Svakodnevno nas zapljuskuju loše vijesti; kao da
su dnevni pregledi najnovijih događanja postali čitanje crne kronike. Za jednom
lošom vijesti, slijede nekoliko još gorih. Crne
vijesti iz svijeta, još crnje iz Domovine; poslije njih dolaze one iz
mjesta ili grada u kojem živimo, a sve skupa začinjeno lošim vijestima iz
osobnog ili obiteljskog života. Nije onda čudno što se Hrvati nalaze pri vrhu
europskih naroda po potrošnji antidepresiva. No, ono što nas možda i ponajviše
smeta jest iskustvo prisutnosti zla u vlastitom srcu; zla koje unutra čuči i
reži te tek što mu se pruži prigoda provali van sijući nered i mržnju oko sebe.
Čak i kada se kao uvjereni i dobri vjernici odlučimo suprotstaviti zlu, želeći
na ispravan, častan i pošten način živjeti svoje čovještvo i svoje kršćansko
poslanje, uvijek se iznova nađemo zatečeni zlom koje nam prijeti. Samo onaj tko
se je nastojao istinski oduprijeti kušnji zla zna koliko snažno, koliko moćno
može biti zlo koje vreba ljudsko srce i to svako ljudsko srce, od srca malenog
djeteta do starca s jednom nogom u grobu. O tom, općem iskustvu prisutnosti zla
u vlastitom srcu pisao je, primjerice, rimski pjesnik Ovidije koji zapisa:
„Vidim ono što je dobro i to hvalim, a ipak činim zlo“. To je iskustvo još
dojmljivije opisao sv. Pavao, gotovo predstavljajući zlo (grijeh) kao neku
stranu osobu koja čuči u nama te nas prisiljava da ne činimo dobro koje
spoznajemo i želimo, nego činimo zlo koje ne želimo. Vjerujem da nam se svima,
vjernicima i nevjernicima, nameće pitanje: Zašto je to tako? Mora li biti tako?
Odakle uopće zlo? Je li ono ljudski usud od kojega se ne može pobjeći ili,
ipak, ima izlaza?
Odgovor na ova teška i tegobna pitanja kršćani traže u Objavi, tj. u
onome što je sam Bog rekao o čovjeku, njegovu životu, sudbini i vječnom
određenju. Sveto pismo (Biblija), za židove i kršćane najveći vjerski
autoritet, uči kako je čovjek stvoren kao dobar. I ne samo čovjek, nego je
dobro sve stvorenje, sve što postoji, jer proizlazi iz stvarateljske ruke
dobrog Boga koji, jer je dobar i savršen, može stvoriti samo dobre stvari.
Odakle onda zlo? U starini, u prvim stoljećima kršćanstva neki su inače pameti
ljudi (gnostici) zaključili kako mora postojati jedan sveopći izvor zla,
zapravo zli bog od koga potječe zlo. Kršćani su odbacili to tumačenje
ispovijedajući samo jednog dobrog Boga, stvoritelja svega vidljivoga i
nevidljivoga.
Porijeklo zla židovi i kršćani prepoznaju u postojanju bića koja
su stvorena kao dobra, a potom su se odmetnula od Boga, nastojeći u mržnji i
neredu poremetiti Božje planove, osobito plan koji se je odnosio na
prijateljstvo Boga i čovjeka. Dakle, kršćanstvo ispovijeda kako je zlo ušlo u
svijet zavišću đavla i njegovim zavođenjem prvih ljudi. No, Bog, uči dalje
kršćanska vjera, nije ostavio čovjeka pod vlašću đavla, nego je poslao svoga
Sina, Isusa Krista, kako bi oslobodio čovječanstvo od mržnje i zla koje ga je
ugnjetavalo. Mi vjerujemo kako je Isus Krist, svojom mukom, smrću i uskrsnućem,
razlomio okove koji su čovječanstvo držali u ropstvu te da nam je podario
istinsku slobodu.
Ako je to tako, zašto se onda i dalje čini zlo na svijetu? Iz
jednostavnog razloga jer ljudi ne prihvaćaju dar slobode, ljubavi i dobrote
koju Bog nudi u Isusu Kristu. Povijest, ali i sadašnjost kršćanstva svjedoči da
činiti zlo nije ljudski usud, odnosno da može biti drugačije. Naravno, ne
snagom dobra i humanosti koja po stvaranju postoji u ljudskom srcu, nego snagom
ljubavi Božje koja se uvijek iznova dariva čovjeku. Zar, primjerice, Majka
Terezija nije posvjedočila kako može biti drugačije, kako je moguće druge
istinski ljubiti te im služiti, stvarajući tako jedan drugačiji, humaniji,
Božji svijet. Zar sv. papa Ivan Pavao II. nije također posvjedočio da može biti
drugačije, da zadnja riječ u ljudskom životu nije želja za vlašću i užitkom,
nego ponizno služenje čitavom čovječanstvu. Iste milosti koje je Bog udijelio
tim velikim osobama koje su obilježile drugu polovinu 20. st. nudi i svakom
kršćaninu. No valja imati hrabrosti, a još više poniznosti za prihvatiti Božje
darove te njima izgraditi vlastiti život i pozitivno utjecati na živote onih
koji s nama žive.
Čovjek je od Boga stvoren, ali nije dovršen; trajno se
mijenjamo,a zajedno s nama i svijet u kojemu živimo. Mjera kršćanskog
sazrijevanja mjera je naše suobličenosti Isusu Kristu, a njemu se istinski
suobličujemo kad, poput njega, znamo istinski ljubiti Boga iznad svega, a
bliženje kao sebe same. Eto velike tajne kršćanskog života: ljubiti! Ili bolje
reći: dopustiti da Božja ljubav koja nam je darovana preobrazi naše živote, a
preko nas promijeni bar dio ovoga svijeta u kojemu samo naizgled pobjeđuje zlo.
U stvarnosti Bog je već pobijedio i to konačnom pobjedom, u uskrsnuću svoga
Sina. On nudi mogućnost da u svakom ljudskom srcu pobijedi dobro, da pobijedi
ljubav. Može biti drugačije! Usudimo se na samo nadati, nego i sudjelovati u
gradnji drugačijeg, boljeg svijeta. S Bogom, naravno!