Article

//www.dalmacijanews.hr/files/621bd56be8e9ba803e8b459e/80
Foto: Dalmacija News

Splitski trkački as pobijedio je opaku bolesti i s najsjajnijom medaljom oko vrata popeo se na životni tron. Evo priče o čovjeku koji je postao primjer i uzor...

27.02.2022. u 21:48h
Svoj prvi maraton istrčao je u Rimu još 2010. godine, ali nije bio tu početak sportske žice čovjeka koji je postao uzor i primjer
Zamiješa život karte, dodijeli uloge za koje misliš da si ih odavno odigrao ili da ih nikad nećeš morati režirati na vlastitoj koži. Kada je Kristijanu Sindiku doktor morao priopćiti neugodnu vijest, on nije posustao jer cijeli život je bitka, kaže. Od malih nogu. Bitka u kojoj je on izašao kao pobjednik, s najsjajnijom medaljom oko vrata.

Vedrina mu je pomagala da se izvuče, smijeh je uvijek iz svega bio izlaz, ali i obrana od zlih jezika. Neustrašiva volja rješenje za prepreke koje je, ako ne preskočio, onda zaobišao. Na toj stazi koja život znači, popeo se na tron.

- Cijeli sam život sportaš i imao sam osjećaj da živim ispravno po pitanju životnih stvari, a onda jednom lupiš o' zid i uspostavi se dijagnoza koja je, dotad, bila kao nemoguća - tako je Sindik reagirao na riječi kako boluje od karcinoma testisa.


"Na televiziji sam gledao maraton u New Yorku i ..."

- Kako sam prilično discipliniran po pitanju zdravlja i života, znao sam da se moja vrsta karcinoma može izliječiti, ali dogodile su se i metastaze. Nešto slično kao i biciklist Lance Armstrong. Prošao sam dvije operacije, tri mjeseca kemoterapije i tri mjeseca nakon izlaska iz bolnice sam istrčao New York City maraton - govori čovjek koji je smisao i zadovoljstvo pronašao u trčanju. Karcinom je bio uzrok sijedih dlaka na glavi, ali i neka snaga za dalje, vodilja kako ništa nije nemoguće jer... ljudi su čudo. Nekima i najmanja sitnica može biti razlog za odustajanje. Kristijan, vjerujte, nije taj.

Svoj prvi maraton istrčao je u Rimu još 2010. godine, ali nije bio tu početak sportske žice čovjeka koji je postao uzor i primjer - kako se nositi s teškom svakodnevicom i na koji način pronaći sreću i mir kad ti ništa ne ide za rukom.

- Na televiziji sam gledao maraton u New Yorku, računao sam u glavi tih 42 kilometra. Bila je to udaljenost od Splita do Omiša i natrag. I još me dojmilo kad sam na snimci vidio ljude za koje nitko ne bi rekao da se bave sportom pa sam onda na sljedećem malonogometnom treningu ekipi rekao da ću istrčati taj maraton - ovako nekako krenula je trkačka priča.




Domaći proizvod, reprezent splitskog sporta

- Igrao sam i košarku u kadetima i juniorima Jugoplastike, u periodu kad su na površinu izašle zvijezde poput Tonija Kukoča, Rađe, Perasovića - u vrijeme kad je Jugoplastika bila najjača. Trenirao sam kod Igora Karkovića koji je otkrio Kukoča. No, bio sam jako sitan za probiti se u top društvo. Dok sam trenirao košarku, počeo sam igrati i mali nogomet. Jedno sam vrijeme igrao i za sveučilišnu reprezentaciju, predstavljao sam Hrvatsku - govori.

Kasnije je pod koševima bio u ulozi suca. Jedan prijatelj ga je uvukao u odabrano društvo, društvo u kojem je bio gotovo dva desetljeća. Valjda prije nego je krenula ovako intenzivna trkačka štorija koja je kao posljedicu imala i da je Kristijan duže vrijeme prvi čovjek u organizacijskoj piramidi Splitskog maratona.

- Split Maraton se razvio u sportsko-turistički brend grada i mislim da je postao općeprihvaćen i u javnosti koja nije trkačka. Maraton je postao kao jedan domaći proizvod, reprezent splitskog sporta u globalu.  


"Ljudima nedostaje solidarnosti, empatije i brige prema drugima..."

Baš kako je ovaj inspirativan čovjek na svjetske naslovnice stigao uz sedam maratona u sedam dana, i to od Splita do Tivta u Boki Kotorskoj. Spojio je, kaže, tri emocije - prema dva grada, trčanju i borbi protiv opake bolesti.
- Tako spontano, tako toplo, puno emocija i energije... Sumnjao sam da ću uspjeti, zvuči kao floskula, ali to nije. Prvi plan mi je bio pola trčati, a pola šetati. Računao sam kako bi takvim načinom mogao dnevno prijeći 5,6 sati. Kad sam krenuo prvog dana, na tridesetom kilometru, negdje u Dućama, dočekali su me prijatelji i krenuli su sa mnom zadnjih 12 kilometara prvog dana. Kroz priču su mi rekli da mi je bolje da lagano trčem i poslušao sam ih. Svih sedam maratona sam tako istrčao...


Savjetuje svim sportašima da jednom u životu pokušaju istrčati maraton.
- Ako se može savladati taj izazov pripreme za maraton, koji je iscrpljujuć i traje 13 do 16 tjedana, taj osjećaj u cilju se jednostavno ne može opisati. Tada shvatite da ste spremni za stvari koje su vam se u životu nekad činile nemoguće.

Baš kako je nemoguće izgledao taj trenutak spoznaje bolesti, detalj koji je u istom trenutku silna doza stresa i injekcija optimizma, ali i vjere da ćete ponovno nastaviti koračati sportskim stazama. Stazama na kojima je ponekad dovoljan i samo jedan čovjek goleme volje i neustrašivog duha da svijet bude bolje mjesto za sve. Čovjek poput Kristijana Sindika.

- Želim živjeti život na najbolji mogući način, biti solidaran i vjerovati ljudima. Danas ljudima nedostaje solidarnosti, empatije i brige prema drugima, a posebno odgovornosti prema onome što radiš u životu. Jednostavno, kad spojiš sve stavke u jednu priču i tako živiš, onda si sretan i ljudi to osjete i vide.




hr Sun Feb 27 2022 21:48:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/63276c7e18d1cb41da8b456d/80
Foto: Ivana Ivanović

Bez Crnog imotska glazba ne bi bila uz bok najboljih, a nije bilo tako lako ni bajno kao što izgleda: "Roditelje sam nagovarao da mi dopuste u glazbenu u Splitu!"

18.09.2022. u 22:02h
Da su izbrojani sati i ispisane stranice o količinama energije, neumornog rada i silne želje da Imotski na hrvatskoj karti preraste u glazbenu meku, Ivan Glibota Crni bio bi milijunaš...
Živimo u vremenima u kojima se jednostavnost propagira na sva zvona, ali u biti sve se oko nas komplicira do apsurda. Život nam je iz dana u dan sve kompliciraniji, sve zapetljaniji. Kažu da su suvremena tehnološka čuda navodno trebala pojednostaviti svakodnevicu, olakšati nam življenje, a kad ono, mi sve više sličimo insektima uhvaćenima u paukovu mrežu. Koprcamo se i koprcajući se sve više zaplićemo.

Kada se stvari pojednostave, kada se "ogole do kosti", onda je nemoguće manipulirati.  

Jednostavnost objedinjuje prave vrijednosti, prave poteškoće, pravu složenost, ali kako je sve zajedno povezano - čovjek ima osjećaj jasnoće i da sve pripada tamo gdje mu je i mjesto.

E sada sam ja stvari zakomplicirao, umjesto da ih pojednostavim.

Biblija, eto, sadrži otprilike tri milijuna slova, 31 000 stihova i 1189 poglavlja. Da se pročita Stari zavjet potrebno je negdje 38 sati i još 11 sati za Novi - 49 sati je za cijelu Bibliju. Ako bi ju čitali običnom brzinom govora, bilo bi nam potrebno 70 sati i 40 minuta.

I što s tim podatkom? Pa tako mi ljudi razmišljamo. Kroz podatke, vrijeme, brojeve, sate, stranice.

Da su izbrojani sati i ispisane stranice o količinama energije, neumornog rada i silne želje da Imotski na hrvatskoj karti preraste u glazbenu meku, Ivan Glibota Crni bio bi milijunaš. I kroz desetljeća zvuk imotskih instrumenata nikada nije u potpunosti utihnuo, a mijenjale su se generacije i generacije i dolazili neki novi ljudi u nju, duh imotske kulture duboko je crtovljima i notama limenih i drvenih instrumenata odlazio i izvan toga grada.


"Možemo biti bolji i od Amerikanaca i Nijemaca"

Često je baš Glibota govorio da smo u svemu neobično talentiran narod, da možemo biti bolji i od Amerikanaca i Nijemaca, ali i da samo moramo raditi kao oni i biti strpljivi jer - ako se i dogodi greška, novi dan je tu da se ispravi.

- Rodio sam se u Gradu i nedaleko od mog doma bila je zgrada Poglavarstva u kojemu su glazbari imali probe i vježbanje, a ja sam se kao dječak igrao gurajući kolo sa žicom i slušajući kako sviraju. I privuklo me, s deset godina sam imao prvi službeni doticaj - govori profesor čijom se zaslugom imotska glazba vinula uz bok najboljih, ali ne samo glazba već cijela - glazbena umjetnost u Imotskom. 

A sve je krenulo od trombona...

- U široj obitelji sam imao različitih umjetničkih persona i talenata. Među ostalim i fra Ivan Glibotić po kojemu se zove naša imotska škola, s očeve strane, kao i kolekcionar slika s galerijom u Parizu Ante Glibota dok mi je s majčine strane prvi rođak Tonći Vrdoljak. Jere, brat moje bake bio je violinist u orkestru u Rijeci, a drugi imena Petar utemeljitelj imotske gimnazije, a u ona vremena imao je i najveću biblioteku u svojoj kući - u dahu priča i sjeća se dana kada je za glazbenu avanturu prvo trebalo privoljeti roditelje.



- Više od tri sata se tada vozilo do Splita, nije bilo asfalta, drugačija su bila zvanja i komunikacije, a brat mi je imao silnu želju ići u pomorsku školu. U tom vremenu, šezdesetih godina, bio je to šok za roditelje. Nisu uopće mogli vjerovati da je on znao da postoji pomorska škola. I oni ga nisu pustili, a onda sedamdesete, bio sam predodređen da ću ići u srednju tehničku školu u Splitu, jer vidjeli su da sam radio sa strujom, spajao, popravljao pećice, ali kad sam doznao da postoji glazbena škola, donio sam odluku da je to moj put. Brata i ekipu sam zamolio da mi nekako nagovore roditelje, oni su popustili i napravili su pravu stvar, kad pogledate iz današnje perspektive - govori Crni na čelu glazbe koja je više godina zaredom hrvatski prvak uz još stotine prestižnih - kako hrvatskih, tako europskih i svjetskih nagrada, plaketa i priznanja.

A nije bilo lako...

- Glazbene škole u bivšoj državi uglavnom su bile gdje je bila stacionirana JNA vojska. Govorim tako, primjerice, o Pločama, Kninu, Drnišu, Sinju, a Imotski pa čak ni Makarska nisu imali glazbene škole - priča Glibota pa dodaje.

- I tako sam silom zakona morao u vojsku, i to na Lastovo, ali jedva sam čekao ponovno biti u formi sviranja. I kako je na otoku bilo puno vojnih lica, a ja sam bio vojnik, po dolasku sam predložio nadređenima da pokrenemo tečaj za malu djecu jer su te službene osobe imali obitelji. Organizirao sam taj tečaj, ali sam radio kao program glazbene škole. Bilo je tako godinu dana - veli.



Doveo školu u grad

I skidaju kapa do poda svima onima koji su glazbu od prvoga dana utemeljili, klanjaju se duboko i onima koji su je u trenucima kriza, a bilo ih je, vukli i postavljali na svoje noge, ali nema veće zahvale od one koju je zaslužio baš taj naočit čovjek, dubokog glasa i izuzetnog stasa pred kojim se pogled skreće. Ali, samo dok ne progovori i tako sije radost i pobuđuje radnu temperaturu.

- To snalaženje u prostoru i vremenu mi je bio dovoljan temelj da osnujem glazbenu školu u Imotskom, prvo tečaj u sklopu Narodnog sveučilišta, a u nastavku se samo događao rast. Bio sam jedan od prvih koji je s 14 godina išao u glazbenu školu u Split, a zadnji je bio moj sin jer smo mi doveli školu u naš grad - ponosan je Glibota.

- Moja životna postavka je da ono što ti je Bog dao moraš iskoristiti i ako to ne iskoristiš, nitko ti drugi neće ništa dati, a najveći ulog je znanje. Moj moto je bio po jedan instrument u jedno selo i normalno da su u glazbi prvo svirali samo oni iz Grada, kojima nije trebalo puno da dođu do prostorija, ali sam kasnije to proširio na cijelu krajinu. Zato je danas puno profesora i akademika koji rade po školama, sviraju i hvale se kako su baš iz Imotskog.

I danas mu, kaže i priznaje, u ušima odzvanjaju riječi Ivice Kostelića koji je objašnjavajući tajnu svog uspjeha tvrdio da treba raditi samo pola sata dnevno više od konkurencije i kako se to na kraju godine skupi. I ne samo da se skupi, nego je nakon više godina odmak ogroman.

Gliboti tih prvih godina, kao ni danas, nije bio problem uzeti metlu, kamoli premještati klupe u prostorijama. Nekad su to bili privremeni uredi, na korištenju, danas samo glazbeni, na ponos imotskog puka. 

Onda i danas u ruci su mu i lemilica, i odvijači i kombinirke jer koliko god glazba i umjetnost fin životni dio, tako i iza svega stoji teška građevinska oprema. Simbolično, naravno.

- Kad god smo s glazbom išli na državno natjecanje, bili smo prvi. Nekada i nismo išli jer bi se generacije mijenjale, a da bi stekli reputaciju i ugled, ne smiješ biti polovičan. Kad se pokažeš onda budeš među najboljima ili najbolji. Znate i sami da se ništa ne događa preko noći pa je onda razumljivo da smo nakon tek pet godina mog rada u glazbi, i to 2000. godine prvi put postali prvaci. 



Osim trombona, bilo je tu i drugih glazbenih ekskurzija s kojima, na prvu ruku, i nakon toliko slova, ne biste spojili Ivana Glibota Crnog, ali...

- Kao mladić sam naučio svirati gitaru, bio sam i u nekim bendovima, tamo svirao trombon, bass gitaru, klavijature, a devet godina i u splitskim Delfinima, kasnije Dupinima. Kad sam se vratio u Imotski, u slobodno vrijeme sam pokrenuo grupu Express. I 1993. smo nastupili na Splitskom festivalu. Zanimljiva je priča o tom nastupu jer kad sam prijateljima rekao da bi volio da nastupimo na festivalu, a uz to da napravim i pjesmu, bili su u čudu. Ne smijem ni reći što su rekli kad su prvi put čuli pjesmu, a godinu prije Pejaković je pobijedio s "Ako odem prijatelji". Govorio sam im da nas ljudi moraju zapamtiti u tri minute s nečim inovativnim. Kad sam shvatio da smo na pravom putu? Na generalnoj probi večer prije, kad smo počeli svirati uvod, ljudi su iz kafića počeli dolaziti tik do bine. To je bio dovoljan pokazatelj.

Godinu kasnije dogodila se "Tebi srca pjevaju" u kojoj su Neki kažu da je malo falilo da papa u Hrvatsku ne dođe na taktove baš te pjesme...


hr Sun Sep 18 2022 22:02:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/631e343c18d1cb0ec48b458c/80
Foto: Ivana Ivanović

Da nije bilo Lepe Smoje možda bi Đorđi Peruzović bio pomorac, a ovako je postao jedan od najboljih zabavnjaka svih vremena

12.09.2022. u 07:23h
Glazbenik koji se proslavio sedamdesetih i osamdesetih godina i čije evergreene poput onog "Di si bija kad je grmilo" znaju svi
Manje više svi ti programi imaju isti scenarij, a taj je ostati posljednji, jer taj dobiva nagradu. U međuvremenu treba sklapati saveze, razvrgavati saveze, treba sebe prikazati vrijednim u očima drugih, znati kako glasovati, koga i kada nominirati jer to je - preduvjet opstanka u programu.

Sve naše brige su s rokom trajanja. U našem kratkom životnom vijeku mnoge naše brige već su odavno nestale, a nove koje su nastale će - nestati. Mnoge velike brige iz prošlosti su nestale, a još mnogo njih doći će svome kraju, prije ili kasnije. Zakon prolaznosti vlada i s našim najvećim brigama.

Jer mi ljudi želimo biti na vrhu. Želimo biti prvi. Ovaj je svijet prepun ljudi koji su izgorili u toj suludoj utrci do prvog mjesta. Do novca. Do moći. Do slave. Do popularnosti. Ta granica se spušta sve niže i niže. 

Za jednog od naših najboljih zabavnjaka svih vremena Đorđija Peruzovića, kako ući u srca publike nije bila briga. Bez imalo uvijanja, uljepšanja, friziranja, lakiranja. On nije igrao na kartu popularnosti, na kartu lakih i neostvarivih obećanja. Nije igrao na kartu prodavanja iluzija nego svojim notama, talentom kojeg je njegovao, kreirao rečenice koje nisi mogao višestruko interpretirati. 

Možda nitko ne bi znao za Đorđija da nije bilo tete Lepe Smoje i Kulturno-umjetničkog društva "Mozaik", da je Peruzović samo ostao u učeničkom domu Tehničke škole, da je tek završio za strojara i otišao navigavati.


- U "Mozaiku" nas je dočekala Lepa Smoje, mene je odma uvatila za glavu, okrenila, "izmirila", i rekla: dobar si. I tu san počeja plesat. Prijatelj i ja smo se prijavili, tamo je bilo lipih cura, a pokuša sam i u balunu. Pa šta će drugo sedamnaestogodišnjak... Popularan je bija Split, i mi smo došli na Splitovo igralište upisat se na balun, a tamo nas je dočeka trener Luka Kaliterna, i reka nam da ćemo prvo zalivat teren. I tako smo mi zalivali travu na tom upisnom treningu, pa smo došli opet sutra. I opet zalivali. I preksutra i još danima iza, desetak. I kad smo svatili da to nije za nas, štufali smo se i otišli - govori pa nastavlja.

- U Mozaika sam bio i solist, sa mnom je plesala i Maja Srbljenović, poznata balerina, a pivanje? Jednom prilikom nije ima 'ko pjevati na matineji i pokojni Đeki Srbljenović, tadašnji voditelj muzičke sekcije, posla me na pozornicu kako bi se popunio program. Uglavnom, imali smo jednu nedilju, a sve nedilje su matineje bile u "Vicka", ka specijalnog gosta najavljenog Đimija Stanića, već onda veliku zvijezdu, a on je zapea negdi u Lici, u snigu. I publika me odlično prihvatila. BIlo je to šezdesete godine prošlog stoljeća.


Kronološki, u godinama kada je zabilježio i prvu nagradu, i to 1963. godine na tadašnjim "Melodijama Jadrana" s Runjićevom "Baladom o tovaru". Pjevao ju je na pozornici na Bačvicama, propisno odjeven u bijeli veštit, začešljan kako spada. Frank Sinatra splitske i hrvatske estrade upisao je u Muzičkoj školi solo-pjevanje kod izvrsne profesorice Branke Ristić koja je odgojila sve najveće operne pjevače u Splitu i šire.

- Znate, dobro mi je išlo, već san dobija ponude za nastavak karijere u teatru, triba san pivat u "Don Carlosu" sporednu ulogu. Tad san se mora odlučit u smjeru zabavne ili operne muzike i ja sam, eto, otiša u zabavne note. Ja san se neko vrime šverca, piva po terasama, a onda me jedan dan cinka neki profesor koji je ima vikendicu u Brelima. Sve u svemu, nije mi ža jer sam sa zabavnom glazbom obišao cijeli svijet. 

Najviše u Rusiji...

- U Rusiji sam nastupa više od osamsto puta jer je u prosjeku bilo osamdesetak koncerata po turneji, a ja sam bija deset puta po turnejama. Ima sam strašnu kondiciju, i bija sam jedan od prvih iz Splita koji su otišli u bivši Sovjetski savez. Odvela me Radmila Karaklajić, koja je onda s Vicom Vukovom na Splitskom festivalu pjevala "Bodulsku baladu", a ona je tamo bila jako poznata. Dala mi je 33 rubalja po koncertu za početak, a ona je sa suprugom imala blizu 300 rubalja. Usporedbe radi, imali smo sto koncerata, i zaradio sam osan milijuna dinara. Moga sam Mercedes uzet za to, a ona je deset puta više zarađivala. 

Pršti pozitivnom energijom, dobro raspoložen i uvijek govori kroz široki osmijeh. Uvijek elegantan i galantan, spreman na razgovor. Glazbenik koji se proslavio sedamdesetih i osamdesetih godina i čije evergreene poput onog "Di si bija kad je grmilo" znaju svi. 

- Pobijedila je ona i u Češkoj i Bugarskoj, zapravo gdje god da sam piva jer želja mi je bila imat prepoznatljive pjesme za razliku od ovih danas jer se nakon pet mjeseci ne zna tko je piva i pobijedio na festivalu. Sada sam uzeo jednu malu pauzu u proteklih nekoliko mjeseci, ali pripreman i nastupe s grupom Bambola iz Splita. Pivat na play back, iako dobro to zvuči, nije to to - bez benda nemaš onaj strašan osjećaj na pozornici.


Scena ga je odmah prigrlila, jednako ga ljubi i danas, a bilo je i zanimljivih detalja.

- Stipica Kalogjera mi je ponudio 1974. "Ponoćno sunce" za pivat na festivalu, a onda je stigao i Teo Trumbić i reka da za mene ima pismu "Ća će mi Copacabana". Pustio mi je na kazetofon i reka da je ta pisma baš za mene, probnu snimku je piva Oliver, ali jednostavno je nisam moga prihvatit jer sam već prije prihvatio Stipičinu pjesmu. Trumbić mi je tad rekao da ću s "Copacabanom" pobijedit. I kad sam ga pita zbog čega ju ne piva Oliver, odgovorio je kako mu direktor festivala Milošević nešto zamjera. Obeća san mu da ću sredit tu situaciju i otiša sam tako na kavu s Miloševićem i uvjerio ga da Oliver bude na festivalu, a na kraju je i on pobijedio s tom pismom, pismom koja je bila odskočna daska koja se, ruku na srce, tribala dogodit kad-tad jer je bio glazbenik vrhunske kvalitete - priča Peruzović.

- Prije svakog festivala iša san svojon "alfon" u Padovu i kupija novi veštit. Za nastupat na Splitskom festivalu još pogotovo. I tako sad gledam svjetleća odijela koja pjevači imaju, a ja sam svoje prvo kupio prije pola stoljeća u Münchenu. Da sam tada 1,500 maraka za njega i kad su reflektori u Rusiji uperili prema meni, ljudi su mislili da sam stiga iz svemira. Kad god bi piva, uzima bi najnovije kolekcije odijela i tako san jednom iša u Padovu, kupio odijelo za nastup, u Karlobagu sam prespava i doša skoro do Zadra kad mi je sinulo da je odijelo ostalo visit u ormaru. Tolikon san se brzinom vratio, a doslovce sam se oblačio dok sam stizao na pozornicu. Sa mnom je nastupala Snježana Naumovska, pivali smo "Samo ti"; a ona je imala bile rukavice i tu je stavila prsten koji joj je baka poklonila. I kaže mi nakon festivala da ju je skupo košta jer se s nekim rukovala i neko joj je ukra prsten - govori čovjek koji je ušao u deveto desetljeće života, a i dalje se, veli, osjeća kao srednjoškolac.

- Dignem se oko 10 sati, ali zaspem kasno. Ne pijem i ne pušim, uredno se hranim. Uvik je nekih 77 kilograma na vagi, pazim na to iako imam puno godina. Imam svoju kosu, svoje zube, neman stomak pa eto, kažu da solidno izgledam. Ovi moji drugi su svi opelavili, ali ja san se vodio time da je pjevač jedno zvanje koje uvik mora biti u formi. Na pozornici publika prvo pogleda kako izgledaš, a onda kako pivaš. Onda, ako si ofrlje obučen, onda ti je i pisma loša. To je ono što mogu posvjedočiti. Možda mi je ta žica došla priko none koja je bila Talijanka.



hr Mon Sep 12 2022 07:23:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/6314ebf518d1cbe8ab8b45cb/80
Foto: Ivana Ivanović

Splićani ga često nazivaju "najboljim svećenikom na svitu", a on je oduvijek samo želio biti na usluzi ljudima

04.09.2022. u 20:18h
"Nije život mirna rijeka koja teče, koja završi u oceanu"
Žurimo nekome u susret i bježimo, glavom bez obzira, kako nekoga ne bismo susreli. Susreti su naša sudbina. Kao ljudi ostvarujemo se u susretima. U susretima s prirodom, s bližnjima. Čak i u onim površnim, kratkim. Neobaveznim.

Kaže se da ništa ne treba čekati i da svemu treba ići u susret. No, najčešće srljamo u susrete koji nas odvode u zlo, u nevolje, a izbjegavamo susresti se s onim što bi nas moglo promijeniti na bolje.

Današnje društvo, u kojem živimo, živi brzim ritmom. Svi manje više koriste automobil, rijetki hodaju. Većina nas je postala ovisna o mobitelu i internetu. I postoje ljudi koji su još uvijek u stanju pronaći smisao u svom životu, ljudi koji su radosni, koji se osmjehuju, koji su još uvijek sretni usprkos svim svojim problemima i nevoljama. Pa i neimaštini usprkos.

Možda je jedna večera u godini, u nekom malo boljem restoranu, prigoda koja se pamti, dok su ostali dani čisto i golo preživljavanje.

S druge strane, postoje bogati ljudi. Nezamislivo bogati. Postoje ljudi koji prije spavanja gutaju šaku tableta za spavanje, a sve kako bi barem noću osjetili nekakav mir. Oni koji svakog dana trebaju novu rundu pića kako bi umrtvili svoje prenadražene živce. Materijalno su zbrinuti, ali je bijeda zahvatila njihovo srce i njihov um. Posjeduju strah i nesigurnost siromaha, a siromašni nisu.

No, život je to. Sudbine kojih se naslušao i nagledao fra Jozo Čirko, splitski fratar, dominikanac, kojeg brojni Splićani nazivaju "najboljim svećenikom na svitu". Slovima teško je opisiv Čirkov entuzijazam, energičnost i nesebičnost, nepojmljiv osjećaj za malog čovjeka u potrebi. Siromaha, beskućnika i ovisnika, pomoći potrebita na duhovnoj i materijalnoj osnovi.

- Kad sam bio student, kao čovjek sam došao na raskrižje kada sam se trebao odlučiti kojim putem krenuti i presudio sam da želim biti svećenik. I kako me taj svijet droge i rubnih stvari oduvijek zanimao, a i često sam kao student u Zagrebu odlazio na ulicu, na kolodvor i polako sam ulazio u to okruženje, provincijal mi je predložio da odem u Madrid, gdje dominikanci imaju prihvat za beskućnice, i tamo sam onda živio u prihvatu, radio sam u zajednicama za liječenje ovisnosti, bio sam na ulici s prostitutkama, u cijelom tom krugu gdje sam upoznao ljude koji se bave različitim stvarima - govori to fra Jozo. 



- Ono što sam učio na teologiji iz svih predmeta je, u pravom smislu te riječi, teorija, ali tek čovjek drugačije razmišlja o životu kad dođe na ulicu, kad se susretne s tim ljudima, prostitutkama koje su dovedene na prijevaru na ulicu. Kad se sretne s ovisnicima o raznim drogama, naiđete neke koji leže po parkovima, kolodvorima, razgovarate s beskućnicima, pričate o različitim životnim situacijama. Drugačije tada promatrate tu našu svakodnevicu jer nije život samo sjedenje za kavom i čitanje novina - veli.

Nije život mirna rijeka koja teče, koja završi u oceanu, usporedbu govori.

- Život danas može biti na vrhuncu, a sutra može biti na podu. Možeš danas letjeti u visinama, a sutra lupiti glavom o pod. Život s ljudima koji su završili na krivim stazama, tim stranputicama je prava škola.

A priče o životnom padu mogu snaći svakoga, u vremenima teškim, koja gigantskim koracima idu naprijed...

- Jamac za kredit svom prijatelju, klasičan primjer priče s kojom sam se susretao. Prijatelj kredit nije vraćao i banka je čovjeku uzela stan i on je završio na ulici. Da ne govorim o ovisnostima, drogi, kocki i alkoholu, razrušavanju braka. Vremena su se promijenila, 23 godine već radim s mladim ljudima, iz dana u dan. Ljudi više nisu empatični, najveći problem je "to nešto košta samo 10 kuna" - kaže pa nastavlja. 

- Droge ima sve više i više, po svim ulicama pa tako i našim u Splitu, a i drugih je ovisnosti mnogo, kao ona o antidepresivima, i više je tu ženska populacija dok muškarci prednjače u ovisnostima o alkoholu i kocki.

Baš mladi ljudi ne shvaćaju ozbiljnost problema dok ne dođu pred zid, a onda je već kasno. 

- Svaki dan možemo čitati u novinama kakvo nam je stanje nacije. Puno je poštenih i dobrih ljudi, ali je mnogo onih koji zadiru u stvari koje nisu lijepe za život. Normalan život.


Život redovništva fra Jozo je krenuo na početku novog stoljeća.

- Kad se redimo, svećenici uvijek uzmu neko geslo. Moje, 2000. godine, kada sam se redio, bilo je - Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi. Tada sam odlučio da se neću klanjati ljudima od kojih mogu izvući korist, koji su moćnici ovog svijeta. Samo se Bogu klanjam, i dodao sam još - hrvatskom vojniku koji je branio krvlju svoju domovinu.

U mladim danima bio je začetak i ljubavi prema umjetnosti, posebno glazbi.

- Kad sam bio u osnovnoj školi bio sam na raznim natjecanjima, a onda sam kasnije učio svirati klavir i gitaru. Snimio sam i tri albuma s VIS Dominik, kao i album sa svim splitskim pjevačima koji se prodao u pet tisuća primjeraka, i bili su tu od Olivera, Kondže, Meri, Dalmatina do Zečića i Giuliana. Glazba mi je uvijek bila draga, ona mi je druga. Sport i glazba.

Od djetinjstva kao i ljubav prema Majstoru s mora.

- Otac mi je oružar bio u RNK Split i dolazilo je tu igrača iz Hajduka tako da jednostavno otkad znam za sebe pratim Hajduka. Valjda je to urođeno. I kad sam studirao u Zagrebu, imao sam sreću da su u prvoj ligi bili Hrvatski Dragovoljac, Zagreb i Dinamo tako da je doslovno svako dva tjedna Hajduk bio u Zagrebu - kaže čovjek koji je ljudima blizak i navikom nenošenja habita.

- Odijelo ne čini svećenika, ni fratra. Bolje je kad te ljudi na ulici prepoznaju bez habita nego s njim, a uvijek sam želio biti na usluzi ljudi. Uvijek mi je to u glavi. Valjda su to ljudi i shvatili, prihvatili, i možda me baš zbog toga nekako više zovu za razgovore, podjelu sakramenata. Isus kaže da propovijedamo po krovovima, javno moram propovijedati Evanđelje. Ona nije nekad lako ni nama svećenicima, ali Riječ Božja vodi na pravi put - podvlači.

Ovdje nema srednjeg puta. Ovdje nema taktiziranja. Jer ne može se jednom nogom stajati u svijetu idola, a s drugom u Kraljevstvu Božjem. Tako pozicionirani mi neminovno padamo. A kada padamo onda smo, nažalost, otprilike baš tu gdje danas i jesmo. Na samom dnu.
hr Sun Sep 04 2022 20:18:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/630bc39418d1cb629a8b4575/80
Foto: Ivana Ivanović

"Kamera je bila moje oružje u ratu jer sam smatrao da će ti materijali vrijediti jednog dana suhog zlata!"

28.08.2022. u 22:00h
Njegova kamera bilježila je užase, smrt, razaranja i patnju, ali i radost i sreću. Radost oslobođenja, pobjede.
Proći preko puta i nije toliki problem. Daleko je veći problem kada se nađemo na raskrižju. Na mjestu gdje se, kako kaže pjesnik, “račvaju dvije staze”. Na raskrižju od života. Na mjestu gdje se susreću prostor, vrijeme i vječnost. Na mjestu gdje donosimo za život bitne odluke. Donošenje odluka neizostavan je dio našeg svakodnevnog življenja. Mučile su važne odluke i Sinjanina Petra Malbašu.

- Kada je 1990. godine počela balvan revolucija, poslom sam bio dosta vezan sa Zagrebom. Nešto ranije sam otvorio foto radnju na Žankovoj glavici u Sinju i nije mi jednostavno išlo u glavu da se preko Vrlike, Civljana, Polače više neće moći do Zagreba. Oko ponoći na sinjskoj Pijaci čuo sam tako da su lokalni Srbi stavili barikade u Civljanima pa smo moj tadašnji prijatelj i ja sjeli u auto da se uvjerimo u to. Dođemo mi u Vrliku i policajci nam kažu da ne možemo do Zagreba, ali ja im kažem da idemo na vlastitu odgovornost i propuste nas. Došli smo tako u Civljane, počeo sam micati gume i kamenja, a Srbi me pitaju što to radim. I kad sam im rekao da želim u Zagreb, uzvratili su da nema više odlaska do Zagreba. Nisu tada bili kivni i ratoborni, rat nije ni počeo, ali sam tada vidio da će naša domovina Hrvatska imati strašne probleme - priča Petar Malbaša, čovjek koji je nenaoružan, u maskirnoj uniformi i s kamerom u ruci, 1800 ratnih dana jurišao po prvoj crti, snimke slao u splitski studio HTV-a, odakle su obilazile svijet i širile istinu o Domovinskom ratu.

- Četnici su krenuli iz Knina, otkuda je i krenuo kamen smutnje koji je zadesio našu domovinu, a Ratko Mladić je u kratkom vremenu okupirao i Kijevo i Vrliku i krenuo prema Hrvacama. Njihov cilj je bio okupirati branu Peruča. I onda nije bilo druge - obući uniformu hrvatskog vojnika kao dragovoljac s puškom ili ću kamerom u rat. Kamera je bila moje oružje, a ne puška. Bilježio sam sve što se događa na terenu jer sam smatrao da će ti materijali vrijediti jednog dana suhog zlata - veli. I vrijedili su. 

Sjećanja su uvijek tužna. Kad su lijepa, tužna su zato što su prošla. Kad su ružna, tužna su zato što su ružna. Ali, ovo nisu sjećanja na neki osobni, privatni ili intimni život, sjećanja su to na jedno vrijeme kojemu smo bili svjedocima, zbog čega bismo trebali biti sretni i zbog čega bi generacije koje su došle i koje će doći trebale biti ponosne. Prije svega zbog dugih vjekova, ali i brojnih i teških žrtava i zabluda koje su vodile do tog vrlo značajnog cilja i ostvarenja.

- Nismo imali iskustva, nismo se imali čime braniti, a lokalni Srbi već su od davna bili naoružani i imali su potporu JNA - govori Malbaša koji je zabilježio mnogo toga pa priznaje da ima još dosta materijala koje nije ni pregledao.


"Napravio sam rupu u zidu da mogu snimiti tenkove..."

I to u svijetu koji širokogrudno nudi more relativnih istina. More u kojem se neko vrijeme ugodno kupamo, ali u kojem se na kraju utapamo. More koje proguta. 

Ma tko danas cijeni i voli iskrene ljude, one koji govore ono što misle ili tko danas želi uz sebe čovjeka koji je s identitetom? Važno je svidjeti se svijetu, pobrati pljesak, ogrijati se na svjetlu reflektora, ogrnuti se carevim novim ruhom. 

Ipak, čovjek mora govoriti, jer riječ nas ljudima i čini, a Petar ne šuti. Dijelom olakša svoju dušu, a ostatkom pronosi istinu koja se zahvaljujući njegovim snimkama nije mogla zatajiti ni iskriviti.

- U rujnu 1991. godine, sa 16. na 17. Ratko Mladić probija prvu crtu u Maljkovu, okupira branu, a tenkovi sa strane Bitelića došli su na most na Panju. Krvnik se tada zaustavio na Alebića kuli, na uzvisini, i imao je Hrvace na dlanu. To područje sedamnaest su mjeseci držali pod kontrolom. Tada sam s kamerom došao na cestu D1 u Prolića, na skretanje za hidrocentralu Peruća i čuo sam zvukove transportera i tenkova, ali ih nisam vidio. Skinuo sam bijelu majicu, ostao gol do pasa i napravio sam rupu u zidu da mogu snimiti tenkove jer je u meni tinjala vatra da moram vidjeti pada li Peruča, zapravo do koje su granice zaželjeli ići četnici i Mladić - nastavlja Malbaša koji je, da je vrag odnio šalu, kako kaže općeprihvaćena izreka, dokučio kad je silna kolona transportera i tenkova krenula prema brani.

- Nikada prije nisam išao na Alebića kulu, ostavio sam auto na cesti i vjerujte da sam se pozdravio s autom s obzirom na situaciju. No, sreća je to, kroz šumu sam pri povratku baš pogodio put točno da dođem do auta. U tom trenutku četiri fapa sinjskog Autoprijevoza idu prema meni. U prvom mi je bio zet Janko Šabić, iza njega Dušan Vukasović Cigo, trećeg je vozio Igor Ohara i u četvrtom jedan gospodin iz Glavica. Vikao sam da ostavljaju fapove i upadaju u moj auto. Tako su i napravili, pobjegli smo. Dok smo vozili prema Hrvacama, vidjeli smo crni dim, a što se dogodilo - fapovi su već granatirani. Nažalost, tada mi je iz kamere ukradena kazeta da se ne vidi što se zbilo tog dana kada su četnici okupirali branu. Nakon dugo vremena kazeta mi je vraćena, i hvala Bogu sam te materijale kasnije imao i koristio u filmovima.




"Puška je pukla, a Luka je nastradao..."

Snimao je Petar svu bol i jad, tugu odlaska od onoga što su ljudi žuljevitim rukama gradili godinama da bi se sve sravnilo sa zemljom ili otišlo u pepeo u nekoliko minuta. Tužne slike bijega glavom bez obzira na Doljaninovom mostu u Hrvacama neće nikada zaboraviti, kaže. Baš kako neće zaboraviti ni da ga je od smrti minom dijelilo nekoliko milimetara, a tek više od centimetra bila je udaljenost metka koji mu je prohujao pored glave na području Perućkog jezera.

- Moje vatreno krštenje bilo je nekoliko dana više od 31 godine unatrag. Tog sam dana snimao krštenje na oltaru Čudotvorne Gospe Sinjske kada su došli po mene da se hitno moram javiti na kapiju tadašnje vojarne Tadije Anušića. Došao sam do vojarne, Branimir Petričević razgovarao je s oficirom, a pokojni Luka Erceg i Jure Jukić popeli su se na zid, uzeli su hrvatsku trobojnicu i skočili u vojarnu i napravili cijeli krug oko nje. Mladi vojnici JNA u zemlji su iskopali rupe i uperili su oružja prema Ercegu i Jukiću. I mislim se ja tako da je to neka zezancija, nisam mogao sebi objasniti da je to rat. Nitko nije znao što se događa, sirene za uzbunu su obuzele cijeli kraj. I danas kao da se ta scena vrti pred mojim očima. Puška je pukla, nesretni Luka je nastradao, a ja sam bio od njega tridesetak metara i čak sam uspio snimiti kad su kola Hitne pomoći stigla po njegovo tijelo - prisjeća se.

- U operaciji "Zima 1994." s 23. na 24. prosinca, Male i Velike Poljanice na vrhu Dinare, minus 20, osamdesetak centimetara snijega. Srbi su iz Banja Luke izvukli Hrvate i Bošnjake, doveli ih na Dinaru, koristili kao radni vod, a i kao živi štit.  U tom okršaju stradalo je nekoliko civila, teško je reći s naše ili njihove strane i kad je ta operacija bila završena, skupili smo nastradale nesretnike i odveli ih u Rujane na pravoslavno groblje. Doveli smo i ove koji su bili živi i na kraju je svatko tražio svoje. Sve sam snimao kamerom, i primijetio sam kako Petar Oljačić iz sela Šimići iz okolice Banja Luke nije našao sina Marka. Prišao sam k njemu, pitao sam ga gdje mu je sin bio i hoćemo li otići do tog mjesta jer, bilo je logično da ako nije gore, da je otišao sa Srbima. Petar Oljačić je pristao i nakon duže vožnje džipom Četvrte brigade ugledali smo mrtvo tijelo njegovog sina Marka. Pokraj njega bila je  lopata, a glava mu je bila puna snijega, zamrznuta. Otac pada njega, miluje ga po glavi i zaziva. Okrene se prema nama, zahvali što smo mu omogućili da vidi mrtva sina i jadnik u toj tuzi i jadu govori: "Sine moj, poginuo si za svoj hrvatski narod. Ništa u životu još nisi prošao." I kako onda ostati ravnodušan - govori nam Petar koji je tu scenu snimao i plakao, a nakon 23 godine i pronašao obitelj Oljačić koja danas živi u Topuskom. Petar koji je snimao famozan brifing generala Gotovine 6. kolovoza 1995. godine na kninskoj tvrđavi u operaciji "Oluja", i kojeg je pustio u javnost nakon jednog gostovanja Ive Sanadera u Stankovićevoj emisiji "Nedjeljom u 2". 

- Kad je brifing vidio svjetlo dana, politika se prepala što ja to sve imam u arhivi. Od strane policije sam u jedan sat u noći odveden iz obiteljske kuće i priveden u Zagreb u Črnomerac s ciljem da svu arhivu predam njima. Sreća je jedino što se nisam prepao nego sam važne originale dao prijatelju i rekao da ih nosi i ni meni ne govori gdje ih je skrio. Lako je to danas pričati, ali u to vrijeme 4,5 dana nisam spavao u kući već po štalama u Brnazama. I ne zbog straha nego nisam želio naivno izgubiti glavu nakon rata kad već u ratu nisam. Odjednom su me, jednostavno, tretirali kao neprijatelja. Zašto? Jer sam na račun jednog brifinga želio testirati koliko im je stalo do naših generala Gotovine i Markača. Zamislite da su Gotovina i Markač bili osuđeni u Haagu, što bi sve zadesilo našu domovinu Hrvatsku?



"Bio je oličenje ratnika, neizmjerno hrabar..."

Kao svjedok tog vremena, da svako zato ima svoje zašto, dokaz je i životna sudbina Malbaše koji je svog prijatelja, Andriju Matijaša Pauka upoznao još 1978. na Svearmijskom prvenstvu u Lori, predzadnjem takvom ikad održanom u bivšoj državi Jugoslaviji.

- Pauk je nastupao u vojničkom višeboju. U finalu je izgubio od oficira Radulovića. Zadnji dan rata, 9. listopada 1995. godine u operaciji "Južni potez", u ponoć manje 15 minuta se brijao, bili smo skupa u jednoj kući i tada mi je pripovjedio da je na suprotnoj strani zapovjednik oklopa baš Radulović iz finala prvenstva 1978. godine. I gle, sudbine.  Pauk je tog dana na radio vezi čuo da četnici imaju dosta gubitaka na jednom križanju u okolici Banja Luke i da traže sanitet. U toj operaciji bio je strašan okršaj tenkista Četvrte gardijske i četnika. Nažalost, baš tog 9. listopada, praktički zadnji dan rata, pogiba legenda Četvrte brigade Andrija Matijaš Pauk.

Pauk je bio oličenje ratnika, neizmjerno hrabar, a ne libi se Petar reći da je bio ljubomoran na njegov stas i hrabrost, baš kako ga je osvojila profesionalnost i beskompromisnost do posljednjeg daha i pokojnog novinara HRT-a Joška Martinovića.

- Snimali smo razgovor s Matijašem u Dračevcu nakon operacije "Oluja". Andrija s generalom Krstičevićem ulazi u kapelu svetog Križa. Unutra su se nalazile sve slike poginulih pripadnika brigade, Andrija skida crvenu beretku i pokazuje prstom na sliku pokojnog Markića koji je poginuo dva dana prije oslobađanja Knina, Markića iz Bugojna kojemu je životna želja bila ući u slobodni Knin. Nije to doživio. Danas na tom mjestu je baš i slika Pauka.

Njegova kamera bilježila je užase, smrt, razaranja i patnju, ali i radost i sreću. Radost oslobođenja, pobjede. 

- Kada je svanulo, 5. kolovoza 1995. godine probijamo se ja i Martinović sa zapovjedništvom udarne Četvrte gardijske brigade Pauci preko vrha Dinare, Plješevice, Crvene zemlje, a na kružnom toku u centru Knina spajamo se sa Sedmom brigadom Pume iz Varaždina i odlazimo na kninsku tvrđavu proslaviti našu pobjedu... Knin je slobodan - zastaje Malbaša. Ostalo je - povijest.




hr Sun Aug 28 2022 22:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .