Kada sjednete za klavir, mislite da ste sve ispunili.
Međutim, dogodi se neki kišni ili sličan dan i ponovno dolazi inspiracija.
Glazba nije sport, gdje se zbog godina morate prestati baviti time. Glazba
traje, dok god čovjek živi i osjeća se stvaralački…
I sva ta silna inspiracija došla je iz malog
jednostavnog stiha, napjeva ili priče naših starih. Trebalo je te male bisere
samo iznijeti iz prašnjavih bavula i škrinja, staviti ih na dlan i pokazati
svijetu. Pa ako smo i mali na zemaljskoj baloti, ne znači da se ne moramo
osjećati velikim. I ako nas svijet bude provocirao, znamo što nam je tom
svijetu reći.
U jednoj kulturi koja vam ne ostavlja prostora za
domišljanja i dopjevavanja, u kulturi u kojoj se, osim ruševinama, zapravo malo
čemu možete diviti, dobro je kada postoji nešto što mašti daje na volju, nešto
što se uvlači u čovjekove snove i što je veliko i spektakularno u malenosti
svojoj. Veliko i spektakularno kao klapska pjesma.
To je neka vrsta dalmatinske biblije, svevremenske
kapsule, kojoj se uvijek možemo vraćati, čije retke možemo i ponovno čitati,
čiji sjaj vrijeme ne blijedi.
– Iako sam odrastao i glazbeno se formirao na pop i
rock glazbi, u to vrijeme 1982. godine, nakon što je odstupio Stipe Šarić,
našao sam se na mjestu voditelja mješovitog pjevačkog zbora
“Kamešnica” koji je djelovao u okviru KUD-a “Dinko
Šimunović”. Jednog dana na vrata su mi pokucali profesor Jakov Dukić,
tada jedan od općinskih čelnika i zajedno s njim Stipe Dedić Lokma.
Stipe Dedić je pjevao u jednoj klapi prije klape Sinj, volio je klapsku pjesmu,
a nastupao je i klapom Lučica koji su tada bili vrhunska skupina i njegova je
želja bila da se u Sinju oformi jedna takva kvalitetna ekipa. Bez puno
razmišljanja kazali su mi – Hajdemo napraviti klapu, a ti joj budi umjetnički
voditelj. Nisu me puno nagovarali jer sam to vidio kao izazov. Odmah sam
prihvatio – govori tako Sinjanin Mojimir
Čačija koji je kroz proteklih pola stoljeća ostavio duboke tragove u
svijetu glazbe, a njegovo remek djelo – klapa Sinj živi već četiri desetljeća.
– Kad smo našli prvog tenora Stipu Breku,
koji tada kao da je bio predodređen za pjevanje u klapi, onda je oko njega bilo
lako okupiti ostatak ekipe. U prvoj postavi klape bili su: Stipe Breko,
Ivica Miletić, Boris Žanko, Jakov Dukić, Tonći Malora, Bože Pavić, Ante Milun i
Stipe Dedić Lokma. Tako je rođena klapa Sinj. Ubrzo su je napustila
dvojica članova, a priključili su se tenor Ivo Breko, mlađi brat prvog
tenora Stipe i Vjekoslav Radanović zvani Mimica sa svojim neponovljivim
baršunastim baritonom.
“Zvuk električne gitare Stipe Šarića me pokrenuo…”
Bila bi potrebna tri ljudska života za poslušati sve
što je obradio, snimio i stvorio. Zapravo bi i to malo bilo. A prečesto ne
znamo što imamo, nismo svjesni vrijednosti bogatstva naše pradjedovske
ostavštine stvorene iz kamena i soli, iz nevolje i tuge, iz ponosa i dišpeta…
– Zavolio sam glazbu kad sam vidio da je tri godine
stariji brat, on je možda tada imao petnaestak godina, nabavio prvu gitaru. Iza
te obične stigla je i električna. Motao sam se oko glazbe, ali još nisam bio
“in”. Jedne večeri sam se kao dječarac našao na plesnjaku na Gradskom
bazenu gdje sam na posebni način doživio zvuk električne gitare koju je svirao Stipe
Šarić. Taj zvuk me pokrenuo i nisam mu mogao odoljeti – kaže Čačija.
Sve je promjenjivo. Kako reče Heraklit – Panta rei,
sve teče. Sve se mijenja. Svjetla na semaforu, izgled našeg lica. Mijenja se
vrijeme, mjesto, posao, ritam života, stilovi, moda. Mijenja se odjeća. I
prijatelji se mijenjaju. Mijenja se put kojim hodimo, a na taj način i cilj
kojem stremimo, ali maestro iz grada u kojem se rađaju vitezovi kao da ne
stari. Virtuoz koji dalmatinskom kraju daje poseban prizvuk kroz puninu klape
Sinj, na tu scenu izašao je još 1983. godine.
U onoj životnoj biografiji puno je detalja koji se s
godinama zaborave, epoha u kojima je Čačija dijelio pozornicu i taktove u
notama s najvećima. Pa nigdje se zabilježilo nije ni da je Mojimir, zajedno s Branom
Vukovićem, koji je 1969. godine dobio milijun maraka na lutriji, u
Švicarskoj nabavio najskuplje glazbene instrumente za VIS Alkar, sastav koji je
zabavljao na sinjskim plesnjacima prije četrdesetak godina. Ili da je Čačija
svirao uz Mišu Kovača na turneji od Rusije, preko Njemačke i Jugoslavije
kao i da je prije Parnog valjka pozornicu dijelio s Huseinom Hasanefendićem.
Omiš je klapski Olimp
– Prvi koncert klape Sinj bio je u sinjskoj kinu, i to
1983. godine. Godinu dana smo pjevali, a onda smo napravili koncert na kojem
smo imali i neke pjesme uz instrumentalnu pratnju gitara i mandolina. Zapravo,
tada još uvijek nismo odredili u kojem ćemo smjeru ići. Kad sam shvatio da
bolje funkcioniramo u acapella formi, tako smo i odlučili. Jedan dio je čak
htio da imamo tu pratnju instrumenata, ali moja je bila zadnja.
Presudno je bilo što je Čačija i ranije imao dodira s
višeglasjem…
– U pop i rock glazbi preferirao sam američke skupine
poput Eaglesa i Crosby, Stills & Nash i drugih grupa koje su njegovale
višeglasno pjevanje. I od tuda je moje iskustvo i početak postavljanja
standarda za pjevače. Kad se ukazala prilika da radim u acapella formi, još me
je to više zainteresiralo i tu sam se najbolje snašao. I iz godine u godinu sam
shvatio da baš u acapelli možemo dati najviše iako su neke klape odlučile
pronaći svoj novi put, i oni sada konkuriraju zabavnoj glazbi. Mi pjevamo za
manji broj štovatelja klapske pjesme, ali za nas su oni baš pravi – veli Mojimir.
A festival u Omišu pozicija kojoj jednoj godišnje
hodočaste klape koje se žele probiti na nebu izvorne klapske pjesme. Sinjani su
uzeli dvadesetak nagrada u Omišu i ubacili “u ler” jer postali su
brana, brana drugima. Nije zato teško bilo odlučiti omiški trg prepustiti
mlađima.
– 1992. dobili smo tri nagrade u Omišu, a i prvu
veliku. Nagrade su stigle za interpretaciju, ja kao dirigent i nagrade publike
i žirija. A klape se za taj događaj pripremaju po pola godine, možda sam i malo
rekao. Ako se pripremaš s malo nesigurnosti, nema te ni u finalnoj večeri,
kamoli među nagrađenima – priča
Čačija. Ima i onih koji se spreme za Omiš, koji je za ovog Sinjanina – klapski
Olimp, osvoje nagradu i raziđu se.
– Najvažnije je da klapa postoji dugo, to je onda
dokaz da će se tradicija klapskog pjevanja nastaviti i nakon nas. Mnoge klape
zablistaju u jednoj, dvije godine i onda se ugase, ali to nije svrha – klapa je
tu da postoji i da se ljudi druže. Naš zadatak je zato već ispunjen.
“Nazvao je Ljubo i rekao – Dico moja, je li to moguće?”
Kako je mnoge živote Čačija ispunio i pisanjem
pjesama. Nije zato rijedak slučaj da na klapskom Olimpu izvode baš njegove
pjesme…
– Pjesma “Vo je naša zemlja” nastala
je u okolnostima kad se Sinj granatirao, u mojoj sobi. Za klavirom smo bili
profesor Dukić koji je pisao stihove. Bilo je to pravo inspirativno vrijeme.
Nastale su zapravo krasne pjesme, svjedoci smo toga, ja sam se stvarno trudio
da napravimo nešto i za klape...
A klapskim voditeljima, kao i Mojimiru, inspiracija je
za cjeloživotni rad tinjala u Ljubi Stipišiću Delmati za kojeg s pravom
treba ustvrditi da je ravni i uspravni stup vrijedan zahvalnosti i
nasljedovanja, ravni i uzorni stup po kojemu se imaju ravnati sadašnji i budući
etnomuzikolozi i melografi, skladatelji i voditelji klapa.
– Pisali smo zajednički jednu skladbu, to je “Alkarska
pisma“. Donio sam melodiju, sjeo sam za klavir i odsvirao tu melodiju, a
on mi je rekao da ga pustim deset minuta, da popijem kavu sa njegovom suprugom.
Mi smo popili kavu, ja sam se vratio u sobu, a sve me već čekalo spremno.
Ljubin rad baš cijenim, njegova neponovljiva “Dalmatino povišću
pritrujena” kao da postaje klapska himna. Taj naš prvi kontakt bio je
telefonski. Nikola Buble, legendardni dirigent i voditelj Trogirana je
bio na našoj probi, a kad smo mi zapivali “Dalmatino”, pitao je gdje
nam je telefon. Nazvao je Ljubu i rekao da sluša. Tada je Ljubišić samo
komentirao – Dico moja, je li to moguće...
“Na Poljudu smo riskirali, ali je stadion bio pun…”
Mnogi nisu vjerovali i kako će klapski projekt
“Ne damo te pismo naša” do temelja ispuniti Poljud, ali dogodilo se.
Mojimir Čačija bio je njegov umjetnički voditelj…
– Prvi put su tada klape izašle na svjetske pozornice,
dotad su pjevale na smotrama, malim koncertima, kalama ili u konobama. Ovo je
bio prvi veliki događaj, a razlog je bio jer su se pojavile tri pjesme koje su
obilježile pop i klapsku scenu – Croatio iz duše te ljubim, Vilo moja i Da te
mogu pismom zvati. Kad smo shvatili da imamo tri hita, odlučili smo na Poljud,
zapravo smo riskirali, ali je stadion bio ispunjen. Bilo je divno vidjeti da je
zapadna tribina Poljuda izgledala kao veliki teatar.
Projektu tu nije kraj, čekaju se samo nova dva, tri
hita u jednoj godini da ponovno sastave klapske miljenike. Onako kao što se
uoči blagdana sinjske zaštitnice, Majke od milosti, u kolovozu klape okupe u
Sinju. Kad bismo zapravo htjeli vlastitu kulturu i tradiciju, baštinu i
običaje, navike i pamćenja Dalmatinaca sačuvati od ognja zaborava i pepela
jalovosti, treba je povjeriti jednom jedinom čovjeku – Mojimiru Čačiji.
– Brat je darovit, ali je on skroman – nešto napiše i
spremi u ladicu. Ja imam mogućnost da to s klapom izvedem. Ako želim napisati
deset pjesama, onda je to teško. Ako se inspiracija čeka godinu dana, onda jedva
čekaš da ona uđe u notnu knjižicu. Nekad mi padne ideja od četiri takta, a onda
je danima širim i raspisujem. Lijepo je kad se dogodi pobjeda Hrvatske nad
Brazilom pa se dogodi inspiracija za sportsku pjesmu, ali ja sam drugačiji tip.
Ne radim puno, ali sam zadovoljan svojim radom. Iako o mirovini ne valja
razmišljati, sve je više spize u obliku tableta na stolu, ali dok me zdravlje i
razum budu služili, bit ću dio klapske pjesme…