On je “dečko iz zagrebačkih Gajnica”, kvarta na zapadu glavnog grada prema Zaprešiću. Ovoga će mjeseca proslaviti okrugli pedeseti rođendan, a već više od četvrtine svoga života “spletom okolnosti” živi u Splitu. Od tih, pak, trinaest godina u gradu po Marjanom, gdje se – hvala na pitanju – osjeća sjajno, najviše je vezan za Sinj, odnosno Košarkaški klub Alkar. Upravo mu teče četvrti trenerski mandat u Alkaru, osma sezona. Već u prvoj, debitantskoj, ostvario je ogroman uspjeh sa Sinjanima plasiravši se u Ligu za prvaka, a u ovoj osmoj na pragu je još većeg dosega, jer u srijedu Alkar igra četvrtfinale Kupa Krešimira Ćosića protiv Kaštela. Dakle, Alkar će biti favorit.
Razgovor, ugodni i opuštajući, s odličnim tipom kakav je Damir Milačić, otvorili smo pitanjem zašto je 2013. godine odbio poziv Zadra. Zamislite, trener Alkara se zahvalio Zadru na pozivu.
– Samo da podsjetim, vjerojatno se malo tko sjeća da nama tada nitko nije davao nikakve prilike, navedeni smo kao glavni pretendent za ispadanje. Bila je to moja prva sezona u “premijerki”, super smo je odradili i čak ušli u Ligu za prvaka. Nakon toga me zvao legendarni Branko Skroče, tada direktor Zadra, prenio sam to direktoru Alkara, mogao sam otići, ali on mi je rekao da nema rješenje koga postaviti za trenera umjesto mene. Oni su mi pružili šansu, a šansu nije bilo lako dobiti. Bio sam bez menadžera, bez iskustva, tri godine sam prethodno bio u Podsusedu, radio u svima kategorijama, to je moja općina u kojoj sam odrastao. Spletom životnih okolnosti, najviše njih, stigao sam do Sinja. Evo, ide osma sezona u tom specifičnom gradu, koji je i grad košarke, između ostalog.
Osim Alkara, kao trener je radio u Šibenki i Jollyju. Kao igrač jednu je sezonu bio i u Zadru, a živi na Bačvicama, petstotinjak metara od kluba koji je trostruki europski prvak. “Pokrio” je čitavu košarkašku Dalmaciju, kao da nigdje drugdje nije htio otići. Zar stvarno nije bilo nekih drugih ponuda da ga “odlijepe” od Splita i Sinja?
– Bilo je ponuda, ali ta emocija koju sam doživio i doživljavam od Sinjana prije svih, uvijek bi nekako prevagnula. Nisam dvojio i zato što te druge ponude nisu bile financijski dramatično veće. Ja sam emotivac i po tome se odlično uklapam u ovdašnje kalupe. Kad bih osjetio zasićenje u Sinju, makao bih se, ali bih se vraćao. Da, mogao bih stići Daniela Jusupa, koji je sada šesti put trener Zadra, ali nadam se da neću. No, nikada ne znaš što ti život nosi. Da je meni netko rekao da ću od 2012. godine živjeti u Splitu… Ja, dečko iz Gajnica, rekao bih da je to nemoguće. Jako sam vezan za Dalmaciju, eto, spletom životnih okolnosti.
Jasno da nije prvi Zagrepčanin koji je svio gnijezdo u Splitu. Bernard Vukas, Damir Šolman, Renato Baretić… Zašto je njemu Split toliko prirastao srcu?
– Najviše radi žene, iskreno – smije se Damir.
– Poslovne okolnosti su bile takve, ovo mi je osma sezona u Alkaru. Bio sam skoro tri godine u Šibenki, jednu sezonu u Jollyju. Eto, nabrojao sam, manje-više, tih dvanaest godina. Jedna je bila u Belgiji. Vezan sam za Dalmaciju. Ne znam što će biti dalje, sa suprugom se šalim da će ona na kraju završiti u Gajnicama, kao što sam ja na Bačvicama, ali za sada ona pobjeđuje.
Dalmacija je puna emocija, on je emotivac. Gdje god je radio u Dalmaciji, tamo sve pršti od emocija. Što se košarke tiče, Split je nekako najmirniji, makar povijesno ima najbolje rezultate.
– Je, paše mi temperament u Dalmaciji. Da, Split je što se košarke tiče najmirniji. U Splitu je Hajduk sve, tako je košarka u drugom planu. Hajduk je jednostavno zaštitni znak, bez obzira na sve uspjehe košarke. Pritisak je puno veći u Sinju, u Šibeniku, pa i u Zadru gdje sam igrao. Ako si pošten, dobiješ dovoljno hvalospjeva u svim tim sredinama.
Damir je imao i vrlo zanimljivu igračku karijeru, prošao sve i svašta, od početaka u Zagrebu pod palicom legendarnog Boška Božića Pepsija, pa je otišao u Olimpiju, dosta igrao u Belgiji, ozbiljnu karijeru okončao u Rumunjskoj. U svemu tome, igrao je i za reprezentaciju na Europskom prvenstvu 1997. godine.
– Da, bila je to reprezentacija s velikom perspektivom, na žalost, ona je preslika svega što se događa u našoj košarci, pa je zbog jednog lošeg rezultata sve postalo negativno. Pero Skansi je bio veliki čovjek, jako ugodan prema meni, pošten, rekao što očekuje od mene. Dao mi je šansu na Europskom prvenstvu nakon što sam jako dobro igrao na Mediteranskim igrama. Strašan stručnjak. Ali i jako dobar čovjek. Ivicu Osima uvijek citiram, “kad sam postao trener, zaboravio sam da sam bio igrač”. Rijetko kad spominjem sebe kao igrača. Zadovoljan sam karijerom. Odakle sam krenuo, iz Jedinstva Gajnice, došao do reprezentacije, igrao Eurokup, Euroligu. Nisam to sanjao na početku karijere. U Zagrebu sam bio deset godina, 1999. otišao u Olimpiju. To je najveća emocija u mojoj karijeri, rad s Boškom je uopće teško prepričati. Onda sam otišao u Belgiju u Pepinster kod velikog stručnjaka i čovjeka, Nikše Bavčevića. Dva mjeseca je potrošio da me dovede, a ja nisam vjerovao da je tamo ozbiljna košarka. Tamo je bio Ivica Skelin pomoćnik, bio je Jure Ružić. Moje dvije najzrelije godine u karijeri, Nikša mi je dao pravu ulogu, dugo sam ostao u Belgiji. Prekinuo sam karijeru u Cluju, gdje sam došao isključivo zato što je trener bio Tab Baldwin, koji je s Novim Zelandom bio četvrti na svijetu u Indianapolisu, skoro su dobili Srbiju i Crnu Goru u polufinalu. Znao sam za njega i samo radi njega sam otišao tamo. Zvao me prije nekoliko godina da dođem raditi na Filipine, i bio bih otišao da nije bilo korone. U Rumunjskoj su me, dakle, zaustavila leđa, odigrao sam još pola sezone u Fortuni iz Zaprešića. Dam otprilike na nivou na kojem danas igra Kruno Simon u Samoboru, a pod svaku cijenu sam htio postati trener.
Vrijeme je da se posvetimo aktualnom Alkaru, zar ne?
– Borba za polufinale, zlatna sredina, borba za ostanak… Sve sam prošao s Alkarom. Liga je sada izjednačena, proračun su drastično podigli skoro svi klubovi. Alkar nema mogućnosti dovoditi pojačanja, teško je uopće privući nekoga u Sinj, pa sam se odlučio napraviti mladu ekipu i dovesti dva stranca koja su kvalitetna i mogu nam pomoći. Ne možemo reći da se možemo boriti za vrh, ali dobri smo, doveli smo Svobodu, koji ima veliku perspektivu. Borit ćemo se da bez dodatnih kvalifikacijama ostanemo u ligi i ja vjerujem u happy-end. Zašto vjerujem? Dobili smo nedavno Cibonu, odigrali dvije dobre utakmice sa Splitom, sa Zadrom bili u igri praktički do kraja. Ovo je razvojna momčad, može napredovati, uvijek imamo prednost domaćeg terena. Imamo čak potencijalne reprezentativce. Zanima me napredak, na primjer, Mirka Jukića.
Kup Krešimira Ćosića je praktički vrhunac sezone za Alkar. Već smo spomenuli da Alkar igra protiv Kaštela u četvrtfinalu i da je u toj utakmici u Zaboku favorit. Polufinale se opet ždrijeba, a u jednoj utakmici je sve moguće. Pogotovo što će dvorana u Zaboku vrvjeti od Sinja, zar ne?
– Siguran sam da ćemo imati najjaču podršku u Zaboku. Puno je Sinjana u Zagrebu, a nikome nije problem doći kombijem ili bilo čime drugim iz Sinja. Mi smo imali sreću u ždrijebu, vjerojatno i Kaštelani misle slično. Kažem, sa svim favoritima smo ove sezone igrali ravnopravno, Split, Zadar, Cedevita Junior, Cibona… Prema tome, perspektivni smo i neiskusni, ali imamo kvalitetu, u jednoj utakmici svašta može biti.
Pretpostavljamo da se u Sinju evociraju uspomene na 1983. godinu kad je Alkar igrao finale Kupa Jugoslavije. I sada se pruža prilika za pothvat. Kakva bi to bila priča, evo već smo se naježili…
– Osjeća se to, u Sinju se uvijek osjeća. U Sinju je igrač Alkara popularan. Svi u Sinju znaju petorku Škrljeva, petorku Jazina. Oni znaju košarku, znaju reagirati u utakmici kako treba. To je razlog zašto ja biram takve sredine. Sinj živi za utakmicu, prije, za vrijeme i poslije utakmice. Što će biti u Zaboku, vidjet ćemo.
Za kraj, s obzirom da je već trinaest godina u Splitu, kako on kao dinamovac doživljava neuspješne pokušaje da se domogne titule prvaka? Je li imao možda neugodnosti?
– Ovako, dosta sam objektivan. Realan. Od 2009. godine kad sam dolazio vikendom sa suprugom biti u Splitu, trenirao sam u gymu na Bačvicama, uglavnom sa torcidašima. I nikada nije bilo problema. Samo podbadanja, ali normalni razgovori.
Tko upozna Damira, zna i zašto. Njega je teško me ne voljeti.
– Hvala, drago mi je da tako kotiram. Da, jako je malo podbadanja. Podbadam se, doduše, s puncom, ali manje u zadnje vrijeme jer se počeo ljutiti. Hajduk je ovdje religija, ja to poštujem, volim, ali možda te emocije sputavaju potencijalni rezultat.
