Endemična to je, i autohtona, ljubav kojom mi u Splitu, i Dalmaciji, častimo i slavimo najveće među nama. Ali, to je ta naša falšitada. Muško i žensko, staro i mlado pamti, voli i poštuje one što su im u živote unijeli toliko radosti i sreće. Njezino je zato ime jamstvo za uspjeh.

Neki ljudi su osebujni, a neki malo više, a ona je svakako jedna od tih koje svojom pojavom bude interes, privlače stavom, oduševljavaju pričom.

Kazalište je njezino prirodno stanište. Mogla je zaboraviti tekst, zbuniti se, nešto krivo reći u ekstazi ili u transu, ali refleksna spremnost na ikoji oblik nenadane improvizacije bila je čudna i čudesna. Te "daske koje život znače" zbilja i jesu takve za Arijanu Čulinu jer za njezin nerv filmska je kamera bila odveć sterilna.

 Nadnaravnom osjetljivosti Arijana bi valjda bila u stanju u život vratiti i stabla od kojih su te daske bile učinjene, pa je na toj energiji, uz onu vlastitu, snažno tumačila brojne sudbine nekih svojih dalekih pobratima.

 - Kad sam bila dijete voljela sam recitirati pjesme, ali kasnije sam to nekako ostavila po strani sve do srednje škole. Bila sam u gimnaziji Marko Marulić kada se otvorio glumački studio kojeg je oformio pokojni Marin Cecić i tada me je prijateljica pozvala da idem s njom na audiciju jer je trebala nečiju podršku. I na kraju su mene primili, a nju nisu. I u tom studiju su bila priznata imena poput Gorana Golovka, Snježane Sinovčić, Dina Dvornika, Davora Vukovića... - kaže žena kojoj je najveća nagrada, ponavljala je to, bio i ostao aplauz publike za dobro obavljen posao.

"Pedeset puta mi je lakše odigrati tragediju..."

 - Od prvih su me dana nekako pratile velike predstave s legendarnim Borisom Dvornikom, Zdravkom Krstulović, Špirom Guberinom, Ivicom Vidovićem pa sam odlučila upisati akademiju u Beogradu sa 17 i pol godina - kaže. I upisala je, a počela se profesionalno baviti i solo pjevanjem.

Biti s njom na sceni neprocjenjivo je iskustvo, barem tako kažu, jer ne postoji škola koja te može naučiti ono što je mogao samo jedan Arijanin pogled.

- Humor nije jednostavan, za njega trebate imati dosta snage. Ako se publika ne nasmije, a vi ste sat i pol sami na pozornici, onda je to fijasko. Za mene osobno je nekih pedeset puta lakše odigrati tragediju od komedije.

 Jer...

- Sve se može naučiti, ali duhovitost nikako. Znate, to je kao da kažete da se može roditi novi Boris Dvornik. On se rađa jednom u stoljeću - veli Arijana koja je stekla širu popularnost kroz ulogu Milijane u seriji "Đekna još nije umrla, a ka' će ne znamo". Svako pojavljivanje na sceni ispunjava ju baš kao i to iz 1987. godine, iako se od tada puno toga promijenilo. Jedino je pozicija s koje ona kreće u vic ostala ista - univerzalno ljudska, pa se svi nasmijemo svojoj nesavršenosti zajedno s njom.

"Komičari su često ozbiljni u privatnom životu"

 U godini kazališnih uspješnica "U malu je uša đava" i "55 kvadrata" Arijana je obilježila četiri desetljeća karijere u kojoj se uska poveznica veže baš s komedijom. Jer stand up Arijane Čuline je uvijek - ziher. Ili je odlična ili vrlo dobra.

 - Često u komedijama obrađujem teme koje muče malog čovjeka, ta komedija onda nekad izgleda kao životno ogledalo koje se zatvara iza vrata naših domova. I to je opet sve životni put, jer da su me zvali više za uloge u filmu, onda me publika ne bi nekako povezivala s komedijom - govori.

Splitska se glumica bavi – ili, kako sama kaže – igra slikanjem već petnaestak godina. Uči i francuski jezik. Piše knjige... Malo je onih glumaca koji su na više polja ostvarili vrhunske rezultate. Tako balansira u životu, kaže.

 - Privatno sam vrlo povučena, nije to zanimljiv život. Kući sam, s kćerkom. Prošetam, vratim se doma, radim svoj posao. Ne izlazim previše, nema me na događanjima jer sam ekstrovertan tip. Inače su komičari malo čudni ljudi, ne kažem da nisam vesela i da se ne volim nasmijati, ali mi komičari često smo ozbiljni u privatnom životu - priča.

"Stavila sam prati haljinu i uništila sam je..."

Kad ponestane posla ona ga izmisli.

Tako je i jednog kišnog dana naišla na likovnu radionicu. Sjela je među nekoliko žene i počela slikati, žena koje su izgledale mirno i sretno jer su bile ispunjene. I svatko bi, govori, trebao pronaći nešto čime će se igrati i zabavljati.

 - Moja matična kuća, splitski HNK, nije imala ludi odnos prema meni. Ja sam inače osoba koja se nikad ne žali, ne pita za posao, jer ja uvijek sama sebi nađem ulogu. Znate kako kažu - glumac mora raditi i kad ne radi. Ja jesam Splićanka, ali Split kao da nije obratio pažnju na mene. Možda su njima značajniji ljudi koji nešto ozbiljno glume, ali ja isto radim ozbiljno posao. I humor i satiru.

Humoristična je bila i jedna životna epizoda prije jednog od onih dana u karijeri.

Te je godine film "Ne gledaj mi u pijat" proglašen najboljim u Venecijom, a Arijana najboljom internacionalnom glumicom.

 - Bila sam pozvana na festival Mostra u Veneciji i u Malla sam išla kupiti haljinu s resama, ali najbolje od svega je što sam ju stavila na pranje i uništila je. Rese su se zapetljale, a onda sam ja našila drugi komad robe. Eto, dok drugi imaju stiliste za tako važne trenutke, moja haljina je iz Malla - smije se Arijana.

No, smijeh je ljekovit, a svaka predstava, odigrani komad ili uloga priča za sebe.

 - Dosta je trenutaka koji ostanu u sjećanju, ali jedan od ljepših momenata bilo je kada sam radila na predstavi koju su igrali glumci iz cijele Europske unije. Dobila sam na kraju glavnu ulogu, pripremala sam se u Danskoj, Rumunjskoj, a predstave igrala diljem Europe - od Švedske, Kopenhagena... I nisam mogla vjerovati da smo se tako dobro razumjeli, kao da smo iz istog grada. To je bio još jedan dokaz da gluma ima univerzalan jezik.

Da tomu nije tako, i Charlie Chaplin bi govorio.

I to posao koji počinje svakog jutra već u 6 sati. U 7 je u bolnici, premda radno vrijeme počinje u 8 sati. Po dolasku u bolnicu sa specijalizantima obilazi pacijente te raspodjeljuje poslove, a u 8 sati se preuzima služba od noćne dežurne ekipe. Iako u bolnici često ostaje cijeli dan, a vraća se kući tek navečer, ne predstavlja mu to nikakav teret jer je, uz to što je prepun znanja i iskustva, u punom naponu fizičke snage.

"Stalno sam želio nekakvu kiruršku granu..."

- Moja prva operacija je bila hitna operacija. Radilo se o jednom mladiću koji je odlazeći na utakmicu Hajduka pao s motorkotača, zadobio tešku ozljedu glave s krvarenjem i formiranjem ugruška. I sjećam se da me to popodne moj bivši šef Jurinović zvao da dođem od kuće i da mu asistiram na operaciji. Takve operacije uvijek ostanu nekako u svijesti.

"Radi ogroman adrenalin..."

- Tadašnji šef Jurinović i moji stariji kolege doktori Tudor, Saša Devčić, Željko Bušić, Bulović... Većina njih koju sam nabrojio u sastavu već je u mirovini, a kad sam bio u Zagrebu imao sam sreću da sam radio s profesorom Paladinom. I njega bi uvijek istaknuo kao svog velikog zagrebačkog učitelja.

"Ovdje nema radnog vremena..."

U ta daleka vrimena dica nisu bila neposlušna ka današnja koja slušaju cajke, bajke i kojekakve radodajke. Slušali su starije i od njih svakakve pizdarije, slušali kako komarci zuje, kovač kuje i glavar 'suje. Slušali kako tice pivaju i gromi sivaju. Jednostavno, bili su dobri i poslušni, dobri ka kruv kojeg je uvik manjkalo i kojeg se stalno bilo gladno, a poslušni ki miši goliši. Toliko poslušali da su slušali sami sebi kako krvče prazna criva i prazan štumik. Tako nekako i Feđa.

"Nakon 22 godine ukrali su mi Spačeka..."

"Nesritan sam ako nisam bar dvaput na ulici u danu"

- Ma nesritan san ako nisam bar dvaput dnevno na ulici.

"Smoje je bio veliki umjetnik, neviđeno odgovoran..."

- I dalje živim s medicinom, prije dvije godine, dok nije došao koronavirus, ja bi i mijenjao svoje kolege. Uživao sam zapravo. Do svoje osamdesete sam, dakle, bio na zamjeni kolegama, bilo dva ili mjesec dana. Medicina je u duši, a ogromna je satisfakcija i što je moja kćer otišla putem stomatologije - priča Zavorović koji je radio u ambulanti Jugoplastike više od tri desetljeća, a kratko kasnije i u Dječjem dispanzeru.

"Jugoplastika me poslala na specijalizaciju..."

Onda kad si umjesto ultrazvuka i svih modernih sprava imao tek stetoskop i osjećaj, tražio otkucaje srca sluhom, a jedini zaključak oko djece koja tek trebaju ugledati svjetlo dana bio da je dijete živo, ako srce ima normalno otkucaje.

"Radio sam 25 godina bez ultrazvuka..."

- Ako vas žene prihvate, onda ste njihov drugi otac, brat i muž. I one se tada otvore, povjeravaju vam se pa tako čak kažu i da sam ja njihove majke porodio, da su njihove majke pričale o tome. Cura od 25 godina, zamislite, zna kako se zove ginekolog njezine mame od prije tridesetak godina. Ili me zaustave bivše učenice, jednom prilikom mi je jedna rekla da čak ima i bilježnicu iz vremena kad sam predavao primaljama, i da je često otvori kad nije sigurna što je ispravno napraviti. Eto, to je smisao moje struke - govori priznati ginekolog.

Žalosti ga tek što je u današnje vrijeme sve više poroda carskim rezom po dogovoru iako je carski rez inače krajnja mjera za porod, način poroda kada se dogodi nešto neočekivano.

"Kad je bonaca otisnem se od obale..."

Kada sjednete za klavir, mislite da ste sve ispunili. Međutim, dogodi se neki kišni ili sličan dan i ponovno dolazi inspiracija. Glazba nije sport, gdje se zbog godina morate prestati baviti time. Glazba traje, dok god čovjek živi i osjeća se stvaralački…

I sva ta silna inspiracija došla je iz malog jednostavnog stiha, napjeva ili priče naših starih. Trebalo je te male bisere samo iznijeti iz prašnjavih bavula i škrinja, staviti ih na dlan i pokazati svijetu. Pa ako smo i mali na zemaljskoj baloti, ne znači da se ne moramo osjećati velikim. I ako nas svijet bude provocirao, znamo što nam je tom svijetu reći.

U jednoj kulturi koja vam ne ostavlja prostora za domišljanja i dopjevavanja, u kulturi u kojoj se, osim ruševinama, zapravo malo čemu možete diviti, dobro je kada postoji nešto što mašti daje na volju, nešto što se uvlači u čovjekove snove i što je veliko i spektakularno u malenosti svojoj. Veliko i spektakularno kao klapska pjesma.

To je neka vrsta dalmatinske biblije, svevremenske kapsule, kojoj se uvijek možemo vraćati, čije retke možemo i ponovno čitati, čiji sjaj vrijeme ne blijedi.

- Iako sam odrastao i glazbeno se formirao na pop i rock glazbi, u to vrijeme 1982. godine, nakon što je odstupio Stipe Šarić, našao sam se na mjestu voditelja mješovitog pjevačkog zbora "Kamešnica" koji je djelovao u okviru KUD-a "Dinko Šimunović". Jednog dana na vrata su mi pokucali profesor Jakov Dukić, tada jedan od općinskih čelnika i zajedno s njim Stipe Dedić Lokma. Stipe Dedić je pjevao u jednoj klapi prije klape Sinj, volio je klapsku pjesmu, a nastupao je i klapom Lučica koji su tada bili vrhunska skupina i njegova je želja bila da se u Sinju oformi jedna takva kvalitetna ekipa. Bez puno razmišljanja kazali su mi - Hajdemo napraviti klapu, a ti joj budi umjetnički voditelj. Nisu me puno nagovarali jer sam to vidio kao izazov. Odmah sam prihvatio - govori tako Sinjanin Mojimir Čačija koji je kroz proteklih pola stoljeća ostavio duboke tragove u svijetu glazbe, a njegovo remek djelo - klapa Sinj živi već četiri desetljeća.

- Kad smo našli prvog tenora Stipu Breku, koji tada kao da je bio predodređen za pjevanje u klapi, onda je oko njega bilo lako okupiti ostatak ekipe. U prvoj postavi klape bili su: Stipe Breko, Ivica Miletić, Boris Žanko, Jakov Dukić, Tonći Malora, Bože Pavić, Ante Milun i Stipe Dedić Lokma. Tako je rođena klapa Sinj. Ubrzo su je napustila dvojica članova, a priključili su se tenor Ivo Breko, mlađi brat prvog tenora Stipe i Vjekoslav Radanović zvani Mimica sa svojim neponovljivim baršunastim baritonom.

 

"Zvuk električne gitare Stipe Šarića me pokrenuo..."

Bila bi potrebna tri ljudska života za poslušati sve što je obradio, snimio i stvorio. Zapravo bi i to malo bilo. A prečesto ne znamo što imamo, nismo svjesni vrijednosti bogatstva naše pradjedovske ostavštine stvorene iz kamena i soli, iz nevolje i tuge, iz ponosa i dišpeta...

- Zavolio sam glazbu kad sam vidio da je tri godine stariji brat, on je možda tada imao petnaestak godina, nabavio prvu gitaru. Iza te obične stigla je i električna. Motao sam se oko glazbe, ali još nisam bio "in". Jedne večeri sam se kao dječarac našao na plesnjaku na Gradskom bazenu gdje sam na posebni način doživio zvuk električne gitare koju je svirao Stipe Šarić. Taj zvuk me pokrenuo i nisam mu mogao odoljeti - kaže Čačija.

Sve je promjenjivo. Kako reče Heraklit - Panta rei, sve teče. Sve se mijenja. Svjetla na semaforu, izgled našeg lica. Mijenja se vrijeme, mjesto, posao, ritam života, stilovi, moda. Mijenja se odjeća. I prijatelji se mijenjaju. Mijenja se put kojim hodimo, a na taj način i cilj kojem stremimo, ali maestro iz grada u kojem se rađaju vitezovi kao da ne stari. Virtuoz koji dalmatinskom kraju daje poseban prizvuk kroz puninu klape Sinj, na tu scenu izašao je još 1983. godine.

U onoj životnoj biografiji puno je detalja koji se s godinama zaborave, epoha u kojima je Čačija dijelio pozornicu i taktove u notama s najvećima. Pa nigdje se zabilježilo nije ni da je Mojimir, zajedno s Branom Vukovićem, koji je 1969. godine dobio milijun maraka na lutriji, u Švicarskoj nabavio najskuplje glazbene instrumente za VIS Alkar, sastav koji je zabavljao na sinjskim plesnjacima prije četrdesetak godina. Ili da je Čačija svirao uz Mišu Kovača na turneji od Rusije, preko Njemačke i Jugoslavije kao i da je prije Parnog valjka pozornicu dijelio s Huseinom Hasanefendićem.

Omiš je klapski Olimp

- Prvi koncert klape Sinj bio je u sinjskoj kinu, i to 1983. godine. Godinu dana smo pjevali, a onda smo napravili koncert na kojem smo imali i neke pjesme uz instrumentalnu pratnju gitara i mandolina. Zapravo, tada još uvijek nismo odredili u kojem ćemo smjeru ići. Kad sam shvatio da bolje funkcioniramo u acapella formi, tako smo i odlučili. Jedan dio je čak htio da imamo tu pratnju instrumenata, ali moja je bila zadnja.

Presudno je bilo što je Čačija i ranije imao dodira s višeglasjem...

- U pop i rock glazbi preferirao sam američke skupine poput Eaglesa i Crosby, Stills & Nash i drugih grupa koje su njegovale višeglasno pjevanje. I od tuda je moje iskustvo i početak postavljanja standarda za pjevače. Kad se ukazala prilika da radim u acapella formi, još me je to više zainteresiralo i tu sam se najbolje snašao. I iz godine u godinu sam shvatio da baš u acapelli možemo dati najviše iako su neke klape odlučile pronaći svoj novi put, i oni sada konkuriraju zabavnoj glazbi. Mi pjevamo za manji broj štovatelja klapske pjesme, ali za nas su oni baš pravi - veli Mojimir.

A festival u Omišu pozicija kojoj jednoj godišnje hodočaste klape koje se žele probiti na nebu izvorne klapske pjesme. Sinjani su uzeli dvadesetak nagrada u Omišu i ubacili "u ler" jer postali su brana, brana drugima. Nije zato teško bilo odlučiti omiški trg prepustiti mlađima.

- 1992. dobili smo tri nagrade u Omišu, a i prvu veliku. Nagrade su stigle za interpretaciju, ja kao dirigent i nagrade publike i žirija. A klape se za taj događaj pripremaju po pola godine, možda sam i malo rekao. Ako se pripremaš s malo nesigurnosti, nema te ni u finalnoj večeri, kamoli među nagrađenima - priča Čačija. Ima i onih koji se spreme za Omiš, koji je za ovog Sinjanina - klapski Olimp, osvoje nagradu i raziđu se.

- Najvažnije je da klapa postoji dugo, to je onda dokaz da će se tradicija klapskog pjevanja nastaviti i nakon nas. Mnoge klape zablistaju u jednoj, dvije godine i onda se ugase, ali to nije svrha - klapa je tu da postoji i da se ljudi druže. Naš zadatak je zato već ispunjen.

 

"Nazvao je Ljubo i rekao - Dico moja, je li to moguće?"

Kako je mnoge živote Čačija ispunio i pisanjem pjesama. Nije zato rijedak slučaj da na klapskom Olimpu izvode baš njegove pjesme...

- Pjesma "Vo je naša zemlja" nastala je u okolnostima kad se Sinj granatirao, u mojoj sobi. Za klavirom smo bili profesor Dukić koji je pisao stihove. Bilo je to pravo inspirativno vrijeme. Nastale su zapravo krasne pjesme, svjedoci smo toga, ja sam se stvarno trudio da napravimo nešto i za klape...

A klapskim voditeljima, kao i Mojimiru, inspiracija je za cjeloživotni rad tinjala u Ljubi Stipišiću Delmati za kojeg s pravom treba ustvrditi da je ravni i uspravni stup vrijedan zahvalnosti i nasljedovanja, ravni i uzorni stup po kojemu se imaju ravnati sadašnji i budući etnomuzikolozi i melografi, skladatelji i voditelji klapa.

- Pisali smo zajednički jednu skladbu, to je "Alkarska pisma". Donio sam melodiju, sjeo sam za klavir i odsvirao tu melodiju, a on mi je rekao da ga pustim deset minuta, da popijem kavu sa njegovom suprugom. Mi smo popili kavu, ja sam se vratio u sobu, a sve me već čekalo spremno. Ljubin rad baš cijenim, njegova neponovljiva "Dalmatino povišću pritrujena" kao da postaje klapska himna. Taj naš prvi kontakt bio je telefonski. Nikola Buble, legendardni dirigent i voditelj Trogirana je bio na našoj probi, a kad smo mi zapivali "Dalmatino", pitao je gdje nam je telefon. Nazvao je Ljubu i rekao da sluša. Tada je Ljubišić samo komentirao - Dico moja, je li to moguće...

 

"Na Poljudu smo riskirali, ali je stadion bio pun..."

Mnogi nisu vjerovali i kako će klapski projekt "Ne damo te pismo naša" do temelja ispuniti Poljud, ali dogodilo se. Mojimir Čačija bio je njegov umjetnički voditelj...

- Prvi put su tada klape izašle na svjetske pozornice, dotad su pjevale na smotrama, malim koncertima, kalama ili u konobama. Ovo je bio prvi veliki događaj, a razlog je bio jer su se pojavile tri pjesme koje su obilježile pop i klapsku scenu - Croatio iz duše te ljubim, Vilo moja i Da te mogu pismom zvati. Kad smo shvatili da imamo tri hita, odlučili smo na Poljud, zapravo smo riskirali, ali je stadion bio ispunjen. Bilo je divno vidjeti da je zapadna tribina Poljuda izgledala kao veliki teatar.

Projektu tu nije kraj, čekaju se samo nova dva, tri hita u jednoj godini da ponovno sastave klapske miljenike. Onako kao što se uoči blagdana sinjske zaštitnice, Majke od milosti, u kolovozu klape okupe u Sinju. Kad bismo zapravo htjeli vlastitu kulturu i tradiciju, baštinu i običaje, navike i pamćenja Dalmatinaca sačuvati od ognja zaborava i pepela jalovosti, treba je povjeriti jednom jedinom čovjeku - Mojimiru Čačiji.

- Brat je darovit, ali je on skroman - nešto napiše i spremi u ladicu. Ja imam mogućnost da to s klapom izvedem. Ako želim napisati deset pjesama, onda je to teško. Ako se inspiracija čeka godinu dana, onda jedva čekaš da ona uđe u notnu knjižicu. Nekad mi padne ideja od četiri takta, a onda je danima širim i raspisujem. Lijepo je kad se dogodi pobjeda Hrvatske nad Brazilom pa se dogodi inspiracija za sportsku pjesmu, ali ja sam drugačiji tip. Ne radim puno, ali sam zadovoljan svojim radom. Iako o mirovini ne valja razmišljati, sve je više spize u obliku tableta na stolu, ali dok me zdravlje i razum budu služili, bit ću dio klapske pjesme...