Molim vas ne budite me. Danas mnogi žive po toj rečenici. Oni bi najradije prespavali sve ono što bi od njih zahtijevalo bilo kakav napor, a kamoli žrtvu. Blaženi san iz kojeg se ne žele probuditi želja je i cilj. Neprestano za svoje neostvarene snove i za svoje neuspjehe okrivljuju nekog drugog. Život prolazi pored njih dok oni spavaju.
Biti – izvan struje. Izvan uobičajenog. Svakodnevnog. Svjetovnog. Nije to lako. Nikada nije ni bilo.
No, solucija za većinu problema po mjerilima današnjeg je čovjeka ljudima dati više – stvari jer, uvjereni smo, da više novca sve rješava. Više različitih polica osiguranja. Više konja pod haubom. Više četvornih metara stambenog prostora. Više pari cipela. Više vitamina. Odijelo s više detalja.
I čudimo se kada čujemo ili sami govorimo da nas “samo čudo može spasiti”. Svijet muče veliki problemi, a nama se naši čak većima čine od svih svjetskih zajedno. I ako su čuda već rijetka pojava onda nam barem čudotvoraca ne manjka. Svakog dana niču kao gljive poslije kiše, razbacuju se teorijama, obećavaju brda i doline, rješenje svih naših nevolja i briga.
Istinske brige, zapravo, vidljive postanu tek kada glavom lupimo o’ zid.
– Zdravstveno sam teškoće počeo osjećati još u osnovnoj školi. Pao bi na ravnom, ne bih mogao uhvatiti pravac, zapravo kao da sam popio nešto. To su bili znakovi. Kasnije mi je teško bilo ustati iz kreveta, padao sam i lomio ruke i noge, a u srednjoj školi su mi i prijatelji i poznanici govorili da moram reagirati jer da vide kako nisam dobro. I tako sam počeo ići na pretrage, u prvom srednju negdje, i tri, četiri godine lutao sam od vrata do vrata. Neurologe, endokrinologe i druge, samo što nisam bio u ginekologa – smije se Stipo Margić kojemu je kao jedan ležeći policajac na životnoj cesti stala Friedreichova ataksija koja je, u enciklopediji tako piše, jedna od najrjeđih bolesti na svijetu. Život za oboljele ataksijom staje, tijelo ih više jednostavno ne želi slušati. No, samo ležeći policajac na kojeg malo usporimo i nastavimo dalje kao da ga nije ni bilo.
Iako je kao tinejdžer saznao svoju dijagnozu zbog koje je već petnaestak godina u invalidskim kolicima, nije to bila prepreka da upiše fakultet, dobije tri rektorove nagrade, osnuje Udrugu Liberato, ide u teretanu, razmišlja o novim projektima. Puno slova za jednostavno objašnjenje – živi punim plućima i nešto jačeg srca. Čak je i za ljude u kolicima osmislio genijalni servis.
– Sva sreća da sam dobio termin u jednoj neuromuskulaturnog doktora, tada je išao u mirovinu, i u jedno poslijepodne, s jednom je pretragom otkrio moj problem. Uputio me što da učinim i tako sam nakon vozanja, pustih dijagnoza i nalaza, doživio da su mi u Splitu rekli kako ne postoji doktor za mene, kao što i nema lijeka za moju bolest. I već petnaestak godina sam svaki dan na fizikalnoj terapiji, treniram, ma borim se – veli.
A nije bilo lako. Nimalo.
– Normalno da svatko tko dobije dijagnozu ode u psihijatra. Tamo sam dobio pripremu svega što će biti u narednim godinama tako da kad sam došao u invalidska kolica mi je to, u jednu ruku, bio i spas. Više nije bilo lomova i gipseva nego sam mogao živjeti normalno. Kolica i sad vidim kao svoje noge, zapravo i mogu svugdje s njima što sam masu puta dokazao roditeljima i svijetu. I znate, jedina razlika između mene i drugih je što sam pola metra niži od ostalih jer sam u kolicima. Druge razlike nema.
I kad ga netko upita kako je, odgovara da je – sjedeći.
– Obožavam crni humor i volim se šaliti na svoj račun. Recimo, sprijateljio sam se s predsjednikom Udruge slijepih i slabovidnih i znalo se dogoditi da ga nazovem i kažem mu: Halo, jesi li vidio kako je danas lijep dan?, a on mi istog trena vrati: Jesam! Upravo hodam, a što ti radiš? – energijom pršti Margić. Stipo Margić.
Roditelji su mu iz Bosne, ime s okruglim slovom na kraju dobio je od djeda, ali on je unikat – tako za sebe kaže. Jedan od onih koji iz dana u dan dokazuju kako ništa ne može stati na put njihovoj volji i energiji. Oni pokreću promjene i nikad ne odustaju.
– U cijeloj Hrvatskoj i šire problem pristupačnosti je velik, iako se poboljšava u zadnjih par godina. Europska unija ipak daje velika financijska sredstva da se barem javni prostori prilagode osobama s invaliditetom, a ovako nauči čovjek gdje možeš na ručak, večeru ili po dokumente. Prije nekoliko godina i to mi je bio problem – govori Stipo pa je s nekolicinom prijatelja pobrojao sve gradske lokacije i ocijenio njihovu pristupačnost za osobe s invaliditetom.
– U glavi mi se rađala ideja dugi niz godina, ali nikad nisam imao ekipu da krenemo i dovedemo to do kraja. Kad sam došao na fakultet, nas je bilo šestero u timu i malo po malo uspjeli smo. Najviše me na to ponukalo što je bilo jako teško naći klubove gdje bi mogli izaći, a da me prijatelji nisu gurali ili morali nositi preko pragova i skala. Prvo je bio Split, a sad je na mapi već pet, šest gradova, a plan je napraviti i mobilnu aplikaciju s tom mapom – priča.
U kolicima je prve godine fakulteta bio jedini na Sveučilišta, kaže, a sada se ta brojka povećala pa je to bio još jedan plus da krene u fakultetsku avanturu.
– Po društvenim mrežama bi viđao slike i obavijesti kako je netko postao inženjer, da je magistrirao, pa svo ono pusto cvijeće, slavlje, torte. Bivša cura mi je preporučila da krenem na fakultet jer da nemam što izgubiti. I onda sam ja napisao državnu maturu, položio, a mi smo u međuvremenu prekinuli. Jedina konstanta ostala je fakultet kako bih joj dokazao da mogu.
I može, ali ga i danas, kao i prije kusur godina, smetaju oni neodgovorni…
– Ljudi ne shvaćaju poantu parkirnih mjesta za osobe s invaliditetom i ako se netko zagleda malo bolje, vidljivo je da su ta mjesta malo šira. Ljudi smatraju kako je to neka privilegija, ali vjerujte mi da nije jer svi bi mi voljeli parkirati se na normalnom mjestu. I često, i dan danas, vidim djecu ili unuke osoba s invaliditetom koji se parkiraju na ta mjesta. U vrijeme sezone da ne govorim. Par puta bi bilo u medijima da ljudi parkiraju na mjesta za osobe s invaliditetom jer je lakše platiti tih 450 kuna, nego se zezati i tražiti parking uokolo.
Jer lakše je čuti, ali ne slušati. Istinske brige, zapravo, vidljive postanu tek kada glavom lupimo o’ zid.
