U nedjelju, 11. siječnja 2015. godine Hrvatska će glasovati
za promjene ili za postojeće stanje, sve ovisno na koju će stranu otići izborno
klatno. Ono za sada na svojevrsnoj ekvidistanci jednako straši i lijevi i desni
birački korpus, čineći time ove izbore itekako neizvjesnim.
Kao pobjednici u drugi krug su se plasirali kandidatkinja
HDZ-a i koalicijskih partnera Kolinda Grabar – Kitarović i Ivo Josipović,
kandidat SDP-a i njegovih koalicijskih partnera, dok su iz utrke ispali Ivan Vilibor Sinčić s
velikim izbornim mirazom te dr. Milan Kujundžić, kojega su birači u Dalmaciji
spasili od potpunog izbornog debakla.
Sama kampanja, unatoč blagdanima – ili baš za to – odvijala se i odvija u
poprilično onespokojućem i turobnom ozračju, u kojemu birači, siromaštvom pritisnuti i beznađem zarobljeni, nemaju mogućnost opuštanja u toplini
obiteljskog doma.
Može se slobodno reći da je vlada Zorana Milanovića, svojim
kalkulantskim odabirom datuma izbora ljudima ukrala Božić, a onda zbog drugog
kruga i Novu godinu.
Sučeljavanja kandidata su pokazala nekoliko stvari.
Prvo, vidljiva je bila fokusiranost kandidata na teme koje
tište hrvatske građane, no one nisu u djelokrugu poslova i ovlasti predsjednika
jer je polupredsjednički sustav napušten prije gotovo petnaest godina iz svima
nama poznatih razloga. Dakle, mantre o gospodarstvu, BDP-u, uvozu-izvozu,
zaduživanju, koncesijama, monetizaciji i sličnim temama u isključivoj su
nadležnosti vlade i predsjednik s tim nema nikakve veze. Ima, naravno, u onoj
mjeri da potiče, pa ako i treba i uznemirava svaku, a poglavito ovu drijemajuću
Milanovićevu vladu, što je aktualni predsjednik zaboravio, vjerojatno uljuljkan
Grčićevim nenadmašnim prognozama.
Drugo, opće društvena i socijalna pitanja su tek generalno
dotaknuta, osim u slučaju gospodina Sinčića, koji je upravo na tim pitanjima
pobrao simpatije one kategorije ljudi na čija se leđa srušio teret pomahnitalog
neoliberalnog kapitalizma sa svim njegovim posljedičnim reperkusijama. Naravno, pojedina stajališta lidera Živog
zida više spadaju u domenu infantilne utopije nego realnosti, no i takvi
radikalni stavovi, jasno izneseni, očito je, imaju svoju publiku.
Takva iracionalna stajališta i obećanja, kao i njihovo
prihvaćanje od strane nezanemarivog biračkog tijela, zapravo su produkt petnaestogodišnjeg lutanja,
odsustva hrabrosti te nesposobnosti glavnih političkih stranaka čiji se
predstavnici – kakve li ironije i apsurda!? – u završnici bore za fotelju na
Pantovčaku.
Treće, osim dr. Kujundžića nitko od kandidata nije
artikulirao jasan ideološki stav oko ključnih povijesnih i društvenih pitanja i
trauma. U jednu ruku, to se čini logičnim s obzirom na gospodarsku i socijalnu
katastrofu u zemlji, ali s druge strane govori i o odsustvu hrabrosti
suočavanja s prošlošću. Dakako, ne na način na koji to smatra i želi opskurna
Documenta i njena prgava predsjednica.
U samoj završnici, čini se, da je gospođa Grabar – Kitarović
izabrala puno prihvatljiviji i razumniji pristup na ove teme i pitanja, dok je,
začudo, inače smireni profesor Josipović uletio u zamku radikalne i isključive
retorike, koja se, sinergijskim učinkom skupa s Milanovićevim govorom
približava opasnoj zoni govora mržnje. To nije pravi put, trebali bi ga poučiti
njegovi PR-ovci, koji su nemaštovito, vrlo moguće, i sročili taj slogan.
Naravno da mediji pod kontrolom vladajućih to ne vide kao
problem, dok su ispravno primijetili ispade varaždinske mladeži, riječke
hakerice i ostalih – što je za svaku osudu – koji svojim istupima kontaminiraju
društvenu scenu.
I što na kraju reći o predsjedničkim izborima?
Hrvatskoj je, po ocjeni mnogih, nasušno potrebna promjena.
No, ne samo u personalnom i stranačkom smislu, nego u onom esencijalnom, bitnom
pogledu s kojim bi ova napaćena zemlja konačno trebala iskoračiti na put mira i
blagostanja, što smo, uostalom, proteklih blagdana i zaželjeli jedni drugima.