velika je čast. Naročito što proteklih tjedana gledatelji imaju
priliku uživati u ponovnom emitiranju Rogošićevog dokumentarca “Libar Miljenka Smoje” koji čovjeka naprosto zalijepi za ekran
tako da ne stigne ni trepnuti, a kojim je pokazano da je Smoje zaista
bio jedna od većih splitskih faca 20. stoljeća.
I tako smo ušli u stan zahvaljujući
Smojinim dugogodišnjim prijateljima, fotografima Borisu Kragiću i
Jadranu Babiću, koji na razne načine čuvaju uspomenu na Miljenka
Smoju, ali čuvaju i njegovu Lepu.
Želeći proučiti svaki detalj
Smojinog stana na splitskim Mejama i pritom biti nenametljiva, pomalo
sam zbunjeno stala iza prisutnih gostiju koji su imali anegdote sa
Smojom, a koje je Lepa odmah prepoznala. Osim Kragića i Babića, na
rođendan je došla i plivačica Đurđica Bjedov kojoj je ove godine
uručena nagrada na Smojinoj marendi, Mirta Šurjak koje se Lepa
sjeća kao djeteta te prijateljica Anita Perić. Ja sam čekala
svojih pet minuta za barem pet pitanja koje sam pripremila za gradsku
ikonu koja je bez obzira na svoju starost izgledala puna života i
šarma. No bez obzira na nekoliko prijatelja koji su je posjetili, u
nekoliko navrata joj je padao pogled na mene i shvativši da joj se
ja ne obraćam, obratila se ona meni.
– Čija si ti bjondina?!
Zatim sam joj se predstavila i prišla
predavši joj dar u ime redakcije Dalmacija News.
– Ajme masažer i grijač za stopala –
obradovala se Lepa našem poklonu kojeg je raspakirala i odmah počela
proučavati kako funkcionira. Naročito se poklonu obradovala njena
njegovateljica Jolanda koja joj je do sada svako jutro ručno
masirala stopala koja su u zadnje vrijeme malo “zaštekala”.
Kako se osjećate danas s navršenih
95 godina?
– Pa dobro sam i moram vam priznati da mi
je ova godina najljepša.
Zašto baš ova?
– Nekako 95 zvuči dobro, okruglo.
No bez obzira na godine, na Vama je
i dalje crveni ruž kao zaštitni znak. No moram primijetiti
zanimljiv detalj da ste crvenim lakom nalakirali samo jednu ruku?
– To da me ne urekne. A moram se malo
dotjerati.
Mislite li da je važno da žena
drži do sebe bez obzira na godine?
– Pa to je normalno, važno je da se žena
pere i da se miriše. To je zakon kad si žena.
Tko Vam najčešće čini društvo?
– Najbolje društvo sam ja sama sebi,
najviše volim biti sama. Nema Smoje, nema moje kćeri, nemam mame,
nemam none, nemam tetke… A što ću, najbolje onda sama.
Prije nekoliko godina ste crtali
portrete, opušta li Vas to još uvijek?
– Jesam, to me opušta i to često radim.
Da imam par, radila bi s uljanim bojama, a ovako samo s flomasterima,
ali dobro je i to. Što ću.
Crtanje je za umjetnike koji vole
samoću.
– Ma nije stvar u tome, nego ne volim
puno svit po kući. Zapravo sam ja bila skituša, kako će mi tko
doći kad me nikad nije bilo doma.
Kažu ljudi da ste vi prvi primjer
takozvane „posvuduše“ u Splitu?
– Što ću kada je tako.
Smeta li Vam što Vas ljudi vežu uz
pokojnog supruga, kada se kaže Vaše ime uvijek ide sintagma Smojina
žena?
– Ma prijatelji bi ga zafrkavali da je on
prije moj muž nego ja njegova žena. No svi su znali da sam ja
njegova žena. Svatko u svom krugu ljudi je bio bitniji.
Pišu se knjige, rade se izložbe,
filmovi i dokumentarci, mnogi se nazivaju Smojinim prijateljima,
smeta li Vam taj oblik komercijalizacije njegovog imena?
– Ma neka govore, neka rade. Kada bih ja
na to reagirala svaki put, onda bih ja otišla s mozgom. Neka njih.
Ma najprije da kažem da je on to zaslužio, ma neka govore oni tko
što hoće, ali on je bio pojam Dalmacije. Ma on je bio zaljubljenik
u Split i sve što je vezano za grad i Dalmaciju. Volio je on ove
ljude ode. Ostavio je on svoj trag.
Po Vašem mišljenju, poštuju li i
valoriziraju li Split i Hrvatska Smoju dovoljno?
– Prvo da vam kažem, ja nisam Hrvatica,
ja sam Jugoslavenka. Neka oni govore i idu gdje tko hoće, ja sam
ponosno dijete pokojne Jugoslavije i to ću ostat do smrti.
Što mislite da Smoje zaslužuje?
– Puno toga. No bilo bi lijepo da Gradsko
vijeće odobri postavljanje spomen ploče na Smojinu rodnu kuću. To
je u bivšoj Lenjingradskoj ulici
Jednom ste izjavili da imate unuke
da biste im rekli da se ne udaju, ne rađaju, da nemaju djecu,
stojite li još pri tome?
– Stojim, djeca su odgovornost. Djeca
nisu krumpiri, sve sam vam time rekla.
Nedavno Vas je posjetila vaša
ljubimica Severina sa sinom. Je li Vam bilo drago?
– Čujte, bilo je lijepo, ali isto je
mogla gospođica i danas doći. Valjda je u Zagrebu, ali mogla se
tovarica sjetiti i nazvati.
I za kraj, koja je tajna dobrog
zdravlja i kada se bliži stota godina života?
– Treba jesti sve, ja sam uvijek sve jela
i dobro sam i danas. Neki su mi doktori na nekim pretragama rekli što
moram jesti, ali ja ti njih ništa ne slušam. Ja sam stara žena, ja
moram po svome.