- Cijeli sam život sportaš i imao sam osjećaj da živim ispravno po pitanju životnih stvari, a onda jednom lupiš o' zid i uspostavi se dijagnoza koja je, dotad, bila kao nemoguća - tako je Sindik reagirao na riječi kako boluje od karcinoma testisa.

"Na televiziji sam gledao maraton u New Yorku i ..."

Domaći proizvod, reprezent splitskog sporta

- Split Maraton se razvio u sportsko-turistički brend grada i mislim da je postao općeprihvaćen i u javnosti koja nije trkačka. Maraton je postao kao jedan domaći proizvod, reprezent splitskog sporta u globalu.  

"Ljudima nedostaje solidarnosti, empatije i brige prema drugima..."

Nema osobe bez ožiljaka. Svatko od nas ima nekakav ožiljak. Vidljiv ili nevidljiv. I iza svakog ožiljka stoji priča. Ponekad bolna, ponekad smiješna. Ponekad puna srama, a ponekad puna ponosa. Život nam je obilježen nekom od tih priča, dok se nekih više i ne prisjećamo. Ali svaki ožiljak vidljiv je podsjetnik rana koje su nam nanesene.


Ana Marija Veselčić svoj je ožiljak zaradila sa svega šest godina kada je iz obiteljskog doma morala u Dom za nezbrinutu djecu “Sveta Ana“ u Vinkovcima, ali tko danas nema neki svoj križ. Tko to nema životnih trenutaka koje bi najradije zatomili u povijest. Svoj je ožiljak uobličila u dramski tekst i za njega dobila hrvatskog glumačkog Oscara.


Od lipnja prošle godine u stalnom je sastavu splitskog HNK. Da našu civilizaciju ne pokreću fosilna goriva nego žene, najoriginalnija je vodilja priče o djevojci iz Vinkovaca koja je na glumačku akademiju potegnula sve do Splita, a kako bi radila ono što voli, što je zavoljela od prvih koraka i izrečenih slova.

- Često sam se igrala reklama u dvorištu. Imali smo nekakve teniske lopte za psa, još kad sam bila doma, i deterdžent Likvi. Ja sam dokazivala kako on čisti super jer bi loptice močila u deterdžent i vodu. Zapravo mi je bila čarolija kad nešto s televizije vidim doma, nekakav proizvod... Tako nekako je sve krenulo iako mi do kraja srednje škole nije palo na pamet da bi mogla otići na prijemni ispit - kaže.

Jer do kraja te srednje škole ništa nije ni slutilo kako će medicinska sestra zaželjeti biti političarka, dijete, kukac, spremačica ili još kojekakvih čudnih zanimanja koje se na glumačkim daskama mogu utjeloviti.


Roditelji je, ne libi se reći, nisu bili sposobno odgojiti, ali zbog toga je čak i sretna.

- Pa... Nitko mi ne bi dopustio odlazak na akademiju na drugi kraj države, a ni dao novac za to. Vjerojatno ni ja svom djetetu ne bih to dopustila jednog dana. Vidite onda da sam imala sreću. Tko zna i bismo li mi danas razgovarali da se život nije tako posložio - priča Ana Marija.

Diplomski rad "Domaši", u kojem govori o godinama do punoljetnosti, tako se pretvorio u predstavu u kojoj se ona potpuno ogolila i opisala kako je otrgnuta iz obitelji. I to nakon što je s trnovite staze skrenula na pješčanu plažu, poslije osamnaestog rođendana, konobarenja i prvog zarađenog novca, iznajmljivanja stana, a onda i zaposlenja - prvo u Gradskom kazalištu lutaka, a sada, već je napisano, u Hrvatskom narodnom kazalištu.

- Ma jednostavno sam bila iziritirana pitanjima kako je to nama u domu. Imala sam zapravo osjećaj da ljudi oko mene misle da smo mi tamo nekakvi vanzemaljci koji žive drugačijim načinom životom, valjda da dišemo drugačiji kemijski sastav zraka. Ne razumijem... - i danas kao da joj izaziva ljutnju.

- Ako imaš u obitelji dvoje ili troje djece onda je show, a sad zamisli kad ih je šezdeset. Sva ta djeca su i jednako zločesta i jednako dobra. Kako sam to iskustvo imala i odrasla s time da je to normalno, bila sam ljuta na ta mišljenja da to nije normalno.
Splitski mentalitet zato joj je sjeo, u glavu će, "ko budali pleska"...

- U Domu je sve zatvoreno, štufano. Država u državi, svaki dan kao da si na sjednici Gradskog vijeća. I ja sam se naučila živjeti s tim sustavom, ali u Splitu s ljudima odmah znaš na čemu si. I to mi odgovara. Volim to - priznaje glavna glumica još jedne priče ponedjeljkom.

Glumačkih uzora ima cijeli popis, ali u prvi mah sjetila se Nine Violić.

- Kad je gledam u zrelim godinama, poistovjetim se s njom. Mogu sebe vidjeti tu i nema više onog straha kao što će biti kad dobijem bore...


Jedna po jedna, iz dana u dan, odavno su već nadjačale onaj uteg problema s početka priče.

Zato je danas sretna. Sretna što živi ono što je nekad sanjala. Zamišljala je baš ovo - posao u kojem uživa, i koji ju ispunjava.

Od početka akademske godine asistentica je na Umjetničkoj akademiji.

- Ne znam koliko studentima mogu dati, iako puno radim, ali nemam ono dvadeset godina iskustva... Lakše je biti s ove strane asistenta, ne moraš se znojiti. To mi je vježba da budem strpljiva, često nisam u poslu i sve bih odmah... studentima treba vremena i prostora da se razviju i da nešto nauče.

Ono što ona sigurno neće zadugo je naučiti voziti. Trebala je, ali nije. Odugovlači vozački ispit već dugo, ali sada barem ima dobar razlog - visoke cijene goriva.

- Mene su uvijek privlačile društvene znanosti pa sam diplomirala engleski jezik i književnost jer, naprosto, jezike brzo hvatam. Gledajući serije naučila sam  i talijanski, a na studij povijesti umjetnosti me usmjerio moj dragi profesor iz gimnazije, sad pokojni Joko Posedel, iznimni pedagog i zaljubljenik u umjetnost - Magdini učenici posebno ističu da ona svima daje jednake šanse stjecanju I pokazivanju znanja.

- I meni i većini mojih kolega koji odgovorno rade svoj posao danas nije lako. Stalno smo izloženi novim poslovima, update situacijama, edukacijama, webinarima,... Puno je toga - priznaje Magda, koja skromno sebe ne stavlja nikad u prvi plan.

U istom dahu dotaknula se i učenika.

- Ni učenicima danas nije lako jer su pred njima stalni izazovi odrastanja uz nove tehnologije, stjecanja novih znanja i vještina - dodaje.


Engleski jezik poučava u Graditeljsko-geodetskoj tehničkoj školi Split, voditeljica je Županijskog stručnog vijeća za engleski jezik za strukovne škole Splitsko-dalmatinske županije, a nekoliko je godina u Europskom Centru za živuće jezike Vijeća Europe (ECML) predstavljala Hrvatsku. Baš je u ECML-u upoznala kolegu s Islanda s kojim je odlučila pokrenuti projekt. Bio je to Erasmus+ projekt sa srednjom školom u Reykjaviku na Islandu, i to ”From Facebook to face to face:cross cultural relations through social media and beyond”.

- Društvene mreže, primjerice Facebook na kojem su imali profile svi učenici, može biti novo vitalno ozračje za učenje jezika. Islandski kolega i ja smo im u Facebook grupi zadavali zadatke pisanog tipa na koje su oni pisali mini eseje na određenu temu. Naši učenici imaju zavidnu razinu vještine pisanja, a to im se jako svidjelo jer je u pitanju moderna tehnologija i ležernost pisanja - kaže.


- Sa školom na Islandu smo u projektu povezivali europske kulture. Mi smo, primjerice, prikazali i kako su hrvatska i američka kultura dodirnute psom dalmatincem jer je on maskota američkih vatrogasaca. Autohtonost pasmine dokazuje u slika Posljednje večere nepoznatog majstora koja se nalazi u samostanu u Zaostrogu, na kojoj pas čuči kraj nogu apostola. Predstavili smo i Marka Marulića, oca hrvatske književnosti, koji je prvi upotrijebio riječ psihologija - priča.

Islandskim kolegama su splitski učenici promovirali i pučku arhitekturu Zagore, sinjsku reru, staro židovsko groblje, Vida Morpurga, Židova, koji je kulturno preporodio Split, crkvicu svetog Martina, najmanju crkvicu na svijetu... Učenik Petar Alfirević je i povijesnu baštinu Splita prvi predstavio u 3D animaciji, a maketa bracere Marina Sokola završila je u uredu ravnatelja latvijske škole.

Učenici iz Graditeljsko-geodetske tehničke škole išli su i u Latviju, jer su u Erasmus+ projektu s Klasičnom gimnazijom u Rigi. Mislila je Magda na svaki detalj, pa je zamolila učenike da svojim latvijskim kolegama uzmu po bajaderu i čokoladu s rižom jer su baš te čokolade prve proizvedene u Hrvatskoj.


Kad nije u učionici, Magda voli otići u kazalište, a za dušu posluša rock and roll.


Prije nekoliko godina na adresu ove nadasve posebne profesorice, a koja je svoj život posvetila učenicima, stigao je novi vjetar u leđa. Jedan motiv za naprijed - titula "Splitski cvit".

- Nisam uopće to očekivala. Dapače, svi oko mene su to očekivali, ali ja ne - i sada su se zasuzile oči Magdi, baš kao i tada - u ožujku 2019. godine.

Jer...

- Učenici su moji pokretači i moja inspiracija.

Rečenica koja dovoljno govori sama za sebe.

"Veslati sam počela iz zezancije"

- Ne može se to opisati u par riječi, u to veslanje se jednostavno zaljubiš - dodaje.

Najmlađa ikad pretrčala više od stotke

"Završila sam biciklom na autoputu za London..."

- U Cambridgeu nam je iz Irske došao trčati prijatelj i jutro prije povratka za Split on je odlučio pripremiti doručak. No, nismo doručkovali. Kruh je zagorio, od dima se aktivirao protupožarni alarm u apartmanu i samo smo istrčali. Srećom nije bilo vatre, samo dima - još jednu anegdotu ispričala je Nikolina.

Optimizam, upornost, vedar duh...

Endemična to je, i autohtona, ljubav kojom mi u Splitu, i Dalmaciji, častimo i slavimo najveće među nama. Ali, to je ta naša falšitada. Muško i žensko, staro i mlado pamti, voli i poštuje one što su im u živote unijeli toliko radosti i sreće. Njezino je zato ime jamstvo za uspjeh.

Neki ljudi su osebujni, a neki malo više, a ona je svakako jedna od tih koje svojom pojavom bude interes, privlače stavom, oduševljavaju pričom.

Kazalište je njezino prirodno stanište. Mogla je zaboraviti tekst, zbuniti se, nešto krivo reći u ekstazi ili u transu, ali refleksna spremnost na ikoji oblik nenadane improvizacije bila je čudna i čudesna. Te "daske koje život znače" zbilja i jesu takve za Arijanu Čulinu jer za njezin nerv filmska je kamera bila odveć sterilna.

 Nadnaravnom osjetljivosti Arijana bi valjda bila u stanju u život vratiti i stabla od kojih su te daske bile učinjene, pa je na toj energiji, uz onu vlastitu, snažno tumačila brojne sudbine nekih svojih dalekih pobratima.

 - Kad sam bila dijete voljela sam recitirati pjesme, ali kasnije sam to nekako ostavila po strani sve do srednje škole. Bila sam u gimnaziji Marko Marulić kada se otvorio glumački studio kojeg je oformio pokojni Marin Cecić i tada me je prijateljica pozvala da idem s njom na audiciju jer je trebala nečiju podršku. I na kraju su mene primili, a nju nisu. I u tom studiju su bila priznata imena poput Gorana Golovka, Snježane Sinovčić, Dina Dvornika, Davora Vukovića... - kaže žena kojoj je najveća nagrada, ponavljala je to, bio i ostao aplauz publike za dobro obavljen posao.

"Pedeset puta mi je lakše odigrati tragediju..."

 - Od prvih su me dana nekako pratile velike predstave s legendarnim Borisom Dvornikom, Zdravkom Krstulović, Špirom Guberinom, Ivicom Vidovićem pa sam odlučila upisati akademiju u Beogradu sa 17 i pol godina - kaže. I upisala je, a počela se profesionalno baviti i solo pjevanjem.

Biti s njom na sceni neprocjenjivo je iskustvo, barem tako kažu, jer ne postoji škola koja te može naučiti ono što je mogao samo jedan Arijanin pogled.

- Humor nije jednostavan, za njega trebate imati dosta snage. Ako se publika ne nasmije, a vi ste sat i pol sami na pozornici, onda je to fijasko. Za mene osobno je nekih pedeset puta lakše odigrati tragediju od komedije.

 Jer...

- Sve se može naučiti, ali duhovitost nikako. Znate, to je kao da kažete da se može roditi novi Boris Dvornik. On se rađa jednom u stoljeću - veli Arijana koja je stekla širu popularnost kroz ulogu Milijane u seriji "Đekna još nije umrla, a ka' će ne znamo". Svako pojavljivanje na sceni ispunjava ju baš kao i to iz 1987. godine, iako se od tada puno toga promijenilo. Jedino je pozicija s koje ona kreće u vic ostala ista - univerzalno ljudska, pa se svi nasmijemo svojoj nesavršenosti zajedno s njom.

"Komičari su često ozbiljni u privatnom životu"

 U godini kazališnih uspješnica "U malu je uša đava" i "55 kvadrata" Arijana je obilježila četiri desetljeća karijere u kojoj se uska poveznica veže baš s komedijom. Jer stand up Arijane Čuline je uvijek - ziher. Ili je odlična ili vrlo dobra.

 - Često u komedijama obrađujem teme koje muče malog čovjeka, ta komedija onda nekad izgleda kao životno ogledalo koje se zatvara iza vrata naših domova. I to je opet sve životni put, jer da su me zvali više za uloge u filmu, onda me publika ne bi nekako povezivala s komedijom - govori.

Splitska se glumica bavi – ili, kako sama kaže – igra slikanjem već petnaestak godina. Uči i francuski jezik. Piše knjige... Malo je onih glumaca koji su na više polja ostvarili vrhunske rezultate. Tako balansira u životu, kaže.

 - Privatno sam vrlo povučena, nije to zanimljiv život. Kući sam, s kćerkom. Prošetam, vratim se doma, radim svoj posao. Ne izlazim previše, nema me na događanjima jer sam ekstrovertan tip. Inače su komičari malo čudni ljudi, ne kažem da nisam vesela i da se ne volim nasmijati, ali mi komičari često smo ozbiljni u privatnom životu - priča.

"Stavila sam prati haljinu i uništila sam je..."

Kad ponestane posla ona ga izmisli.

Tako je i jednog kišnog dana naišla na likovnu radionicu. Sjela je među nekoliko žene i počela slikati, žena koje su izgledale mirno i sretno jer su bile ispunjene. I svatko bi, govori, trebao pronaći nešto čime će se igrati i zabavljati.

 - Moja matična kuća, splitski HNK, nije imala ludi odnos prema meni. Ja sam inače osoba koja se nikad ne žali, ne pita za posao, jer ja uvijek sama sebi nađem ulogu. Znate kako kažu - glumac mora raditi i kad ne radi. Ja jesam Splićanka, ali Split kao da nije obratio pažnju na mene. Možda su njima značajniji ljudi koji nešto ozbiljno glume, ali ja isto radim ozbiljno posao. I humor i satiru.

Humoristična je bila i jedna životna epizoda prije jednog od onih dana u karijeri.

Te je godine film "Ne gledaj mi u pijat" proglašen najboljim u Venecijom, a Arijana najboljom internacionalnom glumicom.

 - Bila sam pozvana na festival Mostra u Veneciji i u Malla sam išla kupiti haljinu s resama, ali najbolje od svega je što sam ju stavila na pranje i uništila je. Rese su se zapetljale, a onda sam ja našila drugi komad robe. Eto, dok drugi imaju stiliste za tako važne trenutke, moja haljina je iz Malla - smije se Arijana.

No, smijeh je ljekovit, a svaka predstava, odigrani komad ili uloga priča za sebe.

 - Dosta je trenutaka koji ostanu u sjećanju, ali jedan od ljepših momenata bilo je kada sam radila na predstavi koju su igrali glumci iz cijele Europske unije. Dobila sam na kraju glavnu ulogu, pripremala sam se u Danskoj, Rumunjskoj, a predstave igrala diljem Europe - od Švedske, Kopenhagena... I nisam mogla vjerovati da smo se tako dobro razumjeli, kao da smo iz istog grada. To je bio još jedan dokaz da gluma ima univerzalan jezik.

Da tomu nije tako, i Charlie Chaplin bi govorio.