Čim smo došli doma to popodne  krenule su posjete. Moji rođaci trudli su sei da mi vrijeme oporavka u kući prođe brzo i bezbolno.  Posjete su iz dana u dan bile sve veće i dulje, što je mene veselilo. Ako se već nisam mogao mrdati u krevetu zbog gipsanih longeta, jako me veselilo što je netko uvijek sa mnom. 

Najveći je problem bio kad je trebalo obavljati fiziološke potrebe. Za mokrenje smo imali veliko bocu što je bio lakši dio, a veći problem je bio kad bi trebao obavljati "ono drugo". Tu smo imali jedan veliki kablić na koji bi me trebalo podignuti, a s obzirom da sam ja tada bio veći i teži to su radile dvije osobe. Kada je čovjek ukočen duplo je teži, a još k tome kad ima gipsane longete na sebi shvatite da to nije bio nimalo lak zadatak. Tata u tom trenutku nije bio kod kuće, već je plovio. Nama je bilo teško što nije tu, a njemu je bilo vjerojatno još teže što nije uz nas. 

Uz rođake najčešće je u posjetu dolazila prijateljica Petra s kojom bi se igrao i zabavljao. Tad je bila velika podrška na sve moguće načine iako ne bi možda svaki put uspjela doći u posjetu pa bi se čuli više puta dnevno telefonom. Došlo je vrijeme za skidanje gipsa. Sanitetskim kolima smo prebačeni na kirurgiju u Zadru po preporuci liječnika iz Splita. Nije bio nikakav problem za skidanje gipsa i šavova, već je bila problem žica koja je virila iz prsta i koju je trebalo isto izvaditi. Doktor nije znao kako to treba izvući iako mu je majka rekla da samo treba povući kao što je liječnik iz Splita rekao. On je rekao da je to nemoguće te da mi treba dati anesteziju u prst da bi je mogao izvući. Mene i mamu je uhvatila panika s obzirom da znamo da je to veoma bolno pa mama nije dopustila jer je slušala upute liječnike iz Splita. 

Liječnik se napokon usudio izvući je bez problema i bez anestezije. Krenuli smo kući i noge su me jako boljele jer su tri i pol tjedna bile u istom položaju. Ovoga puta nije trebalo dugo da stanem na svoje noge jer smo krenuli s terapijom u moru, praktički odmah nakon vađenja gipsanih longeta. Nakon toga  slijedio je upis u srednju školu. Kao što sam istaknuo u prijašnjem tekstu želio sam upisati nadbiskupsku klasičnu gimnaziju za koju sam imao dovoljno bodova, ali tadašnji ravnatelj bio je skeptičan u vezi mene zbog mojih zdravstvenih problema. Dogovorili smo se da ću na kraju upisati tu školu, ali da ću se prebaciti u drugu školu na polugodištu bude li mi preteško. Bilo mi je drago što sam uspio upisati u jednu od težih škola u Zadru u to vrijeme iako me je bilo malo i strah.

Konvulzije u moru

Ljeto je proteklo u redu do kraja srpnja. Redovito sam išao na plažu sa rođacima i s prijateljicom Petrom. No, krajem srpnja došlo je do novih zdravstvenih problema. Došli smo tada na plažu, mama brat i ja. Već tad sam osjetio čudan pritisak u glavi, ali ignorirao sam to. Ušao sam u more i zaplivao. Plivajući počeo mi se gubiti vid na lijevom oku. Naravno da sam to plivajući odmah rekao mami, a ona mi je rekla da malo protrljam oko s morem, što sam i učinio. 

Nakon manje od minute to se počelo dešavati i na drugom oku. Mama mi je rekla da idem prema izlazu i da će sve biti u redu. Plivajući prema izlazu nakon par sekundi više ništa nisam vidio. Rekao sam mami da je uopće više ne vidim. To je bio jedan jako ružan osjećaj,a tada mi je u glavi bila jedna misao da sam sto posto oslijepio. 

Nekako sam doplivao do zidića u plićaku i sjeo na njega. Odjednom sam rekao mami da mi je bolje i opet zaplivao. Sljedeće što mi je majka ispričala je to da je bilo čudno da ne dižem glavu iz mora te je zaplivala za mnom jer me more ubrzano nosilo u dubinu. Kad je došla do mene i podigla mi glavu vidjela je da sam cijeli plav i da radim čudne grčevite pokrete tijelom, izvukla me je van iz mora i krenula s davanjem umjetnog disanja. Brat se tada jako uplašio. Čekali smo hitnu, a majka je pokušavala olabaviti stisak zubiju koji je bio jak da mi oslobodi jezik da se ne ugušim. Tad sam se počeo buditi i dolaziti k svijesti. Znam da me uhvatila panika zbog puno ljudi oko mene, nisam znao što se događa. 

Hitna je došla i odvela me na zadarsku neurologiju gdje sam proveo slijedećih pet sati primajući infuziju i čekajući dijagnozu. Majka je otišla po auto i stvari na plažu na kojoj smo bili. Slijedile su mnoge pretrage snimanja mozga te snimanje mozga u umornom stadiju što znači da noć prije snimanja nisam uopće smio spavati iz razloga da se vidi što je zapravo prouzročilo ovakvu vrstu napadaja. Nakon svih kontrola zaključeno je da su se dogodile konvulzije-grčevi u mozgu,koji su nastali zbog jakih vrućina. Preventivno je liječnik odlučio dati terapiju da izbjegnemo nove napadaje te ću s vremenom ako bude sve u redu,skinuti lijek. Odlučeno je da po velikim vrućinama ne smijem ići na plažu te moram imati kapu ili suncobran pored sebe, toga smo se i držali.

Kako se ljeto bližilo kraju, bilo je vrijeme da se pripremim za novu školsku godinu, novu školu, nove ljude. Bio sam malo u strahu, ali opet sretan…

 Nakon završetka srednje škole odlučio sam uzeti pet dana bez učenja jer mi je bilo dosta  svega  Uslijedile su pripreme za prijemni ispit iz psihologije kojeg sam u dogovoru s Ministarstvom obrazovanja odlučio ovog puta pokušati položiti pismeno s time da ću imati više vremena za pisanje. S obzirom na to da je bilo prekasno za organiziranje usmenog ispita odlučili smo da ću se za prvi rok prijemnog pripremati za pismeni dio. 

Do sada je uz mene u svemu bila mama, prijateljica Petra i rodica Maria koja mi je nesebično pomagala u pripremama za prijemni ispit. Ispred nas je bilo par knjiga koje smo morali proći. Najčešće bi učili kroz jutro do ručka i kasno navečer. Tada bi bili sigurni da nam nitko neće smetati. Hvatala me tolika panika i strah, ali srećom bile su tu Maria i mama koje su od početka bile uvjerene u moj uspjeh. Nadao sam se da ću se nakon tog prijamnog konačno moći opustiti i odmoriti. U osam dana prošli smo sve najvažnije iz biologije i psihologije i sve ostalo što je trebalo. Bio sam svjestan svog znanja i da ako stvarno ne prođem na prijemnom, da će to biti zbog moje oštećene motorike i sporog pisanja. U svojoj glavi sam otprilike znao kako će se to odigrati, ali sam obećao sebi da ću ići preko svojih mogućnosti na tom prijemnom koliko god budem mogao. 

Stigao je 11. srpanj 2007. godine. Na prijemni su me pratile mama i Maria. Bio je tmuran i kišan dan.  Njih dvije su me hrabrile iako je Mariji u jednom trenutku moja trema čak postala i smiješna. Ušli smo u salu za prijemni ispit. Bilo nas je sto u dvorani i tadašnji pročelnik odjela objasnio nam je da samo nas trideset pet mogu primiti, ali da vjeruje da ćemo dati sve od sebe na ovom ispitu. Krenula su prva tri testa brzine koje sam po mojoj procijeni vrlo dobro savladao s obzirom na moje stanje. Tu naravno nisam dobio nikakvo dodatno vrijeme za pisanje. Zatim nakon sat vremena je bio test iz matematike, fizike i biologije. Od 90 zadataka za koje sam dobio 30 minuta više, što je bilo poprilično malo s obzirno na moje motoričke sposobnosti, došao sam do 50-og pitanja kada su mi istrgli test iz ruke i rekli da je vrijeme isteklo.

Zadnji test je isto tako imao 90 zadataka nadopunjavanjem, zaokruživanja i svakakvih ostalih zadataka za koje sam dobio još manje vremena, to jest samo 15 dodatnih minuta za razliku od ostalih. Nisam došao ni do pola testa, a već su nam prišli i uzeli test. Tada sam već znao da postoji vrlo mala vjerojatnost da ću upasti na tom prvom roku. Nakon toga uslijedio je usmeni dio ispita koji se zapravo sastojao od intervjua u kojem su nas pitali zašto želimo upisati baš taj fakultet i što nas je privuklo da odlučimo upisati ovaj smjer. To je prošlo vrlo dobro, ali opet sam znao da će biti jako teško upasti zbog goreg pismenog djela. 

Taj isti dan u tri sata  došli su rezultati i bio sam 36 od 100 ljudi, a 35 ih je primalo. Koliko sam bio razočaran, toliko sam bio i ponosan na sebe koliko sam dobro napisao prijemni s obzirom na spomenute probleme. Par dana nakon toga majka je kontaktirala Ministarstvo obrazovanja koje je izdalo dozvolu nakon cijele poslane moje dokumentacije, da me se na drugom prijamnom roku ispita usmeno, to jest da netko od profesora pročita pitanje i zapiše moje odgovore, naravno, zbog moje oštećene motorike.

PROPALI POKUŠAJ 

Dogovoren je usmeni ispit 4. Rujna te iste godine, jer je hvala Bogu ostalo još mjesta za upis. Za mene nije bilo ljetnog odmora pa sam nastavio učiti sve do 4. rujna. To mi je bilo najgore ljeto do tada. Kad je došao taj 4. rujan, došao sam na fakultet na usmeni ispit, a pročelnik je prvo pozvao majku unutra dok sam ja sam sačekao ispred vrata. Kad je majka izašla rekla mi je da me navedeni profesor odbija ispitati usmeno te da je bacio direktivu ministarstva na pod i rekao joj ako želim polagati prijemni da dođem ponovo na pismeni istoga dana u četiri sata popodne. Takvo ponašanje jednog pročelnika odjela za psihologiju nisam sigurno očekivao. Razočaran, otišao sam kući, shvativši da je sav moj trud oko učenja bio uzaludan jer mi bilo smisla da izlazim na pismeni ispit s obzirom na to da sam znao kakav će ishod biti.

MEDIJSKI ISTUP 

Nakon toga  upao sam u malo veću depresiju i majka je odlučila da to ne može ostati samo tako skriveno od očiju javnosti. Prvo je otišla u redakciju Zadarskog lista gdje je sve ispričala o tom profesoru kako godinama muči studente na tom fakultetu i što je meni napravio. Zainteresirali su se za priču pa su odlučili napraviti intervju sa mnom. Nakon što je priča izašla u novinama zainteresirale su se redom sve ostale novine i mediji. Bio sam u središnjem dnevniku HRT-a, Dnevniku Nove TV, svim novinskim naslovnicama i radijskim postajama. Profesor se branio izmišljanjima. Nastao je ogroman skandal gdje su čak vladajući reagirali i rekli da imam pravo upisati taj fakultet nakon svega. 

Oglasila se tadašnja premijerka Kosor, predsjednik Mesić i svi ostali s vladajućeg vrha. Moj je život u tom trenutku čitavoj javnosti bio na pladnju. Telefoni su zvonili od jutra do mraka.  Svi su prenosili priču iz dana u dan, a  ja sam se morao naviknuti da više nisam anoniman, već devetnaestogodišnji dečko koji je doživio nepravdu, a koji je srećom imao hrabrosti javno progovoriti o tome. Ljudi su uglavnom imali pozitivne komentare. Najčudnije bi mi bilo kad bi me ljudi prepoznali na ulici. Iz toga svega sklopila su se dva velika prijateljstva s novinarkama Anom i Vanjom s kojima sam i  danas u super odnosima. 

NOVI FAKULTET 

Bez obzira na moju tadašnju popularnost u Hrvatskoj trebalo je razmišljati o tome hoću li  pauzirati godinu ili upisati psihologiju ili nešto od onoga na čijim odjelima je ostalo mjesta za upis. Ja sam bio za to da pauziram godinu i dogodine probam ponovo upisati psihologiju jer nisam htio prihvatiti da je upišem sada, iako su to vladajući naredili, samo zato što sam znao da će se stanoviti profesor "iživljavati" na meni jer sam ga "ocrnio" u javnosti.

 S obzirom na to da je taj profesor trebao sljedeće godine ići u mirovinu, činilo se kao idealna prilika da pričekam s fakultetom. Na nagovor majke koja je smatrala da ću pauzirajući godinu samo sebi naškoditi, upisao sam informacijske znanosti – knjižničarstvo jer je to jedan od smjerova na kojem je ostalo mjesta na jesenskom upisnom roku gdje sam naposljetku uspio upasti. Odlučio sam krenuti na informacijske znanosti iako nezainteresiran i nezadovoljan s odabirom fakulteta. 

Medijska popularnost nije jenjavala, ali me još više rastužila obiteljska situacija u kojoj je moja draga i dosta spominjana strina te jeseni oboljela od raka pluća. Odlučio sam naravno biti uz nju i pomoći joj koliko god mogu. Svi smo se nadali onom najboljem. Nije bilo vremena za očajavanje, liječenje je trebalo što prije početi, a i do početka fakulteta je ostalo svega nekoliko dana…

U drugom razredu srednje škole sve je bilo lakše jer sam već bio uhodan. Od novih predmeta smo dobili informatiku uz sve ostale predmete koje smo imali do sada. Prvo polugodište je teklo glatko. Na kraju mi je naravno ostala samo matematika, ali eto moram se pohvaliti da tu školsku godinu ni na polugodištu, a ni na kraju nisam pao matematiku, jedino što mi je svaki put matematika ostala za zadnji dan na kraju ili polugodištu pa mi je to uvijek bio "Dan D". 

Na kraju prvog polugodišta drugog razreda srednje škole dogodila mi se jedna divna stvar na koju sam jako ponosan. Gradski župan me proglasio kao uzor za srednje škole za školsku godinu 2003/2004. za zadarsku županiju. To mi je jedna od najdražih uspomena iz srednje škole i dan danas je se rado sjetim i ponosim se time. 

Kroz srednju školu nije bilo nikakvih zdravstvenih ekstremnih problema osim što sam par puta pokupio upalu pluća i to jedanput na način da sam cijelu noć na otvorenom prozoru u pidžami stajao i čekao da počne padati snijeg s obzirom da je bio prosinac i baš je bilo vrijeme od snijega..'Ko zna što mi se tada vrtilo po glavi! 

U trećem razredu dobio sam četiri nova predmeta: logika, sociologija, psihologija i talijanski jezik. To je dodatno opteretilo raspored sati pa smo radi toga morali nekada i dva puta tjedno imati predsat što bi značilo da smo već u 7:20 sati morali biti u klupama. Ovog puta mi se na polugodištu dogodilo da sam skoro pao dva predmeta i to logiku i matematiku. Logiku sam na sreću nekako uspio izvući, ali matematiku nisam uspio. 

Majka me poslala na popravni 

Bez maturalne i ekskurzije

Četvrti razred sam prošao s vrlo dobrim uspjehom. Morali smo odabrati temu iz matrualnog rada i ja sam izabrao temu iz grčkog jezika.

Naposljetku, izborni predmet na maturi mi je bila sociologija. Sve sam to uspješno savladao i na kraju maturirao sa čvrstom četvorkom. Nakon svih odricanja, odlaženja u školu po kiši, ledu i svemu što s tim ide, konačno sam završio još jedno poglavlje u svom životu. Tada je uslijedio upis na fakultet, te sam odlučio izaći na prijamni ispit iz psihologije...

Srednja škola započela je  8. rujna 2003. i odmah na početku sve mi je bilo čudno. Školsku godinu smo započeli misom u zadarskoj katedrali da bi nakon toga pošli u učionicu. Ja sam naravno mislio da ćemo skupiti raspored i otići kući, no dogodilo se da smo od prvog dana imali normalne sate.  Dodatni šok bio mi je težak raspored. Imali smo svaki dan  sedam sati. Razred se sastojao od vanjskih učenika i sjemeništaraca. Razlika je bila u tome što su se sjemeništarci školovali za svećenike, a mi smo drugi bili vanjski učenici i normalno smo pohađali školu do 14,00 sati, a oni su ostajali cijelo vrijeme u školi i imali svoj program i nakon nastave.  Jedna od specifičnih stvari za Klasičnu gimnaziju je to što smo imali grčki i latinski jezik od prve godine, Latinski po četiri sata, a Grčki po tri sata tjedno. U pitanju je bio starogrčki jezik, koji se pisao alfabetom što je automatski značilo da smo morali vrlo brzo savladati čitanje i pisanje alfabeta. 

Trebalo mi je dosta vremena da se naviknem na gimnazijski ritam. Jedna od anegdota s prve godine bila je ta što sam mislio da imamo jednu lektiru mjesečno, ali po popisu lektira, što ja nisam zamijetio,  razrednica je davala što je od lektira za određeni mjesec. Kada me razrednica iz hrvatskog prvi put prozvala za odgovarati, tek tada sam shvatio da sam ja unaprijed trebao čitati što piše po popisu lektire i da je između mene i razrednice došlo do nesporazuma. Hvala Bogu u nekih mjesec i pol dana nadoknadio sam zaostatak od nekih 5-6 knjiga i konačno naučio slijediti popis lektire. U pisanju lektira najčešće mi je pomagala mama, rodica Marija i rođak Josip. Ja bi diktirao, a oni pisali jer morali smo imati pismeni dio lektire, ali glavnina je bila ispitivana ipak usmeno. Naravno da je razrednica znala da netko piše umjesto mene jer su svi znali za moj problem sa sporim pisanjem i oštećenom motorikom. 

Matematika i dalje problem

Pri početku školske godine, s obzirom da sam imao problema s matematikom iz osnovne škole, odmah sam zaustavio profesoricu iz matematike koja je bila časna sestra i predavala mi još uz to fiziku, da joj kažem da ja nemam dobre temelje iz matematike i da se pripremi na to na što mi je ona hladno odgovorila da ću imati itekako dobre temelje dok me ona bude podučavala i da se spremim na nadoknađivanje onoga što ne znam.  Shvatio sam da ću morati ići prvotno na instrukcije iz matematike, a onda i iz grčkog jezika kako bi me netko uputio u početak učenja tog jezika, kao što sam se i dogovorio s profesoricom. Pedagogica škole mi je pomogla naći osobu za instrukcije iz matematike, a za grčki mi je sama profesorica grčkog savjetovala svoju kolegicu koja je također između ostalog i profesorica grčkog jezika.

 Zvala se Anita. U početku mi je bilo teško sve brzo savladati ,ali naposljetku grčki jezik sam poprilično brzo pohvatao. Profesorica je bila super i nakon nekog vremena te iste školske godine više mi nisu trebale instrukcije već sam samostalno  počeo pratiti satove grčkog jezika. Što se tiče matematike, bilo je puno teže. Imao sam instrukcije tri puta tjedno i super instruktoricu Magdalenu koja mi je pomogla savladati nedostatke. Bilo je jako teško jer sam imao puno „rupa“ u znanju iz matematike još od osnovne škole, ali bila je jako strpljiva sa mnom. Savladavao sam gradivo sporo, ali sigurno. Trudila se da mi sve to olakša koliko god je mogla. Kasnije će se iz tih instrukcija izroditi predivno prijateljstvo, a Magdalenu sam odabrao i za svoju kumu na krizmi. 

Brzo je došao kraj polugodišta i uspio sam sve predmete savladati osim matematike te mi se prvi puta u životu dogodilo da sam neki predmet pao. Tada su mi sve lađe potonule jer sam navikao imati sve riješeno i normalno prolaziti školske obveze. 

Drugo polugodište je prošlo sasvim u redu i uspio sam ispraviti matematiku. Na kraju sam prošao s prosjekom 3,4 i iako sam bio razočaran, razrednica je rekla da je to izvrsno za moju situaciju jer u toj školi nisam bio po nikakvom prilagođenom programu, osim što su me profesori više ispitvali usmeno. 

Želio bih još nadodati da je profesorica iz matematike uvela pravilo što se tiče mog odgovaranja tog predmta da ukoliko ne ispravim negativne ocjene do zadnjeg sata polugodišta ili zadnjeg sata godine, na zadnji sat dolazi moja majka popratiti moje odgovaranje kao svjedok i pisati ono što ja govorim, dok bi profesorica sa strane gledala nekad skupa s učenicima, a nekada bi bili nas troje sami, ovisno kako bi profesorica stigla i kako bi joj odgovaralo.

Kroz moje srednjoškolsko obrazovanje bio sam radi svog invaliditeta oslobođen sata tjelesne i zdravstvene kulture pa bi mi to čak i dobro došlo jer ako bi nam taj predmet bio zadnja dva sata ja bi taj dan otišao ranije doma i to bi mi puno značilo...

U rujnu 2002. krenula je nova školska godina, posljednja u osnovnoj školi. Kako je to bila zadnja godina profesori su već sve razumjeli, a i ja sam bio uhodan u gradivo tako da je sve teklo bez većih problema, osim naravno matematike koja mi je još uvijek bila boljka. 

U studenom 2002. dogovorili smo novu kontrolu u splitskoj bolnici Križine kod tada najpoznatijeg ortopeda na našem području. Naravno sve zbog novih zdravstvenih problema i sve većih problema s hodanjem. Uputili smo se na kontrolu i nakon svih pretraga, snimki i svega što ide uz to zaključeno je da mi je potreban novi četverostruki operativni zahvat koji smo odmah dogovorili za svibanj 2003. godine. 

Vratili smo se doma jako tužni što se ponovno moramo suočiti sa svim s čim smo se suočili prije nepunih dvije i pol godine. Trebalo mi je dobrih mjesec i nešto dana da to prihvatim i krenem isplanirati sve što je trebalo. Trebalo se, naime, dogovoriti s profesorima da odgovaram gradivo unaprijed, kako bi do uskršnjih praznika meni sve bilo zaključeno.

Iako je bilo mukotrpno i teško na kraju se to i dogodilo, sve je bilo gotovo do uskršnjih praznika. Prošao sam s prosjekom 4,3 i dok su se moji razredni kolege pripremali za ekskurziju na koju svi idu krajem osmog razreda, ja sam se pripremao za pretrage i bolničke dane koji su mi uslijedili...

Krajem travnja 2003. godine je dogovoreno da se u bolnici trebam pojaviti 5. svibnja u jutarnjim satima, ali da se doktoru još jednom telefonski javim 2. svibnja. Sve je bilo spremno, 2. svibnja smo u telefonskom razgovoru s doktorom potvrdili operaciju. Osvanuo je i taj 5. svibnja, krenuo sam uplašen i tužan iz Zadra s mamom i bratom,  i nije se znalo tko je bio više utučen od nas troje. Baka i djed su nas skupa s rodicom ispratili, velika podrška uz njih i pojedinu rodbinu mi je bila i prijateljica Petra.

 Stric nas je vozio. Došli smo ispred bolnice u 08,00 sati i stric je pomogao mami da iskrca stvari u holu bolnice i odjednom je samo rekao da mora žuriti nazad u Zadar, da se nada da će se moći snaći sama. Ona je u bunilu rekla da hoće i ostali smo sami.

Nakon svih pripremnih pretraga odlučeno je da ću imati još jedan dodatni zahvat tokom dogovorene operacije. Naime, operirat će mi dodatno iskrivljeni prst na nozi koji se skrivio usred skraćenih tetiva na samom prstu. Operacija je odmah bila dogovorena za sutradan ujutro. Nakon tih prvotnih dogovora mama i brat su se otišli smjestiti u sobu koju su unajmili, a ja sam naravno ostao na odjelu čekajući daljnje pretrage koje su se trebale odraditi tijekom tog dana...

Ujutro su mama i brat već u 07,00 sati bili u bolnici, a mene su u 08,30 sati već otpremili u salu. Isti osjećaj i iste misli su mi prolazile kroz glavu kao i prije svake prethodne operacije. U šok sobi sam proveo ostatak dana, bio sam u gipsanim longetama od stopala do kukova, a iz prsta mi je virila žica koja je trebala služiti kao potporanj dok kost ne zaraste s obzirom da su mi prst skratili za pola. 

Najiskrenije nije me ništa bolilo koliko taj prst. Ova četiri reza nisu bila ni 20 posto boli od one koju je prouzrokovala bol u prstu, ali to mi je odmah nedugo nakon operacije rečeno da su zapravo prsti općenito najkompliciraniji što se tiče oporavka i da će dosta dugo trebati dok zaraste kost. Posebno je trebalo paziti da se ta žica na prstu ne pomiče jer bi pomicanje iste prouzrokovalo vjerojatno ispadanje prsta, doslovno.

 U dogovoru s doktorom i s obirom da je mama imala iskustva što se tiče postoperativne njege doktor nas je pustio peti dan iz bolnice, imali smo dogovoren prijevoz do kuće sa kolima hitne pomoći i krenuli smo peti dan iz bolnice oko podneva prema Zadru, ali tu doživljavamo još jednu mini dramu...

Naime, tek je bio treći dan od operacije, a vozač hitne pomoći je od Splita do Zadra vozio toliko brzo da su mi od te brzine noge na krevetu poskakivale, te mi je majka cijelim putem pridržavala noge da mi ne popucaju šavovi ili da mi se ne pomakne žica u prstu. 

Vozač je i nakon upozorenja majke rekao da se ne treba bojati i oglušivao se na to da mi može prouzrokovati pucanje šavova i slično ako ne uspori. Kada smo došli doma mama mu je očitala bukvicu i zaprijetila prijavom nadležnim službama, a on se na kraju iskupio tako što je pomogao da se mene prenese u nosilima na treći kad u zgradi gdje smo tada živjeli. 

Uslijedio je kućni oporavak...