Article

//www.dalmacijanews.hr/files/621bd56be8e9ba803e8b459e/80
Foto: Dalmacija News

Splitski trkački as pobijedio je opaku bolesti i s najsjajnijom medaljom oko vrata popeo se na životni tron. Evo priče o čovjeku koji je postao primjer i uzor...

27.02.2022. u 21:48h
Svoj prvi maraton istrčao je u Rimu još 2010. godine, ali nije bio tu početak sportske žice čovjeka koji je postao uzor i primjer
Zamiješa život karte, dodijeli uloge za koje misliš da si ih odavno odigrao ili da ih nikad nećeš morati režirati na vlastitoj koži. Kada je Kristijanu Sindiku doktor morao priopćiti neugodnu vijest, on nije posustao jer cijeli život je bitka, kaže. Od malih nogu. Bitka u kojoj je on izašao kao pobjednik, s najsjajnijom medaljom oko vrata.

Vedrina mu je pomagala da se izvuče, smijeh je uvijek iz svega bio izlaz, ali i obrana od zlih jezika. Neustrašiva volja rješenje za prepreke koje je, ako ne preskočio, onda zaobišao. Na toj stazi koja život znači, popeo se na tron.

- Cijeli sam život sportaš i imao sam osjećaj da živim ispravno po pitanju životnih stvari, a onda jednom lupiš o' zid i uspostavi se dijagnoza koja je, dotad, bila kao nemoguća - tako je Sindik reagirao na riječi kako boluje od karcinoma testisa.


"Na televiziji sam gledao maraton u New Yorku i ..."

- Kako sam prilično discipliniran po pitanju zdravlja i života, znao sam da se moja vrsta karcinoma može izliječiti, ali dogodile su se i metastaze. Nešto slično kao i biciklist Lance Armstrong. Prošao sam dvije operacije, tri mjeseca kemoterapije i tri mjeseca nakon izlaska iz bolnice sam istrčao New York City maraton - govori čovjek koji je smisao i zadovoljstvo pronašao u trčanju. Karcinom je bio uzrok sijedih dlaka na glavi, ali i neka snaga za dalje, vodilja kako ništa nije nemoguće jer... ljudi su čudo. Nekima i najmanja sitnica može biti razlog za odustajanje. Kristijan, vjerujte, nije taj.

Svoj prvi maraton istrčao je u Rimu još 2010. godine, ali nije bio tu početak sportske žice čovjeka koji je postao uzor i primjer - kako se nositi s teškom svakodnevicom i na koji način pronaći sreću i mir kad ti ništa ne ide za rukom.

- Na televiziji sam gledao maraton u New Yorku, računao sam u glavi tih 42 kilometra. Bila je to udaljenost od Splita do Omiša i natrag. I još me dojmilo kad sam na snimci vidio ljude za koje nitko ne bi rekao da se bave sportom pa sam onda na sljedećem malonogometnom treningu ekipi rekao da ću istrčati taj maraton - ovako nekako krenula je trkačka priča.




Domaći proizvod, reprezent splitskog sporta

- Igrao sam i košarku u kadetima i juniorima Jugoplastike, u periodu kad su na površinu izašle zvijezde poput Tonija Kukoča, Rađe, Perasovića - u vrijeme kad je Jugoplastika bila najjača. Trenirao sam kod Igora Karkovića koji je otkrio Kukoča. No, bio sam jako sitan za probiti se u top društvo. Dok sam trenirao košarku, počeo sam igrati i mali nogomet. Jedno sam vrijeme igrao i za sveučilišnu reprezentaciju, predstavljao sam Hrvatsku - govori.

Kasnije je pod koševima bio u ulozi suca. Jedan prijatelj ga je uvukao u odabrano društvo, društvo u kojem je bio gotovo dva desetljeća. Valjda prije nego je krenula ovako intenzivna trkačka štorija koja je kao posljedicu imala i da je Kristijan duže vrijeme prvi čovjek u organizacijskoj piramidi Splitskog maratona.

- Split Maraton se razvio u sportsko-turistički brend grada i mislim da je postao općeprihvaćen i u javnosti koja nije trkačka. Maraton je postao kao jedan domaći proizvod, reprezent splitskog sporta u globalu.  


"Ljudima nedostaje solidarnosti, empatije i brige prema drugima..."

Baš kako je ovaj inspirativan čovjek na svjetske naslovnice stigao uz sedam maratona u sedam dana, i to od Splita do Tivta u Boki Kotorskoj. Spojio je, kaže, tri emocije - prema dva grada, trčanju i borbi protiv opake bolesti.
- Tako spontano, tako toplo, puno emocija i energije... Sumnjao sam da ću uspjeti, zvuči kao floskula, ali to nije. Prvi plan mi je bio pola trčati, a pola šetati. Računao sam kako bi takvim načinom mogao dnevno prijeći 5,6 sati. Kad sam krenuo prvog dana, na tridesetom kilometru, negdje u Dućama, dočekali su me prijatelji i krenuli su sa mnom zadnjih 12 kilometara prvog dana. Kroz priču su mi rekli da mi je bolje da lagano trčem i poslušao sam ih. Svih sedam maratona sam tako istrčao...


Savjetuje svim sportašima da jednom u životu pokušaju istrčati maraton.
- Ako se može savladati taj izazov pripreme za maraton, koji je iscrpljujuć i traje 13 do 16 tjedana, taj osjećaj u cilju se jednostavno ne može opisati. Tada shvatite da ste spremni za stvari koje su vam se u životu nekad činile nemoguće.

Baš kako je nemoguće izgledao taj trenutak spoznaje bolesti, detalj koji je u istom trenutku silna doza stresa i injekcija optimizma, ali i vjere da ćete ponovno nastaviti koračati sportskim stazama. Stazama na kojima je ponekad dovoljan i samo jedan čovjek goleme volje i neustrašivog duha da svijet bude bolje mjesto za sve. Čovjek poput Kristijana Sindika.

- Želim živjeti život na najbolji mogući način, biti solidaran i vjerovati ljudima. Danas ljudima nedostaje solidarnosti, empatije i brige prema drugima, a posebno odgovornosti prema onome što radiš u životu. Jednostavno, kad spojiš sve stavke u jednu priču i tako živiš, onda si sretan i ljudi to osjete i vide.




hr Sun Feb 27 2022 21:48:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/63d65f425d7965fac28b466b/80
Foto: Ivana Ivanović

"Dok traje operacija radi ogroman adrenalin, ne osjećaš ni glad ni žeđ, a koncentracija mora biti maksimalna iako si često umoran..."

29.01.2023. u 12:58h
A u glavi uvijek je misao da o tvojim postupcima ovisi nečiji život
Filmski analitičari tvrde da veliki holywoodski blockbusteri, u svojem scenariju, imaju nekoliko "vrhunaca“. To su oni trenutci u filmu kada se svi gledatelji šokiraju, ostanu zatečeni jer nekakva scena ili efekt - iznenadi. Teoretičari filma tvrde da filmska publika, voljna i spremna "lutati" veći dio filma, i to filmskim "nizinama i dolinama" jer svaki čas može nastupiti taj - vrhunac.

Ali što je sa životima? Vrijedi li i za njih isti zakon?

Do prije neke generacije vrijedio je. Ljudi su živjeli i umirali, radili i odmarali se, radovali se i tugovali i bili su svjesni da je ovo "dolina suza" kroz koju se jednostavno mora proći kako bi došli do konačnog vrhunca. I onda su prodali priču, prodali filozofiju življenja koja pod motom carpe diem iliti iskoristi dan propovijeda kako su jedino vrijedni ovozemaljski vrhunci, a sve ostalo - zaboravi. Zbog tih vrhunaca, uvjerili su nas, vrijedi žrtvovati sve - zdravlje, mir u duši, savjest, bližnjeg.

Zato i jest danas život maksimalno ubrzan.

Život na traci za trčanje, u utrci s vremenom i međusobno. Cijena nije bitna, jer smo mi za vrhunce ovoga svijeta pripravni na svaku cijenu i na svaku žrtvu. I onda se događa točka s koje povratka nema. To je točka, u koju kada dođete, s koje više nije moguće vratiti se na prethodnu poziciju, a kamo li na početak. Dođe čovjek preduboko i jednostavno mora tim putem nastaviti do samog kraja.

- Naša opservacija je, a to pokazuju i svjetski podaci, da se u zadnje vrijeme nije povećala toliko učestalost tumora koliko tumore mozga viđamo - i benigne i maligne u mlađim dobnim skupinama. Izazov je to za neurokirurge premda ne znači da se svaki tumor mozga nužno i operira. Postoje i drugi načini kako se tumori mozga liječe i tu maksimalno do izražaja dolazi timski rad. Vidite, opet taj timski rad - jer u dobrom oporavku pacijenta neurokirurg je često samo prvi korak. Nakon nas dolaze i naše fizikalne terapije i fizioterapeuti, a potom onkolozi koji nastavi liječenje pacijenata koji imaju malignu bolest - govori tako Vlatko Ledenko, kojeg godinama pacijenti biraju kao najdoktora, a on je uvjeren da je to zato što vide da iznimno voli svoj posao.

I to posao koji počinje svakog jutra već u 6 sati. U 7 je u bolnici, premda radno vrijeme počinje u 8 sati. Po dolasku u bolnicu sa specijalizantima obilazi pacijente te raspodjeljuje poslove, a u 8 sati se preuzima služba od noćne dežurne ekipe. Iako u bolnici često ostaje cijeli dan, a vraća se kući tek navečer, ne predstavlja mu to nikakav teret jer je, uz to što je prepun znanja i iskustva, u punom naponu fizičke snage.



"Stalno sam želio nekakvu kiruršku granu..."

I prečesto u trenutcima kad ljudski život postane izazov koji ne nudi nekakva srednja i blaga rješenja. Ne dopušta kakve nagodbe, pogodbe i kompromise. Daje - sve ili ništa. Uzmi ili ostavi.

- I moja priča ima svoju obiteljsku povijest jer moj pokojni otac bio je specijalist kirurgije u splitskoj bolnici i nekako gledajući njega sam shvatio da je to jedno odgovorno, naporno i zahtjevno zanimanje. U jednom trenutku sam zamolio oca prije svoje konačne odluke što bi upisivao da me dovede malo u bolnicu, u jedno ili dva dežurstva i da doživim iz prve ruke kako to izgleda iza zatvorenih zidova bolnice. I nije me odbilo, dapače, privuklo me - kaže Ledenko.

A znao je od malih nogu da želi medicinu...

- Ma neću izvrtati istinu, stalno sam razmišljao i da želim nekakvu kiruršku granu. I svakako, redovito sam slušao očeve priče s posla, posebno kad bi bili nekakvi obiteljski razgovori i druženja jer, evo sada znam i na vlastitoj koži, da medicinar, a pogotovo kirurg, svoj posao živi od jutra do sutra, kako ono kažu, i ne može posao ostaviti u bolnici nego nužno s njim dolazi kući.

Nije se teško zato sjetiti ni prvog operativnog zahvata...

- Moja prva operacija je bila hitna operacija. Radilo se o jednom mladiću koji je odlazeći na utakmicu Hajduka pao s motorkotača, zadobio tešku ozljedu glave s krvarenjem i formiranjem ugruška. I sjećam se da me to popodne moj bivši šef Jurinović zvao da dođem od kuće i da mu asistiram na operaciji. Takve operacije uvijek ostanu nekako u svijesti.



"Radi ogroman adrenalin..."

Iako se i mnoge druge pamti. I dobre i ne baš najbolje, ali svaka je zahtjevna na svoj način i očekuje maksimalnu posvećenost.

- Stvarno često se susrećem s pitanjem od strane pacijenata koji otprilike glasi - je li ova operacija rutinska? Riječ rutina se može protumačiti na razne načine, ali je činjenica da pri svakoj operaciji treba pristupiti individualno. Postoje operacije koje radimo češće i koje su na neki način nama lakše za izvesti, a postoje složenije i kompliciranije operacije. Primjerice, jedna od kompliciranijih operacija su dobroćudni tumori mozga naziva meningeomi koji upravo zato šta sporo rastu, mogu narasti jako veliki i u svom rastu obuhvatiti krvne žile ili živce. I onda prilikom odstranjenja takvog jednog tumora koji može biti golem, recimo, može mu biti promjer i do 10 centimetara, što je za lubanjsku šupljinu jedna pozamašna dimenzija, čovjek mora biti jako oprezan da ne ošteti te krvne žile i živce jer to bi moglo biti pogubno za pacijenta. Takve operacije znaju trajati i po desetak sati. 

Teze kako klasična glazba smiruje ljude američka je studija potvrdila, ali i usko povezala s liječnicima. Najviše kirurzima za koje tvrde da su precizniji kad slušaju Mozarta i Bacha. U slučaju Ledenka svjetske virtuoze dostojno zamjene i domaća glazbena imena svjetskog renomea - Mišo Kovač i Oliver s lokalnih radio postaja.

- Ma i u tim trenutcima dok traje operacija radi ogroman adrenalin. Ne osjećam ni glad ni žeđ iako operacije traju i traju. Koncentracija mora biti maksimalna, pogotovo u onim trenucima kad se dođe u najdublje dijelove operacijskog polja. Već je čovjek pomalo i umoran, to budu i popodnevni sati, ali baš je onda potrebna najveća pomnja. Tu bi opet istakao jedan timski rad gdje moje kolege meni, i ja njima, pomažemo i asistiramo ili odradimo taj jedan dio operacije dok drugi protegne leđa. 

A u glavi uvijek je misao da o tvojim postupcima ovisi nečiji život...

- Kako godine idu osjećam se sve opuštenije prilikom izvođenja operacijskih zahvata. To je nešto slično kao u autoškoli, slikovito. Dobiješ  potvrdu da si položio vozački ispit, ali znaš ili voziti ili to tek znaš nakon što si odvozio desetak tisuća kilometara? Ja sam završio specijalizaciju iz neurokirurgije u Splitu i godinu dana proveo u Zagrebu u našim najboljim neurokirurškim kućama i kad sam se vratio kući s položenim specijalističkim ispitom, još sam jednu godinu dana trebao prisutnost starijih kolega. Samo da su tu, da osjetiš sigurnost, a sad se nekako nadam i ufam da tu sigurnost mogu pružiti svojim mlađim kolegama. To je jedan prirodan proces.

Baš kako je i Ledenko učio od starijih...

- Tadašnji šef Jurinović i moji stariji kolege doktori Tudor, Saša Devčić, Željko Bušić, Bulović... Većina njih koju sam nabrojio u sastavu već je u mirovini, a kad sam bio u Zagrebu imao sam sreću da sam radio s profesorom Paladinom. I njega bi uvijek istaknuo kao svog velikog zagrebačkog učitelja.


"Ovdje nema radnog vremena..."

Jer posao i obveza neurokirurga, kao i svakog medicinara, prenijeti je svoje skromno znanje kolegama koji dolaze poslije. Zapravo je to glavno poslanje jer dok je vijeka i čovjeka bit će i doktora, onih kojima je poziv biti životni pomoćnik. Pomoćnik s velikim početnim slovom P.

- Moji specijalizanti znaju da ponekad u neurokirurgiji nema ni radnog vremena, niti se gleda na sat kad je završilo radno vrijeme. Ako operacija traje od osam ujutro do osam navečer, onda taj dan je njima produženo radno vrijeme i to se nemali broj puta i dogodilo. Jedina je razlika što je kad smo mi kretali u ovaj svijet bilo nešto teže, a oni su već kao mladi ljudi okrenuti modernim tehnologijama i sve te naše tehnološke novotarije oni usvajaju na dnevnoj bazi, bez ikakvih problema, nekad i puno lakše nego mi stariji - kaže i zaključuje.

- Ja vam iz dubine duše želim reći da je svaki trenutak boravka u operacijskoj sali uzbudljiv na svoj način. Mogućnost gledanja kroz operacijski mikroskop koji nudi savršenu sliku, savršeno uvećanje, savršeno osvjetljenje, predstavlja jednu ogromnu privilegiju. Naravno da ima i stresnih situacija za vrijeme operacije, nekakva krvarenja koja se dogode i treba sanirati tako da se svaka operacija sastoji i od onih opuštenih, ali i stresnih trenutaka. I nije uvijek lako u tim trenucima kad ti se malo i ohlade noge, zadržati hladnu glavu i reagirati smisleno, pametno i polako. Bilo je situacija kad se pacijenti malo i počinju micati za vrijeme operacije, najčešće je ako popusti sedacija koju daje anesteziolog, ali nije ni njima idealno moguće u svakom trenutku procijeniti kada dodati koliko anestetika, ali nikad se nije dogodilo da bi se pacijent potpuno probudio. Uglavnom mi odmah signaliziramo i oni reagiraju, ali to se najčešće dogodi kad radimo na živcima na kralježnici ili na drugim bolnijim strukturama.



hr Sun Jan 29 2023 12:58:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/63cc36585d79658dac8b4650/80
Foto: Ivana Ivanović

"Nisam ima zavičaj pa sam stalno bio u Splitu i kad nisan radio, radio san. Fotoaparat je uvik bio tu..."

22.01.2023. u 07:12h
A njemu bi i dalje bilo lakše po ure govorit o nekome drugom, nego o sebi.
Malo tko nije promislio da - život nije fer. Ne samo promislio nego i rekao. U sebi ili naglas. To je jedna od onih surovih realnosti koje čovjek jako rano nauči u svome životu. Nitko ne treba čekati punoljetnost, a kamoli starost kako bi to otkrio. To se nauči još u vrtiću.

Kreneš u život i dobiješ odmah po nosu. Opali te posred lica činjenica da život jednostavno nije fer jer, eto, sestra ili brat dobivaju puno više pozornosti od nas ili je učiteljica prestroga. Nastavnici su nas uzeli "na pik", a profesori se iživljavaju na nama. Šef nas definitivno ne može smisliti. I kako onda ne reći da - život nije fer.

Od djetinjstva, od trenutka kada smo počeli raspoznavati koliko vrijede tenisice druge djece, a koliko naše pa do usporedbe onoga što mi parkiramo ispod prozora, a susjed u garažu s automatskim podizačem vrata. Ništa se bitnog ne mijenja. Samo pokretnine i nekretnine.

- Kao i svako djetinjstvo, svakome je najlipše gdje si odrastao, ali i nisam baš previše nostalgičan jer smo živjeli u peterostrukom sustanarstvu majka i ja. Pet familija na jednu špinu i jedan toalet. Cijelo djetinjstvo sam bio u doslovnom smislu gladan svega. Danas je ovo, s obzirom na djetinjstvo, blagostanje. Ma lipše mi je nego engleskom kralju - govori tako Feđa Klarić. Ovo Feđa je samo nadimak jer u knjizi rođenih u godini 1946. upisan je Fjodor Klarić. U životnoj je priči fetivog Splićanina u sedamdesetima sada samo osmijeh i radost na sve ono što je godinama vidio, primjećivao i okinuo svojim fotoaparatom i pospremio u ladice sjećanja. Ladice koje u posljednje vrijeme otvara i vadi neprocjenjivo blago, zapravo trenutke koji često ostaju neprimijećeni, za kakve je uvik bio spreman posegnuti za fotoaparatom - bio na zadatku ili tek u šetnji. 

A često je puta Feđa mogao kazati da - život nije fer.

Ali... Možemo mi gledati na ono vrime i ovako i onako, ka šta i gledamo, možemo za onin vrimenom i uzdisat i plakat, možemo ga se sićat s nostalgijom ili ga zaboravit s teškom muškom, no stoji činjenica da je u svakom vrimenu jednima bilo zajebano, a drugima bilo k'o bog bogova. Ka i da danas nije tako i ka da sutra neće bit na isti način, kad ovo vrime ode, ako će ikad uopće otić.

U ta daleka vrimena dica nisu bila neposlušna ka današnja koja slušaju cajke, bajke i kojekakve radodajke. Slušali su starije i od njih svakakve pizdarije, slušali kako komarci zuje, kovač kuje i glavar 'suje. Slušali kako tice pivaju i gromi sivaju. Jednostavno, bili su dobri i poslušni, dobri ka kruv kojeg je uvik manjkalo i kojeg se stalno bilo gladno, a poslušni ki miši goliši. Toliko poslušali da su slušali sami sebi kako krvče prazna criva i prazan štumik. Tako nekako i Feđa.



"Nakon 22 godine ukrali su mi Spačeka..."

- U to vrijeme, kad sam krajem šezdesetih godina studirao pravo, Pravni fakultet bio je jedini humanistički studij u Splitu. Uglavnom su se s Pravnog fakulteta regrutirali novinarski kadrovi, a bia je tada na Pravu i bivši novinar Davorin Rudolf koji je nas desetak usmjerio prema Slobodnoj Dalmaciji koja je tražila honorarce. I tako san ja na drugoj godini prava dobio šansu da zaradim koji šolad. Prvi urednik bio mi je Miljenko Smoje. Tu smo se upoznali, 1971. zaposlio sam se stalno i postali smo nerazdvojni. On nije vozio auto, ja sam imao Spačeka u kojen smo obilazili Dalmaciju, Zagoru i otoke - veli.

A imao je i Kozu...

- Bio mi je to prvi motor, točnije Tomosov motorčić koji je imao jedan sic, ali ima jedna fotografija na kojem vozim i Smoju. Andro Damjanić nas je uhvatio. Vozio sam kasnije što redakcijskih i mojih automobila svih vela jer su mi nakon 22 godine ukrali Spačeka.

Ako je nešto naučio od Smoje, to je odgovornost i ljubav prema zanatu. Jer Feđa je i bez Smoje bio zaljubljen u Split, to dite Prokurativa - ljeti gledajuć grad koji se lomi pod naletima turista, a zimi domaći šušur onih koji su svaki dan u istu uru, na istom mistu, pili kavu. U svim je tim trenutcima želio fotografirati život, svakodnevicu. Život koji je toliko nestvaran da je posve realna misao kako je svaki svoj uradak inscenirao satima.

- Grad nisu kuće, nisu zgrade nego ljudi, a najljepši dio grada su žene, neovisno o godinama. Svaka na svoj način i svaka u svojoj mladosti. Snimaš žene, a snimaš i modu pa i to postane dokument kroz neko vrime. Splićanke su uvik bile isprid vrimena - držanjem, ponosom, odjevanjem i osmijehom - veli pa nastavlja. Nepresušna su ta sjećanja...

- Uspoređiva sam se, gleda što se radi u svijetu, a posebno u novinskoj fotografiji Amerike i Francuske. Te fotografije koje su danas zanimljive nije većina ni objavljena u novinama. I dosta ih je snimano između dva zadatka. To nije tada imalo društvenu važnost, gledala se vijest, a danas je to trajna vrijednost. I znaš, u svom poslu snimio sam puno nesreća, posebno autobusnih i željezničkih di je stradalo na desetine ljudi, ali uvijek se rado sjećam svih velikih uspjeha grada. Ima sam sriću da sam ih snima. Sve lipo šta je za moj grad je meni neprocjenjivo, čak i sitnice kao šta danas vidin da je dosta fasada u užem centru grada obnovljeno. I još stavljeno puno cvića i radosti.




"Nesritan sam ako nisam bar dvaput na ulici u danu"

Prva mu je fotografija u novini Slobodne Dalmacije izašla u rubrici kulture, i to s boks kamere s 12 snimaka. Cijeli bi događaj tada, dakle, trebalo staviti u 12 pokušaja.

- Dobio bi film u redakciji za događaj kojeg moraš svesti na 12 snimaka. I događaj i sve prije i poslije njega. Danas samo prije jedne nogometne utakmice nastane par stotina fotografija. Bilo je jako, jako stresno. Pogotovo što danas na aparatu odmah možeš vidjeti što si uhvatio, a prije si to tek mogao u laboratoriju. Bilo je ajme. Digitalna fotografija je spasila sve nas. Sate sam dnevno provodio u laboratoriju, a moga sam ih provesti na ulici. Laboratorij je uskratio mogućnost da još više i intenzivnije fotografiram.

Laboratorij bi prečesto postala i kupaonica u stanu...

- Svi laboratoriji su bili tijesni i jadni. U kući bi u kupatilu mora imat dvije kemije, tribalo je sušit fotografije, imat i aparat za kopiranje fotografija. Jako jednostavno izgleda, ali je bilo zeznuto. Kemikalije si ima u mraku. Ma kao da si zatvoren u pržunu baveći se fotografijom. Velika strast, ali i žrtva, a uz to nikad nisi ni snimia ono šta si želio jer si tehnički bio hendikepiran. Nisu aparati imali ni zoomove ni teleobjektive i šta ćeš ti onda kad se nešto događa od tebe 50 metara. Redovito bi bio izložen svim vremenskih neprilikama, a tehnika bi stradavala samo od kiše. Lako i za mene, ali više si vodio računa da oprema ne okisne nego da jesam li mokar do kože. Jednom mi se i dogodilo da su me navijači nakon vaterpolo utakmice u Trstu sve bacili u bazen. Skoro sam umra kad sam vidio da je tehnika stara tek tri mjeseca kompletno propala. Navijači su bili sretni, ali valjda malo i napušeni - smije se sada Klarić koji skromno ne stavlja sebe u prvi plan. 

- I drugi su fotografirali, ima izvanrednih fotografija koje su autentične - i starijih i boljih fotografa od mene. Kako nisam ima nikakve zavičajne obveze jer zavičaj nisan imao kako sam rođen u Splitu, a ne primjerice negdi u Dalmatinskoj zagori, tako sam bio stalno u Splitu pa i kad nisan radio, radio san. Uvik je bio fotoaparat sa mnom - veli. 

Tako je i danas. Iako u mirovini - u penziji, ispravlja nas - ne miruje. 

- Ma nesritan san ako nisam bar dvaput dnevno na ulici.


"Smoje je bio veliki umjetnik, neviđeno odgovoran..."

I tako jednog dana prema Marjanu, jer za šetnju Marjanom kaže da je najbolja fizička aktivnost, vidio je petoricu dječaka koji se igraju na baluna.

- Moran priznat da sam osta malo iznenađen jer je to danas rijetko da se dica igraju na baluna, ali eto, na jednom zidu pisalo je - Chelsea. Balun je doša do mene, kako ulica stoji krivo, zadrža san ga i pita dicu šta piše na zidu. Oni mi govore da je to bezveze, da je stranac napisa i da je tribalo pisat - Liverpool. Eto. To se u fotografiji ne može prikazati, ali to je nova stvarnost. Očekiva bi da je Hajduk u Varošu, ali to je novi život, new life - govori čovjek koji kao da je zamrznuo duh zaboravljenog Splita u fotografiji, a koja je, opet će onako samozatajno, samo pratila Smojin tekst. Samo...

- Smoje je bio pravo splitsko dite. I berekin i uncut i prefrigan svim mastima jer ipak je odrasta u Varošu u kojemu se isto živjelo nevoljko, jadno i bijedno. Bilo je i godina kad su djeca od gladi umirala. Njih je bilo sedmero, pet sestara, brat i on kod oca ribara i mora se naučit svim fintama kako priživit. Kad bi Smoje radio, onda bi ležao, sjedio, prilagodio se sugovorniku. Veliki je umjetnik bio, najveći kroničar grada. Neviđeno je bio odgovoran. Predaha ne bi bilo dok se ne završi radit. Bez jela i pića. Po meni je bio humanista, suosjeća je sa ugroženima i proganjanima, popularno se to kaže - malim čovjekon, ali je zbilja osjeća neviđenu simpatiju za tu vrstu svita.

Među tim svitom jedan je vječiti mladić. Pokretno kulturno dobro. I još prvi fotoreporter dobitnik nagrade Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo, počasni član Kuće slavnih fotonovinarstva, s nagradom grada Splita, Ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Zlatnim perom, nagradom Slobodne za životno djelo u novinarstvu.

A njemu bi i dalje bilo lakše po ure govorit o nekome drugom, nego o sebi. Ili bar o muškarcima koji su bili ipak malo zahtjevniji u njegovo vrijeme u trenutku koji se fotografija zove.

- Kažu mi da mu je bolji lijevi ili desni profil, a jednom je doktor u kuti stiga u Slobodnu da ga se nanovo slika jer je slika od ranije bezvezna. Eto, pa onda žene komplicirane...





hr Sun Jan 22 2023 07:12:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/63c3fb895d7965f09f8b45d1/80
Foto: Ivana Ivanović

Liječio je i porodio na tisuće Splićanki, a i u mirovini Srđan Zavorović živi "tristo na sat". Pronašli smo ga na brodici...

15.01.2023. u 14:09h
Onda kad si umjesto ultrazvuka i svih modernih sprava imao tek stetoskop i osjećaj, tražio otkucaje srca sluhom, a jedini zaključak oko djece koja tek trebaju ugledati svjetlo dana bio da je dijete živo, ako srce ima normalno otkucaje.
Medicina je uvijek bila prestižna, nisu ju svi mogli lako upisati. Trebalo je imati želju, obiteljske prilike, a rijetka je bila slučajnost. Moje unuke su se sad prijavile na sedam fakulteta pa koji uspiju, ali u moje vrijeme, vrijeme moje mladosti to nije postojalo. Nisam mogao ići na ekonomiju i fiziku jer mi to jednostavno nije ležalo. Kući sam imao medicinske knjige, a i prirodan je bio put moje medicine jer mi je otac bio liječnik. Umro je kad mi je bilo 12 godina, ali taj trenutak kao da me je obilježio jer mi majka nikad nije postavljala pitanje što ću studirati. Kao da se podrazumijevalo da će sin doktora biti doktor. I tako, upisao sam medicinu u Zagrebu jer bio sam uspješan u gimnaziji - tako nekako, u par riječi, životni je početak s medicinom Srđana Zavorovića. 

Kada bismo ga u jednoj riječi morali opisati, odustali bismo odmah u startu. Umjesto jedne, ponudili bismo ih puno više jer iako u mirovini, tempo svakodnevice blizak mu je ljudima s barem četverostruko manje godine na leđima. 

I to sve u zemlji za koju je jedan američki novinar rekao da je ona u kojoj žive najljepše žene, a natalitet opada. Gdje nezaposleni najviše rade. Gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju. Gdje vlakovi kasne po redu vožnje. Gdje svi igraju nogomet, a pobjeđuju u vaterpolu, rukometu ili tenisu. Gdje svi žure na posao, a nitko ne stiže na vrijeme. Zemlju gdje je strana valuta uzeta za domaću. Gdje vlast prezire građane kao neželjene svjedoke. Gdje sudski postupci traju duže od života. Gdje su samo poplave način navodnjavanja zemljišta.

- I dalje živim s medicinom, prije dvije godine, dok nije došao koronavirus, ja bi i mijenjao svoje kolege. Uživao sam zapravo. Do svoje osamdesete sam, dakle, bio na zamjeni kolegama, bilo dva ili mjesec dana. Medicina je u duši, a ogromna je satisfakcija i što je moja kćer otišla putem stomatologije - priča Zavorović koji je radio u ambulanti Jugoplastike više od tri desetljeća, a kratko kasnije i u Dječjem dispanzeru.


"Jugoplastika me poslala na specijalizaciju..."

- Radno mjesto sam čekao, 1966. je bilo, eto, viška doktora. Petar Vitezica, direktor Doma zdravlja, kolega mog tate, vidio je da nemam mjesta za zapošljavanje, kući sam bio točno šest mjeseci, i dao mi je prijedlog da odem raditi u Jugoplastiku koja se tada širila, a doktor Pivalica je tražio pomoć jer mu je stalno rastao broj pacijenata. I tako je počelo. Nakon par mjeseci Pivalica je dobio specijalizaciju za pedijatriju, i otišao je iz Jugoplastike pa smo doktorica Irma Viđak i ja podijelili tvornicu na pola. Nakon godinu, dvije, kako je Jugoplastika imala i žensku ekipu, pitali su me da budem liječnik košarkaške vrste žena. Kasnije su me poslali na specijalizaciju ginekologije, čak i plaćali tu moju specijalizaciju. Deset godina sam bio sa ženskim timom, tri trenera su se promijenila, a ja sam dobio zlatnu plaketu jer sam to desetljeće radio volonterski.

A živio je u sredini, kaže, koja je bila narod...

- Imao sam minus što sam odvojen. Bio sam sam u tvornici za razliku od drugih ginekologa, ali je plus da si svoj šef i da te ljudi pamte ako si bio dobar. 

A u životu koji se odvija između onog izgovorenog i onog urađenog, između naših riječi i naših djela, raritet je ostati upamćen. Jer svjedoci smo kako su danas na većoj cijeni ljudi koji lijepo zbore nego oni koji nešto konkretno čine. Izgovorena riječ, poglavito od javnih osoba, postala je fetiš, zamalo zakon, oko koje se sve vrti. Iako su danas javno izgovorene riječi skoro pa u pravilu obična laž, ali narod voli čuti ono što mu uhu godi.

A opet postoje ljudi koji jako malo govore, ali zato jako puno toga, i to dobrog, čine. Za njih postoji dobra, stara uzrečica da „njihova djela govore umjesto njih“. Na njihovu žalost taj govor, te riječi u djelo pretočene, malo koga zanimaju pa je zbilja bilo nevjerojatno da slovo u štampi nije napisano o čovjeku koji je liječio i rađao mnoge.

Onda kad si umjesto ultrazvuka i svih modernih sprava imao tek stetoskop i osjećaj, tražio otkucaje srca sluhom, a jedini zaključak oko djece koja tek trebaju ugledati svjetlo dana bio da je dijete živo, ako srce ima normalno otkucaje.


"Radio sam 25 godina bez ultrazvuka..."

- Danas je mogućnost greške manja, ali je opasna ako se dogodi. Kad sam ja radio onda su i roditelji bili svjesni da mi ne možemo vidjeti ima li to dijete obje ruke ili kojeg je spola - pa je bilo lakše. Nije bilo očekivanja jednostavno.

A zapravo...

- Najveći problemi s dobrim ultrazvukom se mogu otkriti, a ja do 1992. godine nisam imao ultrazvuk. Radio sam 25 godina rukom i eventualno uz rendgen kojem bi mogao tek vidjeti jesu li u trbuhu blizanci. Svako jutro sam u 7 sati bio na radnom mjestu i taj dan pregledao sve osobe koje su došle, nije bilo čekanja ni upisivanja, a onda je nakon desetak godina počelo s upitima oko termina. Nabavio sam tada ultrazvuk za sebe od jednog interniste, njemu je to bio stari model, a meni sasvim dovoljan. Danas su tehnologije napredovale pa vidiš kad dijete kihne, gledaš u bojama i još štošta drugo - kaže Srđan koji će i danas dati savjet svim mladim liječnicima, zagonetku s vrlo izvjesnim rješenjem jer, uz povjerenje, pacijentu je najvažnije, ističe, objasniti domaćim riječima što je problem. 

- Ako vas žene prihvate, onda ste njihov drugi otac, brat i muž. I one se tada otvore, povjeravaju vam se pa tako čak kažu i da sam ja njihove majke porodio, da su njihove majke pričale o tome. Cura od 25 godina, zamislite, zna kako se zove ginekolog njezine mame od prije tridesetak godina. Ili me zaustave bivše učenice, jednom prilikom mi je jedna rekla da čak ima i bilježnicu iz vremena kad sam predavao primaljama, i da je često otvori kad nije sigurna što je ispravno napraviti. Eto, to je smisao moje struke - govori priznati ginekolog.

Žalosti ga tek što je u današnje vrijeme sve više poroda carskim rezom po dogovoru iako je carski rez inače krajnja mjera za porod, način poroda kada se dogodi nešto neočekivano.


"Kad je bonaca otisnem se od obale..."

Trojke u svom dugogodišnjem radnom stažu nije imao, dvojke zato puno puta, ali priznaje da je teško u toliko godina i zapamtiti sve što se događalo u njegovoj karijeri. Za razmišljanje ipak sad ima nešto više vremena, kad su mu u fokusu ribarenje i pjevanje. Sa svojim brodom i u društvu liječnika pjevača.

- Šest godina sam svirao klavir i kad sam to osnovno školovanje priveo kraju, počeo sam se baviti veslanjem pa sam se malo odmaknuo od klavira. No, kad se prije 35 godina osnovao Zbor splitskih liječnika pjevača, ja sam tu bio, jedan sam od dvojice onih koji su krenuli od samih početaka. Otac mi je svirao violinu i klavir, a njegova sestra je pjevala u kazalištu pa eto, znači, osim medicine i glazba je išla iz obitelji - veli pa nastavlja u morskom tonu.

- Svaki dan kad je bonaca otisnem se od obale. Zadnjih desetak godina to mi je najveće zadovoljstvo. Idem u Kašjune, sjednem, slušam radio i ne vjerujem da ne cijenimo kakvu zemlju imamo, s koliko bogatstva. More, krš, sunce - zbilja nešto posebno.

Posebno kao i cijeli život Srđana Zavorovića koji sasvim slučajno nije otišao u smjeru vodenog sporta jer...

- Mamin brat bio je veslač pred Drugi svjetski rat i osvojio je u četvercu brončanu medalju, a kako su moji baka i djed imali vinariju u Splitu, a bila je blizu Gusara, s 15 godina sam počeo veslati u Gusaru, i tako je bilo do odlaska na studij. A i preko starije kćeri, kad je imala osam godina, dogodila se poveznica jer joj je u školu došla plivačica olimpijka Ana Boban iz Jadrana. Ana je došla vidjeti ima li interesa za plivanje i na to se moja kćerka javila. Odveli smo je dole, a nakon tri godine i druga kćer se pridružila Jadranu. 

A znamo što to znači promatrati najmlađe članove obitelji kada su na nekoj pozornici. Kada nastupaju pod svjetlom reflektora. Bilo to neka školska predstava ili natjecanje na kraju kojeg je u njihovim rukama lopta za šut za pobjedu. Sve oči i sve uši bile su upravljene baš prema njima kako se kroz godine mnoge povjerenje i strpljenje tražilo u rukama Srđana Zavorovića. I pronašlo. U jednostavnom pristupu i ratničkom duhu.







hr Sun Jan 15 2023 14:09:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/63b9b3745d7965aa8e8b45e0/80

Životno remek djelo mu je klapa Sinj, a zapravo je odrastao uz rock i nakon plesnjaka objeručke prihvatio acapellu... I nije pogriješio

07.01.2023. u 22:01h
Mojimir je virtuoz koji dalmatinskom kraju daje poseban prizvuk kroz puninu klape Sinj, na tu scenu izašao je još 1983. godine.

Kada sjednete za klavir, mislite da ste sve ispunili. Međutim, dogodi se neki kišni ili sličan dan i ponovno dolazi inspiracija. Glazba nije sport, gdje se zbog godina morate prestati baviti time. Glazba traje, dok god čovjek živi i osjeća se stvaralački…

I sva ta silna inspiracija došla je iz malog jednostavnog stiha, napjeva ili priče naših starih. Trebalo je te male bisere samo iznijeti iz prašnjavih bavula i škrinja, staviti ih na dlan i pokazati svijetu. Pa ako smo i mali na zemaljskoj baloti, ne znači da se ne moramo osjećati velikim. I ako nas svijet bude provocirao, znamo što nam je tom svijetu reći.

U jednoj kulturi koja vam ne ostavlja prostora za domišljanja i dopjevavanja, u kulturi u kojoj se, osim ruševinama, zapravo malo čemu možete diviti, dobro je kada postoji nešto što mašti daje na volju, nešto što se uvlači u čovjekove snove i što je veliko i spektakularno u malenosti svojoj. Veliko i spektakularno kao klapska pjesma.

To je neka vrsta dalmatinske biblije, svevremenske kapsule, kojoj se uvijek možemo vraćati, čije retke možemo i ponovno čitati, čiji sjaj vrijeme ne blijedi.

- Iako sam odrastao i glazbeno se formirao na pop i rock glazbi, u to vrijeme 1982. godine, nakon što je odstupio Stipe Šarić, našao sam se na mjestu voditelja mješovitog pjevačkog zbora "Kamešnica" koji je djelovao u okviru KUD-a "Dinko Šimunović". Jednog dana na vrata su mi pokucali profesor Jakov Dukić, tada jedan od općinskih čelnika i zajedno s njim Stipe Dedić Lokma. Stipe Dedić je pjevao u jednoj klapi prije klape Sinj, volio je klapsku pjesmu, a nastupao je i klapom Lučica koji su tada bili vrhunska skupina i njegova je želja bila da se u Sinju oformi jedna takva kvalitetna ekipa. Bez puno razmišljanja kazali su mi - Hajdemo napraviti klapu, a ti joj budi umjetnički voditelj. Nisu me puno nagovarali jer sam to vidio kao izazov. Odmah sam prihvatio - govori tako Sinjanin Mojimir Čačija koji je kroz proteklih pola stoljeća ostavio duboke tragove u svijetu glazbe, a njegovo remek djelo - klapa Sinj živi već četiri desetljeća.

- Kad smo našli prvog tenora Stipu Breku, koji tada kao da je bio predodređen za pjevanje u klapi, onda je oko njega bilo lako okupiti ostatak ekipe. U prvoj postavi klape bili su: Stipe Breko, Ivica Miletić, Boris Žanko, Jakov Dukić, Tonći Malora, Bože Pavić, Ante Milun i Stipe Dedić Lokma. Tako je rođena klapa Sinj. Ubrzo su je napustila dvojica članova, a priključili su se tenor Ivo Breko, mlađi brat prvog tenora Stipe i Vjekoslav Radanović zvani Mimica sa svojim neponovljivim baršunastim baritonom.

 

"Zvuk električne gitare Stipe Šarića me pokrenuo..."

Bila bi potrebna tri ljudska života za poslušati sve što je obradio, snimio i stvorio. Zapravo bi i to malo bilo. A prečesto ne znamo što imamo, nismo svjesni vrijednosti bogatstva naše pradjedovske ostavštine stvorene iz kamena i soli, iz nevolje i tuge, iz ponosa i dišpeta...

- Zavolio sam glazbu kad sam vidio da je tri godine stariji brat, on je možda tada imao petnaestak godina, nabavio prvu gitaru. Iza te obične stigla je i električna. Motao sam se oko glazbe, ali još nisam bio "in". Jedne večeri sam se kao dječarac našao na plesnjaku na Gradskom bazenu gdje sam na posebni način doživio zvuk električne gitare koju je svirao Stipe Šarić. Taj zvuk me pokrenuo i nisam mu mogao odoljeti - kaže Čačija.

Sve je promjenjivo. Kako reče Heraklit - Panta rei, sve teče. Sve se mijenja. Svjetla na semaforu, izgled našeg lica. Mijenja se vrijeme, mjesto, posao, ritam života, stilovi, moda. Mijenja se odjeća. I prijatelji se mijenjaju. Mijenja se put kojim hodimo, a na taj način i cilj kojem stremimo, ali maestro iz grada u kojem se rađaju vitezovi kao da ne stari. Virtuoz koji dalmatinskom kraju daje poseban prizvuk kroz puninu klape Sinj, na tu scenu izašao je još 1983. godine.

U onoj životnoj biografiji puno je detalja koji se s godinama zaborave, epoha u kojima je Čačija dijelio pozornicu i taktove u notama s najvećima. Pa nigdje se zabilježilo nije ni da je Mojimir, zajedno s Branom Vukovićem, koji je 1969. godine dobio milijun maraka na lutriji, u Švicarskoj nabavio najskuplje glazbene instrumente za VIS Alkar, sastav koji je zabavljao na sinjskim plesnjacima prije četrdesetak godina. Ili da je Čačija svirao uz Mišu Kovača na turneji od Rusije, preko Njemačke i Jugoslavije kao i da je prije Parnog valjka pozornicu dijelio s Huseinom Hasanefendićem.


Omiš je klapski Olimp

- Prvi koncert klape Sinj bio je u sinjskoj kinu, i to 1983. godine. Godinu dana smo pjevali, a onda smo napravili koncert na kojem smo imali i neke pjesme uz instrumentalnu pratnju gitara i mandolina. Zapravo, tada još uvijek nismo odredili u kojem ćemo smjeru ići. Kad sam shvatio da bolje funkcioniramo u acapella formi, tako smo i odlučili. Jedan dio je čak htio da imamo tu pratnju instrumenata, ali moja je bila zadnja.

Presudno je bilo što je Čačija i ranije imao dodira s višeglasjem...

- U pop i rock glazbi preferirao sam američke skupine poput Eaglesa i Crosby, Stills & Nash i drugih grupa koje su njegovale višeglasno pjevanje. I od tuda je moje iskustvo i početak postavljanja standarda za pjevače. Kad se ukazala prilika da radim u acapella formi, još me je to više zainteresiralo i tu sam se najbolje snašao. I iz godine u godinu sam shvatio da baš u acapelli možemo dati najviše iako su neke klape odlučile pronaći svoj novi put, i oni sada konkuriraju zabavnoj glazbi. Mi pjevamo za manji broj štovatelja klapske pjesme, ali za nas su oni baš pravi - veli Mojimir.

A festival u Omišu pozicija kojoj jednoj godišnje hodočaste klape koje se žele probiti na nebu izvorne klapske pjesme. Sinjani su uzeli dvadesetak nagrada u Omišu i ubacili "u ler" jer postali su brana, brana drugima. Nije zato teško bilo odlučiti omiški trg prepustiti mlađima.

- 1992. dobili smo tri nagrade u Omišu, a i prvu veliku. Nagrade su stigle za interpretaciju, ja kao dirigent i nagrade publike i žirija. A klape se za taj događaj pripremaju po pola godine, možda sam i malo rekao. Ako se pripremaš s malo nesigurnosti, nema te ni u finalnoj večeri, kamoli među nagrađenima - priča Čačija. Ima i onih koji se spreme za Omiš, koji je za ovog Sinjanina - klapski Olimp, osvoje nagradu i raziđu se.

- Najvažnije je da klapa postoji dugo, to je onda dokaz da će se tradicija klapskog pjevanja nastaviti i nakon nas. Mnoge klape zablistaju u jednoj, dvije godine i onda se ugase, ali to nije svrha - klapa je tu da postoji i da se ljudi druže. Naš zadatak je zato već ispunjen.

 



"Nazvao je Ljubo i rekao - Dico moja, je li to moguće?"

Kako je mnoge živote Čačija ispunio i pisanjem pjesama. Nije zato rijedak slučaj da na klapskom Olimpu izvode baš njegove pjesme...

- Pjesma "Vo je naša zemlja" nastala je u okolnostima kad se Sinj granatirao, u mojoj sobi. Za klavirom smo bili profesor Dukić koji je pisao stihove. Bilo je to pravo inspirativno vrijeme. Nastale su zapravo krasne pjesme, svjedoci smo toga, ja sam se stvarno trudio da napravimo nešto i za klape...

A klapskim voditeljima, kao i Mojimiru, inspiracija je za cjeloživotni rad tinjala u Ljubi Stipišiću Delmati za kojeg s pravom treba ustvrditi da je ravni i uspravni stup vrijedan zahvalnosti i nasljedovanja, ravni i uzorni stup po kojemu se imaju ravnati sadašnji i budući etnomuzikolozi i melografi, skladatelji i voditelji klapa.

- Pisali smo zajednički jednu skladbu, to je "Alkarska pisma". Donio sam melodiju, sjeo sam za klavir i odsvirao tu melodiju, a on mi je rekao da ga pustim deset minuta, da popijem kavu sa njegovom suprugom. Mi smo popili kavu, ja sam se vratio u sobu, a sve me već čekalo spremno. Ljubin rad baš cijenim, njegova neponovljiva "Dalmatino povišću pritrujena" kao da postaje klapska himna. Taj naš prvi kontakt bio je telefonski. Nikola Buble, legendardni dirigent i voditelj Trogirana je bio na našoj probi, a kad smo mi zapivali "Dalmatino", pitao je gdje nam je telefon. Nazvao je Ljubu i rekao da sluša. Tada je Ljubišić samo komentirao - Dico moja, je li to moguće...

 


"Na Poljudu smo riskirali, ali je stadion bio pun..."

Mnogi nisu vjerovali i kako će klapski projekt "Ne damo te pismo naša" do temelja ispuniti Poljud, ali dogodilo se. Mojimir Čačija bio je njegov umjetnički voditelj...

- Prvi put su tada klape izašle na svjetske pozornice, dotad su pjevale na smotrama, malim koncertima, kalama ili u konobama. Ovo je bio prvi veliki događaj, a razlog je bio jer su se pojavile tri pjesme koje su obilježile pop i klapsku scenu - Croatio iz duše te ljubim, Vilo moja i Da te mogu pismom zvati. Kad smo shvatili da imamo tri hita, odlučili smo na Poljud, zapravo smo riskirali, ali je stadion bio ispunjen. Bilo je divno vidjeti da je zapadna tribina Poljuda izgledala kao veliki teatar.

Projektu tu nije kraj, čekaju se samo nova dva, tri hita u jednoj godini da ponovno sastave klapske miljenike. Onako kao što se uoči blagdana sinjske zaštitnice, Majke od milosti, u kolovozu klape okupe u Sinju. Kad bismo zapravo htjeli vlastitu kulturu i tradiciju, baštinu i običaje, navike i pamćenja Dalmatinaca sačuvati od ognja zaborava i pepela jalovosti, treba je povjeriti jednom jedinom čovjeku - Mojimiru Čačiji.

- Brat je darovit, ali je on skroman - nešto napiše i spremi u ladicu. Ja imam mogućnost da to s klapom izvedem. Ako želim napisati deset pjesama, onda je to teško. Ako se inspiracija čeka godinu dana, onda jedva čekaš da ona uđe u notnu knjižicu. Nekad mi padne ideja od četiri takta, a onda je danima širim i raspisujem. Lijepo je kad se dogodi pobjeda Hrvatske nad Brazilom pa se dogodi inspiracija za sportsku pjesmu, ali ja sam drugačiji tip. Ne radim puno, ali sam zadovoljan svojim radom. Iako o mirovini ne valja razmišljati, sve je više spize u obliku tableta na stolu, ali dok me zdravlje i razum budu služili, bit ću dio klapske pjesme...





hr Sat Jan 07 2023 22:01:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .