Svaki je pjevač najprije osobnost, priča za sebe, netko je duhovit, netko hrče, a netko uvijek nešto zaboravlja. Al' kad sve to zajedno zazvuči, osjetiš koliko su svi povezani, a opet ponaosob jedinstveni. Ima tu škvare, prave ka daska, šta znaju stvarat brodove k'o iz snova. Svaki ćošak i svaki šaraf im je ka svoja pismica, sve držu u šaci. Tu su i oni pisari, k'o žive enciklopedije jer svašta znaju i sve zapišu. Dok ostali rade, oni brkaju perom i po papiru šarama ispisuju. Bilježu svaki korak, svaku pikanteriju i ne bi nikad propustili ni jednu priču, ma i najmanju kažu. I ovdi ima ljudi šta znaju zavrtit jezikon ka najbolji političari. Zamota te u priču i ne pušta, dok se ti čudiš kako su uspili sve na svoju stranu povuć.
I raznih su struka - od meštara, pitura, inženjera, ekonomista, građevinara, programera, profesora, studenata, liječnika, obrtnika do glazbenika sa školon. Svaki ima svoga "ćuka", sami bi rekli.
A on? On je jedinstveni stvaratelj, umjetnik koji živi glazbu kao svoj dah, a dirigentsku palicu drži kao produžetak vlastitih prstiju. Njegova strast za glazbom preplavljuje svaku poru bića i čini ga posebnim u moru običnosti. On je čovjek čija strast, vizija i talent sjedinjeni stvaraju čaroliju na pozornici. Ali, samo je to površina priče života koji je poput simfonije, svakodnevnih situacija koji su novi izazov za interpretaciju.
- Obično se vrlo rano primijeti sklonost djeteta prema glazbi, međutim da bi se određena sklonost mogla primijetiti, potrebni su uvjeti gdje se glazbeni afiniteti mogu iskazati. Imao sam sreću što su moji roditelji bili glazbeno talentirani - majka je imala lijep sopran, a otac osjećajan bas-bariton koji bi pratio prvi glas, ili bas. Kada bi mu ponestalo alata za promjenu akorda, onda bi se popeo u baritonski registar, odredio karakter akorda i vratio se ponovo u bas. Tako sam već od najranijih dana imao poduke iz kontrapunkta - govori tako Vlado Sunko, izvanserijski pedagog, zborovođa i skladatelj kojega hrvatska i inozemna javnost u prvom redu prepoznaje kao zborovođu muškog Gradskog pjevačkog zbora Brodosplit. Tu ulogu preuzima 1988. od barda splitske zborske glazbe Josipa Veršića, i nosi je do danas. Da, tri i pol desetljeća!
"Nakon izvedbe Pete simfonije u kazalištu, znao sam sve..."
I kao da je Vlado bio predodređen. Znate, svaki korak, svaki dah, svaka misao kao da mu je bila unaprijed zapisana u zvijezdama, kao da je baš rođen za nešto posebno na ovom svijetu...
- Iako je sve bilo na nesvjesnoj razini, ipak je bilo presudno. Bile su to dalmatinske pjesme ili operne arije koje sam dosta slušao i pjevao u najranijoj fazi, tako da se već tada vidjela moja podvojenost za ozbiljnu, (klasičnu) i zabavnu (pop-rock glazbu) jer arije su glavni razlog zbog kojega većina publike dolazi na operne predstave. Zajedno sa roditeljima sam primijetio da moja budućnost pripada glazbi, najprije tijekom izvedbe Beethovenove Pete simfonije. Čuo sam je u kazalištu, i nakon izvedbe sam znao da ću biti dirigent. Vremenom, mijenjali i dopunjavali su se afiniteti, pjevao napolitanske pjesme, uživao u filmskoj glazbi dok nisu došli Beatlesi. Kad sam ih čuo, doživio sam novi šok, i uskoro odlučio svirati u bendu. Imao sam devet godina i privatno sam učio svirati gitaru, a već s 12 sam svirao u bendu, i već tada su me učenici osmih razreda pozvali svirati na njihovoj završnoj večeri. Imao sam Hafner gitaru s tri magneta, i bio najsretniji čovjek na svijetu. Mamin prijatelj diskofil poklonio mi je svoju veliku kolekciju gramofonskih ploča klasične glazbe. I opet sam se zarazio ozbiljnom, klasičnom glazbom Bacha, Beethovena, Mozarta, Chopina… pa sve do Šostakoviča i Stravinskog - govori.
Samouko je počeo lutati svijetom bijelih i crnih tipki, i to na zanimljiv način...
- Izrezao sam tipke od kartona s nazivima i tako svirao. Djed mi je ubrzo uslišio molitve i kupio orgulje. No, tek sam sa 17 godina dobio klavir kada sam već imao pet godina staža u bendu. Tada mi Chopin postaje glavna inspiracija, počeo sam komponirati u njegovom duhu. Bilo je to gimnazijsko doba. Paralelno, dok ja radim balade i preludije, u svijetu pop glazbe događa se trio Emerson, Lake & Palmer. Taj trio je na mene jako utjecao jer je predstavljao upravo moje težnje, spoj klasike i pop-rocka. Kada sam ih čuo, znao sam da sam na pravom putu. Dobio sam potvrdu za svoj rad, i više me nitko nije mogao maknuti s tog puta.
"Da nisam dobio zbor, možda i ne bih ostao u školi..."
A njegov put na početku sjekle su dvije ceste...
- Volio sam i crtanje, vukla me arhitektura, planiranje i stvaranje gradova - urbanizam. Bila je dvojba što ću upisati, akademiju, ili arhitekturu. Međutim, kada sam vidio kako stojim sa matematikom, odlučio sam se za akademiju. Tih godina mi se sve otvaralo. Počeo sam raditi u Centru za odgoj i obrazovanje 1981. godine, u takozvanom popravnom domu kao voditelj glazbenih aktivnosti. Radio sam ono što sam najviše volio, i klasičnu, i zabavnu glazbu po afinitetima štićenika u slobodno vrijeme. Radio sam dvije godine, štićenici su me obožavali jer sam mogao ispunjavati njihove želje. Vodio sam dva benda, mandolinski ansambl i individualno podučavao razne instrumente. Ubrzo se otvorio natječaj u glazbenoj školi na mjesto profesora Buble koji je odlazio na akademiju. On je držao dirigiranje, ali iskreno nisam htio napustiti svoje štićenike zbog našeg iskrenog prijateljstva, shvaćanja što im glazba znači.
Jedva su ga, ipak, nagovorili da se prijavi na natječaj u glazbenoj školi.
- Nevjerojatno je kako se čovjek mijenja, kako razmišlja. Kada sam došao u glazbenu školu, bio sam poprilično nezadovoljan, nekako mi je bilo prazno. Veliki broj djece je tu na roditeljski nagovor. Niti su znali zašto su tu, ni što rade, pa im se i nije dalo vježbati. Naravno bilo je talentiranih, ali to je nešto drugo. Kako sam dobio voditi i nastavu zbora, mogao sam kreirati. Tko zna, da nisam dobio zbor, bi li se zadržao u školi - priča Sunko.
Vodio se onom da je život poput melodije koju sami dirigiramo, jer u našim je rukama moć da stvorimo prekrasne harmonije čak i iz najjednostavnijih nota. Djevojački zbor u Hatzeovoj Glazbenoj je naslijedio od Nikole Buble, ali tu nije mogao stati...
-
Ono što je mene kopkalo bilo je formirati zbor dječaka, pogotovo kasnije, oko 1988. godine, kad sam već preuzeo Muški zbor Brodosplit. Htio sam raditi po uzoru na pjevanje u srednjovjekovnim crkvenim kapelicama. Danas se je taj način zadržao naročito u Engleskoj, gdje pjevaju zborovi koji su sastavljeni samo od muških glasova, ali u širokom rasponu. Mješoviti zbor u sastavu: Cantus-djeca, falsetisti, tenori i basovi. Odlučio sam ući u tu priču, odnosno spojiti dječake sa Muškim zborom Brodosplit. Izdržao sam dvije godine vodeći zbor dječaka od 8 do 12 godina. Bilo je lijepo ali naporno, njima se koncept svidio, međutim imali su i drugih aktivnosti, najviše sporta, jer ovo je ipak Split. Trebalo je s njima raditi i solfeggio, a trebao im je i netko za razgovor. Trebala im je i mama i sestra, da ja mogu biti samo tata. No, to nije moglo tako. Jednostavno nisam bio osoba za to. Da sam imao neku pomoć, možda.
"Osjetio sam ljepotu muškog glasa i zvuka pjevača iz Dalmacije"
Korak unatrag, u zboru Brodosplit, i pjevao je, prije nego je preuzeo najodgovorniju ulogu.
- Profesora Josipa Veršića upoznao sam na pedagoškoj akademiji na kojoj sam bio nekoliko mjeseci. Morao sam je upisati jer još nisam mogao na akademiju, a gimnaziju sam završio. Inače bih završio u vojsci, a vojska mi u to vrijeme nije odgovarala. Tada me prof. Veršić pozvao u Brodosplit tako da sam 1973. godine, godinu nakon što je osnovan taj zbor, već pjevao u zboru, opet, samo nekoliko mjeseci jer sam išao u Zagreb. Znao sam što je muški zbor, osjetio sam ljepotu muškoga glasa i zvuka tih pjevača iz Dalmacije, te krasne sunčane boje glasova, kojih jednostavno nema nigdje. Nakon što je prof. Veršić dao otkaz, odmah sam prihvatio njegov poziv, jer sam od samoga početka osjećao da ja to mogu. Nisam imao otpor, niti sam razmišljao jesam li spreman. Jednostavno, sve mi je u životu dolazilo kao da tako treba biti. Najveća potvrda svega toga je moje vođenje zbora Brodosplita već 35 godina. Zamislite, voditi 35 godina skup muškaraca. Nekada ih je bilo čak 60, bilo je to doba nakon Domovinskoga rata i tada smo mogli izvoditi velika djela, oratorije, mise. Danas nas je tridesetak. Presudan je bio prvi kontakt - koncert u Švicarskoj gdje sam jako rano dobio njihovu naklonost. U mjesec dana morao sam spoznati sve tajne njihova pjevanja i pripremiti Zbor za međunarodno natjecanje u Llangollenu Velika Britanija. Smislili smo da u Martignyu, pošto ćemo tu prenoćiti, održimo dodatni koncert. Na tom koncertu su u prvom dijelu bili jako ukočeni, sumnjali su u dobar ishod. Sumnja je bila sasvim opravdana, jer jedno je proba, a drugo je nastup. Vidio sam da su preplašeni, zeleni, žuti, nikakvi, ali ipak su izveli sve korektno. Uslijedila je pauza. Došli su do mene i rekli - maestro, čestitamo, bilo je krasno. U drugom dijelu su se opustili, zvučali su kao drugi zbor. Od tada, pa do dana današnjeg, sve ide samo po sebi.
A jako je teško voditi zbor zbog različitih profila pjevača, nivoa shvaćanja i glazbenog obrazovanja. S druge strane, i mentalitet, i starosna dob. Za neke nepomirljivo - za njega izazov i uspjeh.
-
Jedino što ih može spojiti i održati da mogu sve to prebroditi, jer uvijek među pjevačima ima nesporazuma, to je ipak skup muškaraca - je glazba. Moj zadatak je da oni shvate, i osjete glazbu, da im je predočim i stavim na raspolaganje. Da glazba uđe u njih. Svatko je može osjetiti, ali mora htjeti primati i davati. Mora doći na probe zbog glazbe. Dolasci zbog druženja i putovanja se odmah vide. Za mene je dobra glazba vrhovni autoritet - veli.
A inspiracija? Nekad i motiv kojeg čujete, jednostavno se pojavi...
- Ali isto tako, nekada sjednete na klavir ne znajući zašto ste sjeli, i počnete svirati. Znao sam čak baciti ruke na klavir - ili mi se svidi ili mi se ne svidi, i nastavim. Nekada to ide odmah, kao da ti netko šapće što ćeš raditi, a nekad, teže. Nekad uopće ne ide. Tumačim to na način da glazba koju radimo, za koju govorimo "moja glazba“, nije to ništa naše, nije to ništa moje jer to sve već postoji. Mi smo samo kanal kroz koji prolazi kreativna energija. Ali moramo biti otvoren kanal, i pitanje je samo koliko je čist taj kanal da možemo čuti glazbu. Kad ima prašine, kad ima zastoja, onda je i naše skladanje malo sporije. Motiv može biti sve. Motiv može biti i narudžba. A što je umjetničko djelo? Ono što djelo mora imati je jedinstvenost za koju treba inspiracija, nešto što se ne može definirati. Živi organizam u kojem svi glazbeni parametri imaju svoj razlog postojanja, entitet koji publika sluša ili vidi, koja to doživljava kao nešto zaista živo. Ako izostane taj živi element, govorimo samo o zanatu. Ista je stvar i kod interpretacije, ako želite dobro interpretirati skladbu, nije dovoljno samo taktirati „gole“ note, morate prvo čuti, vidjeti, osjetiti da je to živa glazba. Za to treba imati talent.
A Vlado se od početka životne knjige usudio biti autentičan i živjeti svoju istinu pa je njegova melodija dobila posebnu boju.
- Kad bih vam rekao da me najviše vezuje za Brodosplit učinak koji nakon dobre izvedbe ostave na publiku, iznenadili biste se. Jer ono što ja doživim nakon koncerta kad meni ljudi priđu i gledaju me u čudu, kao da sam došao s Andromede... i govore da ne vjeruju što su čuli, da nisu znali da ovakvo nešto postoji. To je ustvari moja misija, pružanje doživljaja, nešto čega nema u njihovom iskustvu, i nakon toga će biti sretni ispunjeni, jer su nešto doživjeli. To je taj doživljaj koji nam svima danas nedostaje. To je to esencijalno, najvrijednije, i samo zbog toga radim. Inače, nemojte misliti da je užitak raditi, držati probe, to iziskuje strahovite nerve i snagu, međutim, ishod je toliko dobar i pozitivan da je vrijedan još većih muka.
