Iako je dugo bio omiljen lik pred malim ekranima, naročito u
emisiji “Hit Depo“, danas Hameda Bangouru (48) se rijetko može susresti u
javnosti. Često iznenadi svojim brutalno iskrenim statusima na društvenim
mrežama koje redovito prenose mediji, ali on u svakoj situaciji čvrsto i
argumentirano stoji pred svojim stavovima i izjavama. Za njega se može reći da
je zanimljivo društvo jer se razumije u sport i modu, voli inovacije i izložbe,
u ured odlazi u tenisicama i običnoj pamučnoj majici. Našli smo se u jednoj
zagrebačkoj ćevabdžinica na Knežiji gdje smo uz bosanski zalogaj popričali o
svemu pomalo.
Nakon 16 godina
emitiranja, 2004. godine na HTV-u je ukinuta emisija “Hit
Depo”, jedina emisija na državnoj televiziji u kojoj su do tada bili
prikazivani strani glazbeni video-spotovi. U kakvom sjećanju Vam je ostalo to
iskustvo?
Prije svega emisija nije ukinuta, nego smo mi iz tima
odlučili da je vrijeme stati s njom u takvom obliku. Imao sam već 38 godina, a
Danijela 40, pa nam se činilo da nije neka fora da mi tako “mladi“ govorimo
mnogo mlađima od nas što je dobro, a što ne u glazbi. Bili smo jedna od
najdugoviječnijih emisija HTV-a. Odgojili smo generacije na kvalitetnoj glazbi
i informacijama. Postavili smo standarde glazbenih emisija koji po mom skromnom
sudu do danas nisu dostignuti, niti će biti u skorije vrijeme. Hit Depo je “iznjedrio” i jednu od najvećih voditeljskih zvijezda HTV-a, a to je Danijela
Trbović. Dan danas, 11 godina kasnije, ljudi me zaustavljaju na ulici i sjećaju
se da su završili svoje školovanje uz glazbene brojeve iz emisije „Hit Depo“.
Dakle „Hit depo“ mi je ostao u odličnom sjećanju, kao i sve emisije koje sam
radio na HTV-u.
Trenutno u programu
vlada epidemija reality show-ova, smatrate li da je to dobar put jednog mladog
čovjeka koji je na početku karijere?
O reality show-ovima ne mislim ništa posebno. Mislim da je
to jako stresno za mlade ljude i da su posljedice neuspjeha mnogo veće od onoga
što donosi uspjeh. Prije svega takvi show programi služe televizijama za
postizanje što boljeg rejtinga pa posljedično tome i što bolje zarade. Osobno
mislim da vrhunski talent uvijek nekako nađe put do uspjeha. Nažalost, u takvim
show programima imam osjećaj da se najviše traže „ridikuli“, koji onda dodatno
„zabavljaju“ publiku, iako ne nalazim ništa smiješno u ismijavanju takvih
nesretnih osoba.
Jedno vrijeme ste
intenzivno vodili obiteljsku firmu Midikenn koja danas broji 25 godina
postojanja i 25 000 polaznika tijekom godina. Zašto ste izašli iz modnog
svijeta?
Iz aktivnog vođenja Midikenna sam se počeo povlačiti krajem
2004. godine. Te sam se godine ozbiljno razbolio. Bilo mi je sve to malo
previše stresno. Emotivan sam tip i svakom djetetu ili djevojci sam pristupao
kao rođenim kćerkama i sinovima. To je i tajna uspjeha Midikenna svih ovih godina,
jer smo mi obiteljska agencija koja je nastala na dobrim obiteljskim
vrijednostima. Parola u Midikennu je da za tuđu djecu želimo isto što želimo i
svojoj djeci. Dakle, sve najbolje. Osim toga 2004. smo napravili najveću modnu
reviju u povijesti Hrvatske za Estare Culto. Doveli smo najveća modna imena u
svijetu mode tada poput: Marcusa Schenkenberga, Satye Obleta, Camerona,
AlekWek, Karoline Kurkove… Nitko prije, a ni poslije nije učinio ništa
slično, a bojim se da se nikada više takva revija ni neće ponoviti. Tada sam
dosegao neke svoje ciljeve. Pokazali smo koliko je moćan Midikenn. Imali smo
djevojke po cijelom svijetu i mogli smo dovesti bilo koga od top modela u
Hrvatsku. To nije mogla niti jedna agencija u Hrvatskoj, a ni danas ne može.
Eto, na kraju puta sam agenciju prepustio mlađem bratu koji je i dan danas
uspješno vodi.
Koliko Hrvatska danas
ima potencijala za modno postojanje, jesu li djevojke, pritom i kreatori, danas
spremne na žrtvu kao što su bile nekada? Stvara se mišljenje da vlada
amaterizam i razmaženost.
U Hrvatskoj ima mnogo potencijala u svemu, samo se sve
većinom radi amaterski i s vrlo malo samopoštovanja. Nije to samo slučaj u
modi, tako je u svim segmentima društva. No zadržimo se na modi.; većina ljudi
koji se bave ovim poslom ne vide dalje od lokalnih izbora za miss svega i
svačega. Gleda se kako uzeti malo novca i odraditi amaterski neki posao. Malo
je onih koji uče svoje djevojke kako postati vrhunski model, a na prste jedne
ruke možete nabrojati one koji znaju menadžerski voditi nečiju karijeru. Drago
mi je da to moj brat zna.
Koliko djevojaka
poznajete da mogu živjeti od manekenstva, ima li ih uopće?
Ima ih, ali danas vrlo malo. Pozitivan primjer vam je Helena
Šopar.
Prije nekoliko godina
pokrenuli ste Core Incubator u kojem se razvijaju ideje koje će se prezentirati
imućnim investitorima i to Vam trenutno oduzima najviše vremena. Koliko su
Hrvati kreativan narod, a koliko to svijet prepoznaje?
Hrvati su vrlo kreativan narod, a svijet to sve više
prepoznaje. Dokaz tome su da mnoge male firme dobivaju sve više investicija od
moćnih fondova. Još samo da i država shvati da je put oporavka upravo u malim i
srednjim poduzećima, te da podrži kroz programe sufinanciranja i poduzetničke
inkubatore, ali one koji su nastali na vlastitim sredstvima, stvari će brzo ići
nabolje. Istina, koliko god imao loše mišljenje o političarima ovdje želim
pohvaliti rad ministra Marasa, jer se čovjek barem trudi da razumije o čemu
investitori u svijetu govore i što rade.
Rijetki znaju da Vi
kao producent stojite iza velikih projekata kao što su „Kviskoteka“, „Stil
života“, „Ona ili on“, te raznih nagradnih igara kao što je bila Coca Colina
„Imaš kod“. Pripremate li neki novi komercijalni projekt?
Trenutno sam najviše koncentriran na rad Core Incubatora. U
slobodno vrijeme pišem nekoliko scenarija, onako za svoj gušt. Vjerujem da ću
uskoro iznjedriti još poneku ideju koja će osvanuti i postati hit. Zapravo sam
siguran u jedan scenarij koji sam napisao da je totalni hit, jedino je problem
što na HTV-u nemaju hrabrosti staviti ga u program, pa isti šeće od jednog do
drugog glavnog urednika i tako već par godina. Od mene su se tražili neki
kompromisi, a ja na njih ne pristajem pa zato nema ni emisije na ekranu.
Scenarij ima radni naziv „Poligraf“ i vjerujem da vam je jasno da ta emisija ne
bi dobro legla mnogima. Napisao sam ga za Danijelu Trbović, i uz nju kao
voditeljicu, njezin britki jezik i brzu reakciju, te kad tome dodate potpuno
inovativan interaktivni sustav za gledatelje, dajem ruku u vatru da bi to
postala jedna od najgledanijih emisija HTV-a ikada.
Za vrijeme svoje
dugogodišnje karijere radili ste toliko toga da je teško sve nabrojati, ali
glazba je uvijek bila u blizini. No zanimljivo je da ste jedan od svjedoka
Dvornikovih najvećih uspjeha i senzacionalnih koncerata, ispričajte nam neku
anegdotu s Dinom.
Anegdota s Dinom Dvornikom ima jako puno i ne bi stale u
knjigu. Ono što je bit da je hrvatska glazbena scena njegovom smrću izgubila
jako mnogo. Čisto sumnjam da će se uskoro roditi takav genijalac. Nažalost,
ritam i način života su ga koštali, ali ostavio je neizbrisiv trag u povijesti
hrvatske glazbe, pa zato mislim da još nije ni mjesto ni vrijeme pričati o
anegdotama. Ostavit ću to za svoju knjigu ako je ikad odlučim objaviti.
Svojevremeno se
pričalo o Vašoj inicijativi koja Hrvatskoj nudi rješenje izlaska iz krize, gdje
je zapelo?
Zapelo je na predrasudama, ali samo zapelo na trenutak. Sve
što smo predvidjeli da će se s Hrvatskom događati, nažalost se i događa. Da ne
bi bilo zabune, ideja projekta GOH je moja, ali na njoj je radilo 50 tak ljudi,
većinom stručnjaka u svojim poljima rada, ali stručnjaka koji znaju razmišljati
„out of the box“. Dakle, to nije Hamedova zezancija, već ozbiljan program koji
je iznjedrio ozbiljnu strategiju. No kako je plasirati pored medijske blokade i
konstantnog ispiranja mozga da nas jedino ovi i ovakvi karijerni političari i
ekonomisti mogu izvesti iz krize. S tom teorijom se nikako ne slažem.
Zašto?
Ovi i ovakvi političari su rak rana našeg društva. Imamo ekipu
koja je nestručna, koja nije dana provela u realnom sektoru i ne znaju koji su
pravi problemi ove države i ovog naroda, a ako i znaju onda sigurno nisu
kompetentni da te probleme riješe. Nedostaje im iskustvo realnog sektora,
hrabrost (čitaj muda) i mudrost da nešto promijene. To ne mogu učiniti, jer su
puni predrasuda, egoistični i zaljubljeni u vlastite likove i funkcije. Svaki
pametan poslovni čovjek okružuje se pametnijima od sebe, onima od kojih nešto
može i naučiti. Sluša ideje i razmatra ih, pa ako neka i ne dolazi od njemu
najbližih ljudi pokušava za dobrobit firme surađivati i s onima koji ne misle
kao on. To nije slučaj u našoj politici. Mi smo još na ustašama i partizanima,
na ideologijama koje ne donose ništa dobro do daljnjeg raslojavanja društva, a
sve to plaća običan čovjek koji samo želi raditi i prehranjivati svoju obitelj.
O politici i političarima mislim sve najgore, iako se jednom ipak odlučim
politički angažirati do kraja, bit će to zato jer politika i političar mogu i
moraju biti bolji, časniji, moralniji i učinkovitiji za dobrobit svog naroda.
Nerijetko na
društvenim mrežama ističete da su Vaše tri kćeri, uz prekrasnu suprugu, Vaša
najveća sreća. Koliko su Vas djeca promijenila?
Meni su moja djeca sve. Kako sam postao rano otac, s nepunih
19 godina, taj me je događaj iz temelja promijenio. Danas znam da je rođenje
moje prve kćeri Nensi bilo Božji dar.
I pitanje s kojim se
suzdržavam tijekom cijelog intervjua, zašto najmlađoj kćeri Hayi nikako ne
želite kupiti psa kojeg toliko želi? Moram se priznati da ima jako dobre
argumente koliko uspijem popratiti na statusima.
Ta mala me može vrtjeti oko malog prsta satima i danima.
Nećemo joj kupiti psa. Ako se za to odlučimo prije svega ćemo udomiti jednog.
Trenutno radimo na tome da shvati koja je to odgovornost i da razumije
posljedice takvog čina. Učim djecu da budu odgovorna i kad vidim u njenim očima
da shvaća o čemu govorimo, tek tada ćemo udomiti psa, a onda će taj pas biti
najsretniji pas na svijetu, jer ona će biti najodgovornija vlasnica istog.