Popularni Gobo kako su ga zvali u njegovo vrijeme bio je najmlađi
igrač koji je nastupio za Splita sa samo 16 godina i dva mjeseca.
Klub se te sezone 1960/1961 natjecao u prvoj ligi, a Ferić nam priča
kako je njegova generacija igrala najljepši nogomet u bivšoj državi
iako je na koncu ispala iz elitnog društva. Kasnije je je
prešao u Hajduk gdje je odigrao više od 320 utakmica, zatim je na
kratko otišao u Borac iz Banja Luke, da bi karijeru završio
u belgijskom Racingu.
Iako je najveće uspjehe u karijeri
ostvario u dresu Hajduka, Ferić će i danas reći da je on prije
svega splitovac. A za to je najzaslužnija neraskidiva veza s
ovim klubom, a zašto je to tako, sami ćete zaključiti čitajući
ovaj razgovor.
Šjor
Mira smo zatekli u njegovom stanu na splitskom Bolu, taman prije
početka prosinca, kada se vratio s laserskog čišćenja kuka.
Sportska
ozljeda?
–
A kakva će bit nego sportska, ka’ da me malo puta udrilo po nogama –
spremno nam odgovara iz kreveta, pa se odmah započinje sa svojom
pričom.
Kada
ste započeli igrati nogomet i kako ste završili u Splita?
–
S 12 godina san doša živit kod sestre Jolande u baraku kraj
Splitovog stadiona. Bila je to baraka koja je skoro ulazila na
igralište, tako da sam često bio u kontaktu s balunon, a za ne
falit, moju sestru je oženija Mario Duplančić Mamuco, jedan od
najboljih Splitovih igrača. Kad je doša prvi put u kuću onako
štakast otac je reka “di ćeš ti ćerce moja za ovakoga
poć”, ali bija je uporan i malo pomalo su se vjenčali. On me
prvi uzea za ruku i odvea na Splitovo igralište, ali ja nisan volija
samo balun, igra san dosta i rukomet. U međuvremenu u Splita je doša
barba Luka Kaliterna, pogleda me jedan trening i odma mi je rek da
ostanen, a mom treneru Zeliću s kojin san radija rukomet je
zapritija rićima “da više nisan vidija ovog malog kod tebe”.
I tako san posta posta igrač Splita, bila je to velika stvar za
mene, svima san se falija da igran u Splita. Osim ćaći, njemu
nisan dugo smija reć, on je želija da se posvetin školi. Otac je
uvik govorija “ako iman ludog zeta, neće mi i sin bit
lud”, ali balun je bija jači od toga. Zaigra san najprije za
juniore, a već sa 16 godina nastupija san za prvu momčad.
Koliko
vam je Mamuco pomogao u tom početničkom razdobolju?
–
Od njega sam puno dobio i naučio, bio je nekada i strog, nije me
nikad udrija, ali uvik je bilo blizu toga. Govorija bi mi kad triba
stavit nogu, a i on je uvik volija stavit nogu, baš ka i Ivić,
nije se boja duela. Zajedno smo nastupali skoro dvi godine, u prvoj
ligi, a onda i u drugoj kad je Split ispa. Mamuco je kasnije
igra u Partizana, bija je u vojsci tri godine, a oni bi gledali
igrače i skupili bi onog koji im odgovara. Igra je u generaciji s
Milutinovićem i Bobekom. Kad je došao odozgara vrbova ga je
Hajduk, ali tamo je udrija Franu Matošića pa se vratija nazad u
Split.
Tko
vas je trenirao u Splita?
–
Lujo Klemen mi je bija prvi trener, zatim Andrija Križević Drina,
pa barba Luka. Prvu momčad tada je vodija Frane Matošić, ispali
smo iz lige, igrali smo s Vardarom u gostima 0:0, a tribala nam
je pobjeda.
Rekli
ste da Split nije zaslužija ispast iz lige.
–
Ni slučajno, puno nepravde je tu bilo, kroz cilu sezonu. Split je
igra najbolji balun u bivšoj državi. Zvali su nas mali Honved
(generacija predvođena Puškašom), ali opet smo ispali,
najviše zbog mučki. Ja san bija desna spojka, glavni golgeter je
bija Tonči Gulin, desno krilo Leo Dadić Bamba, a livu spojku je
igra Branko Kraljević Kuso. Najbrže livo krilo na svitu bija
je Marin Županov. Poslije smo ispali i iz druge lige, pa se ekipa
skroz raspala.
A
ostali, tko je još igrao za Splita, s kim ste se najviše družili?
–
Najbolji san bija sa Županovom, a Babelli mi je bija ka brat. Tu su
još Grubišić, Sizgoreo, vratar Talaja, Barišković, Kusić, Maks
Krstulović, Čiko Alujević, Baranović, Babo Mrduljaš, Franulović,
Vukasović, Čedo Miović, Špaco… Ima ih još,
ne bi tija nikoga zaboravit.
Što
vam je ostalo u posebnom sjećanju iz tog doba?
–
Najveći gušt u juniorima je bija dobit Hajduka, a moja generacija
je u tome uspjela. Dobili smo ih jednom u Parku mladeži, pa su
rekli da ponovimo utakmicu na Starom placu, a onda smo i tamo
pobijedili. Bilo je 3:0 za nas, oni nisu mogli virovat da ih mi
možemo tako dobit. Naš trener je bija Andrija Knežević Drina,
sićan se da nas je vodija do osvajanja juniorskog prvenstva.
Ta utakmica protiv Hajduka je bila jedna od odlučujućih, ja san
zabija drugi gol, a Rato Gulin je da prvi. Sudac je stalno navlačija
za njih, izbacija je dva naša igrača, ali smo isto uspili dobit.
Velike zasluge idu i Borisu Babelliju koji je bija stup obrane. Kako
se igralo po velikom blatu i kiši, iz Hajduka su rekli da
utakmica ne vridi, pa smo ih za tjedan dana dobili 3:0 na njihovom
terenu. Barba Luka je tada bija trener Hajduka. Vidija me u prolazu
i reka “ti mali, kako to igraš”, a ja san mu odgovorija
“pa vi ste me naučili da se uvik mora igrat sa srcen”.
Navijačka
podrška, to je posebna priča iz šezdesetih godina?
–
Split je bija jako popularan, naše utakmice su gledali obalni
radnici, škverani, to je bila naša publika. Kad smo bili u prvoj
ligi prosjek nan je bija 9 iljada ljudi na utakmici. Pun
stadion bi bija kad bi igrali juniori Splita i Hajduka. Uvik!
U
kakvim se uvjetima igralo i treniralo na Splitovom stadionu?
–
Svlačionice i tuševi su bili loši, igralište od šljake, pa kad
padneš, zaboli ti i mater doma. Oružar Popaja, tako smo ga zvali,
bi nam da bičve, mogao si se provući kroz njih koliko su rupa
imale. Kada bi neko dobija kopačke ili kad bi ih napravija oružar
Mate, mi juniori bi ih morali razgazit za prvu ekipu, da
stariji ne bi dobili žuljeve. A kad bi dobili utakmicu tajnik Kombi
bi nam da za malu rižu na koju bi kuvar stavija malo čokolade.
To je bilo umisto premija u ono vrime. Bija je jedan konobar koji mi
nikad nije tija stavit čokoladu na rižu, a onda kad san priša u
Hajduka, skupija san cilu ekipu i povea ih na obid, platija san
i tražija da mi vrati pet dinara. Kad se vratija, ja san uzea tu
kovanicu i namjerno je bacija u more. Eto, njemu u inat.
Sigurno
vam nije bilo lako kao mladom igraču doći u seniorsku momčad.
Vremena su bila drukčija.
–
Danas se pazi na mlade igrače, tetoše ih u klubovima, a kod nas je
ipak prije svega vladao veliki respekt prema starijima. Njihova je
uvik bila prva i zadnja. Barba Luka me priselija iz juniorske
svlačionice u seniorsku, a stariji iz prve ekipe su mi onda bacili
robu kroz prozor pa sam se vratija nazad. Kad je barba Luka doša
napa me, da šta radin u juniorskoj svlačionici kad mi je on reka
da priselin. A ne smiš reć’ da su te ovi izbacili.
Stignete
li danas pratiti Splita i kako gledate na posljednje rezultate?
–
Dobra je ekipa, stalno su u vrhu tablice i bore se za Europu. To je
nešto o čemu smo mi mogli samo sanjati u ono vrijeme. Split je
stabilan prvoligaš i drago mi je zbog toga, a ima tu zanimljivih
mladih igrača, pa virujen da će biti još bolji.
Ja
oden i pogledan kad mogu, a bija san jedno vrime reka da neću uopće
više ić. Bilo je to nakon one utakmice kad smo od Hajduka izgubili
s 2:1. Sidija san na tribini di su bili Hajdukovi navijači i
rastužilo me što su sve govorili o našem klubu, malo me to
štufalo. Nije u redu od njih. Ali opet oden kad mi zdravlje
dopusti. Lipo je vidit da naš Split napreduje velikin koracima.
Mamucov savjet i promašeni penal
Igrali
smo protiv Banajlučkog borca, zet mi je bija kažnjen, a on je inače
uvik puca penale. Onda mi je reka, “slušaj ti mali, ako budeš
puca penal, gledaj di vratar ide, u koju stranu, pa ti pucaj u
suprotnu”. To je njemu bilo lako reć. Ja sam se probija priko
krila, srušilo me i nad menom je sviran penal. Gulin i Kraljević
drže balun i natežu se ko će pucat. A ja ko mulac povika daj
meni, i kako im je u tom natezanju pa balun, ja san ga uzea i stavija
na bilu točku. Iden prema vrataru (Kolak se zvao), a on ni
livo, ni desno. Falija san branku!
Zapalinka
Kad
san doša u prvu momčad odma san gurnija balun Borisu Krstuloviću
kroz noge, pa kad mi je da jednu zapalinku za uši, više mi nikad
nije palo na pamet to napravit. U to vrime nisi smija to
činiti starijim igračima, oni bi to doživili ko poniženje, a ja
se ko naivni mulac iša proslavit. Na kraju san dobija samo trisku.
Split je moj klub broj 1
Nakon
Splita san priša u Hajduka, tamo san odigra priko 320 utakmica i
doživija najveće radosti, ali Split je moj klub broj jedan. I danas
ću uvik reć da san splitovac, neki me čudno gledaju kad to
kažen jer san više uspjeha doživija u Hajduka, ali ja san uvik
bija i osta dite Splita.