Tri su tjedna do izbora. Na
političkoj sceni sve veća nervoza i sve oštrija retorika. Bitka za
svaki glas ne preza ni od čega. Najratoborniji je i dalje je Zoran
Milanović. Što su mu rezultati vlade u odlasku mršaviji, tehnički
je premijer sve glasniji. I to otkriva silnu nervozu koja ga je
obuzela ,jer Zoran Milanović vodi svoju životnu bitku. Nema tu ni
hrvatske države, ni Partije, a bome ni hrvatske
socijaldemokracije. Najbolje je to na svojoj koži svojedobno osjetio
Antun Vujić koji je gradeći s Račanom socijademokratski put bivše
komunističke partije, završio u Milanovićevu mandatu gotovo kao
partijski otpad u Leksikografskom zavodu. Uostalom kao i mnogi koji
ga nisu htjeli ili mogli bespogovorno slušati.
Izgubi li izbore, izgubit
će i SDP. A na pomisao da bi ga mogla dopasti tek saborska klupa
odmah ga zabole prepone. I zato je Milanović umjesto natjecanja
javnih politika i programa izabrao ratovanje. S unutarnjim i vanjskim
neprijateljima, sa svima u kojima vidi prijetnju vlastite političke
budućnosti. Nakon što je odratovao s hrvatskim
liječnicima, prosvjetarima, čistačicama, braniteljima, ustavnim
sucima, gotovo sa svima u ovoj “slučajnoj” državi, kako ju je
jednom, u trenutku samo njemu svojstvene inspiracije, nazvao, krenuo je
u boj i sa susjednim nam zemljama. Predsjednica mu je posebno na
piku.. Nju tako vrijeđa da bi čovjek pomislio da naš premijer ima i
nekih osobnih problema sa ženama. No, pravi mračni predmet
premijerovih želja je postao Tomislav Karamarko.. Sučeliti, viču svi
iz partijskog i medijskog mu jata.
Razmahao se sabljama kao u
filmu onaj nesretnik pred Indianom Jonesom u “Otimačima izgubljenog
kovčega”, kad ga u sceni silnog mahnitanja kao dosadnu muhu na mah
ustrijeli Spielbergov junak u liku Harisona Forda. Zasad se ne zna
što bi Milanović sučelio Karamarku. Da je pametniji, ljepši, da
bolje govori, ili pak da zna engleski ili podatke o gotovo devedeset
posto javnoga duga, prepolovljene investicije, tisuće nezaposlenih i
odseljenih… I što bi to za budućnost zemlje uopće bilo
važno. Osim da se Milanović osobno uvjeri da je bolji prezenter od
šefa HDZ-a, kao onomad kad je kao bolji glumac od Tonina Picule i
ostalih, osvajao Račanov SDP. Svi, od Ustavnog suda do Predsjednika
države njegova su meta, ako mu nisu po mjeri ili u njegovu
interesu. Samo je ovih dana med i mlijeko prema
umirovljenicima.Tepa, umiljava se i kupuje. Dat ce, kaže od 100 do
300 kuna božičnice. Jest da će dobro doći, ali da je malo više
radio u protekle tri i pol godine, a ne ljenčario kako svjedoči
dojučerašnji mu najbliži suradnik Linić, možda su mogli dobiti i
povišicu. Na početku mandata mirovine je srezao, pa je za mandata po
podsljemenskim restoranima na umirovljenike zaboravio, a sad ih
božično dariva njihovim novcem.
Budući sam i sama
odnedavno, prisilno, voljom Gorana Radmana i uz prešutnu potporu
Zorana Milanovića, stavljena na teret Hrvatskog mirovinskog sustava, tj. na teret poreznih obveznika, osjećam dodatnu nelagodu.
Jer umjesto da sam radila
i zarađivala svoju plaću, postala sam trošak državi, koja bi sad
još dodatno na mene potrošila 300 kuna. Kažu da će tisuće
stranačkih promatrača kontrolirati birače i biračke kutije. Kažu
da je kažnjivo snimati mobitelom svoj glas i kažnjivo ga je
prodavati. Milanovićeve božičnice navodno se ne kažnjavaju premda
su mu namjere istovjetne.
Na
nemoralnu ponudu Zorana Milanovića mogu odgovoriti samo njegovim
riječima – “E, nećeš, majke ti ga”!