što sam sagledao perspektivu sebe, želim li ostati tu do kraja života i neće se ništa bitno događati u njemu, u odnosu na neke druge koji su imali više talenta za to. I tada sam se odlučio za glazbu, odlijepio se od elektronike i otišao putevima nota i crtovlja.
– U vremenu mojih najranijih dana uzor mi je bila obitelj, drugi Ljubo Stipišić koji me uzeo sa 12 godina i počeo me učiti. Tada sam pjevao u tim njegovim dječjim mjuziklima. Treći utjecaj bio je vokalni i ljudski, bio je Oliver Dragojević bez kojeg se ne mogu zamisliti. Veliki je utjecaj imao na mene u tim mladim danima. Oliver je znao interpretirati fraze, bio je besprijekoran sluhist, ma Oliver kao kompletna ličnost me oplemenila – govori Tedi pa ide i dublje. Neprežaljeni Morski vuk traga je ostavio na svakom Dalmatincu. Takva je valjda sudbina.
– Ja sam svaki dan s njim, u nekoj drugoj dimenziji. On je negdje tu, leti okolo, zafrkava se. Sve ono što je dao sve će to ostati generacijama, a koncert u Veloj Luci je slavljenje Olivera i njegovog djela. Nisam nikada želio da to bude nekakva komemorativna varijanta nego da ga se slavi i da se pjeva. On sigurno odozgor gleda i kaže da pjevamo i veselimo se.
Ovomu samozatajnom poeti more, ljubav i Split vječna su inspiracija u njegovim glazbenim čarolijama. Računala stvaraju glazbu s onim znanjem koje je čovjek imputirao, ali tu se gubi ona osobnost glazbenika koja proizlazi iz živog muziciranja tako da Tedi radije bira gitaru i snimke u kojima svira uživo.
– Nisam nikada ja imao strelovit uzlet , ja sam imao samo neki uzlet određene visine i koridora. Nisam nikada bio da sam se kao pojava eksponirao i imao veliku karijeru, iz anonimnosti me izbacila pjesma Sve ću preživit i Dalmatino, povišću pritrujena.
Mala galerija, glazbeni studio i radionica za rad s drvetom
Od svog je stančića u Solinu, kao veliki ljubitelj likovne umjetnosti, napravio malu umjetničku galeriju, mali glazbeni studio i radionicu za rad s drvom jer se bavi restauracijom starih instrumenata i gitara, preko koje je otkrio tajne rezbarstva.
– Kada sam imao godinu dana djed je za mene iz Amerike poslao Forda tako da su oldtimeri, općenito stare stvare, meni ljubav od malih nogu. Volim oživjeti nešto što je ostalo u nekom stanju i onda se kroz to zapravo razvijam i naviru mi sjećanja.
Tu je i drveni brodić, sjajna izvedba, do detalja vraćen u život.
– Brodić je onako bio usput, kao da me čekao u jednoj antikvarnici, bio je potpuno zapušten i doslovno se počeo raspadati. Dobio sam ga za 700 kuna i polako sam ga počeo obnavljati sa novim drvom, a onda ljepilo, lakiranje, brušenje. Volim korespondirati s prošlošću na aktivan način da jednostavno osposobljavam stare stvari.
Jer…
– Čovjek mog profila kako vrijeme odmiče vidi najveći smisao da se razvija u smjeru nekog glazbenog i duhovnog, a ne materijalnog. Sve manje je tih materijalnih želja, sve više je onog nekog osobnog unutarnjeg zadovoljstva, ljubavi i prema glazbi i umjetnosti općenito.
Njegova mirnoća i nenametljivost u razgovoru jednaki su toj mirnoći koju Tedi posjeduje i u komunikaciji s publikom. Publikom koja je uvijek ključ.
– Ukoliko postoji taj neki zid onda zapravo pravi dojam i nas izvođača i publike nedostaje. Publika je u konačnici ona kojoj vi nešto predočavate, nešto dajte od sebe od svojih emocija. Zatvoreni je to krug, preduvjet da se dogode neke jako lijepe stvari i emocija. Bez publike je teško dobiti nešto od glazbe. Jer glazba je ljubav, glazba se širi, nije vidljiva ali je zvučna, i onda ta akcija, odnosno kontrakcija publike, je izuzetno važna bez obzira o kojoj se glazbi radi.
Najvažnije je biti čovjek
Samozatajan i retro tip, barem tako za sebe kaže, ali itekako prisutan u sadašnjem trenutku. Trenutku u kojem je, od svega, najvažnije biti čovjek.
– Čovjek mora biti ponizan i skroman, a uz trud, zalaganje i upornost se, u nečemu što je Božji dar, ostvaruje. U ovom trenutku moga života ja uistinu gledam jedino što ću ostvariti danas. Danas mi je jedino mjerilo da nešto korisno uradim za sebe i za drugoga. Neostvarenih želja ima, to se može nabrojati uvijek, ali s druge strane sam u konačnici zaključio da mi je Svevišnji dao jako puno. Ja sam sretan čovjek.