moguće je pročitati optužbe protiv Crkve jer se navodno petlja u politiku. Te
optužbe dolaze uglavnom od lijevo orijentiranih novinara i političara, uz
redoviti dodatak kako se Crkva opet svrstava uz desnu političku opciju. Kad bi
se svrstala uz lijevu tada im, vjerojatno, ne bi smetalo “petljanje Crkve u
politiku”. Jedan moj stariji profesor redovito je imao uzrečicu kako onaj tko
dobro razlučuje stvari, dobro i uči. Pa pokušajmo malo razlučiti zašto se Crkva
petlja u politiku, tj. zašto se Crkva mora petljati u politiku. No prije toga
jedno načelno pojašnjenje o naravi Crkve i njezinu poslanju. Crkva ne postoji
radi sebe same; njezini su ciljevi zadani i poznati; utemeljena je kako bi sve
ljude, sve narode svijeta okupila u jedan Božji narod, tj. kako bi ih privela
Isusu Kristu, a po njemu ih dovela u kraljevstvo Božje, odnosno u zajedništvo s
Bogom, Izvorom života, mira, radosti i ljepote. Drugim riječima prvenstveno je
poslanje Crkve ljudima svih naraštaja navješćivati Isusa Krista, jedinog
Posrednika između Boga i ljudi, jedini Put kojim je moguće stići u puninu
života. Isus Krist je i utemeljio Crkvu da nastavi njegovo poslanje služenja
ljudima u pogledu onog konačnog cilja ljudskog života, a to je konačno zajedništvo
s Bogom u vječnosti. No do vječnosti se stiže živeći u vremenu, tj.
pokušavajući u vremenu ostvariti ideale koje je živio i zagovarao Isus iz
Nazareta, a sažimaju se u ljubav prema Bogu i čovjeku. Pomažući svakom novom
naraštaju da otkrije Isusa Krista, a po njemu i lice milosrdnog Oca nebeskog,
Crkva se mora baviti svim onim što je dio ljudskog života, a to uključuje i
politiku, kao brigu za opće dobro. Nakon ove načelne napomene pokušajmo
razlučiti petljanje Crkve u politiku.
Kad se kaže da se Crkva petlja u politiku prvo
što valja primijetiti jest nejasnoća tog izričaja. Većina pod tim izrazom
podrazumijeva biskupe i svećenike, dakle službene predstavnike Crkve, premda
Crkvu čine svi vjernici, a istinska crkvenost bilo kojeg vjernika, bez obzira je
li riječ o kleriku ili laiku, ovisi o stupnju njegova duhovnog života, tj.
njegove suobličenosti Isusu Kristu. Vjernici laici, sa specifičnim kršćanskim
poslanjem donošenja svjetla Evanđelja u sve pore društvenog života, pozvani su
baviti se politikom, odnosno pozvani su i u politiku donijeti Kristovu Radosnu
vijest. No, očito kad se kaže kako se Crkva petlja u politiku misli se nadasve
na njezine službene predstavnike, biskupe i svećenike.
Drugo što valja imati na pameti jest činjenica da
su i službenici Crkve različiti te da, kao građani jednog društva, mogu imati i
imaju različite političke preferencije. No, ono što im je zajedničko jest briga
za opće dobro, tj. za općeljudske i kršćanske vrednote. Crkvi je nebitno je li
na vlasti Mate ili Ante, ali joj je veoma bitno za što se zalaže jedan i drugi.
Ako neka politička stranka (partija) ili opcija u svome programu nudi nešto što
će narušiti dostojanstvo čovjeka, ugroziti obitelj ili dovesti u opasnost šire,
društvene i nacionalne interese, naravno da će se Crkva suprotstaviti takvoj
opciji. I to ne će biti “petljanje u politiku”, nego briga za opće dobro svih
građana. Naime, Crkva dobro zna kako se život konkretnog čovjeka ostvaruje
ovdje i sada, tj. da ne postoji apstraktni čovjek ni apstraktno čovještvo.
Konkretni se čovjek može istinski ostvariti jedino u konkretnim povijesnim
okolnostima, unutar kulture koja mu je vlastita. Zato je za Crkvu, koja je po
sebi nadnacionalna ustanova, veoma važna i nacionalna pripadnost kao sastavnica
ljudskog identiteta. Ukoliko je ta sastavnica identiteta bila ili jest ugrožena
naravno da će Crkva reagirati te da će jačina njezine reakcije ovisiti o jačini
opasnosti koja prijeti tom identitetu. To dakako ne znači i ne smije značiti
nikakvu prijetnju nekom drugom identitetu. Ako itko zna u sebe ukomponirati i
cijeniti mnoštvo različitih nacionalnih identiteta tada je to upravo Katolička
Crkva. Crkva i ne uči drugo doli: voli svoje, a poštuj tuđe.
Narod, ne samo hrvatski, nego narodi općenito
imaju slabo pamćenje. Tako se moglo dogoditi da su narodi od Baltika do Balkana
već na drugim demokratskim izborima sredinom devedesetih godina prošlog
stoljeća iznova povjerili vlast (neo)komunistima ili partijama nastalima na
razvalinama komunističkih partija. Osobno nisam vjerovao da je to moguće i u
Hrvatskoj, ne jer bi Hrvati bili drugačiji ili bolji od drugih naroda, nego jer
su živjeli u višenacionalnoj državnoj tvorevini koja je za Hrvate bila tamnica.
Nažalost, prevario sam se. No, ako ne pamti narod, pamti Crkva. Crkva, svojom stoljetnom,
tisućljetnom memorijom pamti kako je za svaki pojedini narod najnaravnije i
najbolje da ima vlastitu državu u kojoj će svi pripadnici tog naroda, ali i
drugi koji poštuju domicilni narod, ostvariti svoje čovještvo. Eto zašto je
Crkva veoma suzdržana prema političkim opcijama koje se predstavljaju kao
anacionalne i koje zagovaraju nekakav “povratak regionu”, neko novo bratstvo i
jedinstvo na Balkanu. Rečeno drugačijim riječima, Crkvi je bliža i uvijek će
biti bliža politička opcija koja jasno zagovara zaštitu nacionalnog identiteta
i nacionalnih interesa, a jedan od najvećih nacionalnih interesa je vlastita
država.