Jedna od pjevačica koju publika izrazito voli i vokalno
cijeni je Maja Blagdan. Ta ista pjevačica iza sebe ima niz festivalskih
nagrada, dva Porina, četvrto mjesto na Eurosongu i mnoga druga priznanja. Iako
Maja svoju karijeru ne smatra krivudavom, publika strpljivo čeka da ih Maja
opet nahrani svojom pozitivnom energijom i svojim glasom napuni dušu.
Dobiva se
dojam kao da se od nje još uvijek puno očekuje iako je davno prešla svoje
početke na sceni. Začuđena onim što čuje, Maja svoju karijeru vodi već 27
godina bez prestanka, daleko od društvenih mreža i zadimljenih kafića. Na želju
svojih obožavatelja koji Maju dalje traže i prate, pjevačica se odlučila ponovo
vratiti na veliku pozornicu. Prvi singl je prije nekoliko dana pušten u eter, u
siječnju ide na festival, na proljeće opet singl…
Iznenađena sam da ste
vi Splićanka, točnije “mala sa Sućidra”.
– Zrinko Tutić se uvijek zezao kako su njega dopale sve sa
Sućidra. Naime i Severina i ja smo odrasle na Sućidru pa nam je to interno bilo
jako zabavno. Za Split me prvenstveno vežu roditelji, ali i to što sam ovdje
napravila svoje prve korake u svakom smislu. Split je početak svega.
Pa i početak glazbene
karijere.
– Pjevala sam onako po kući, a onda sam prvo krenula s
klavirom. S obzirom na to da u kući nije bilo mjesta gdje bi se stavio klavir
onda sam se prebacila na gitaru. Svirala sam u Srdelicama električnu gitaru.
Čak i danas malo sviruckam onako za gušt, ali nisam neki virtuoz. Moja
prijateljica je htjela biti pjevačica, ja sam voljela pjevati i to bi najčešće
radila držeći četku za kosu, više sam to gledala kao igru nego da sam imala
potrebu da me netko gleda i misli kako ja to dobro radim.
Moja tadašnja
prijateljica koja se zvala Snježana Gerendaj, za koju danas nažalost ne znam gdje
je i što radi, je možda i zaslužna za sve što sam ja danas. Sjećam se da je
bila radosna, vesela i bila je kao stvorena za pozornicu. Ona se prijavila na
amatersko natjecanje i išla sam s njom kao pratnja. Bila sam sramežljiva i
zatvorena, nije mi palo na pamet da se i ja prijavim. No jedan čovjek me
nagovorio da probam i onda sam tako i ja na kraju sudjelovala na tom festivalu,
čini mi se da se zvao Glas Dalmacije.
I naravno pobijedili?
– Istina, pobijedila sam na opće iznenađenje svih. Nakon toga
je uslijedilo natjecanje pjevača amatera u cijeloj regiji, odnosno Jugoslaviji,
i tu sam također pobijedila. Zatim sam nastupila u Splitu, pa sam bila pozvana
u Stijene i ostatak je javnosti poznat. Dakle, hvala Snježani koja je bila taj
anđeo.
Često ste isticali da
glazbu živite kao život, što pritom mislite?
– Ne možeš se baviti pjevanjem i imati radno vrijeme. Stalno
se moraš davati, svoju energiju, ne možeš nešto predvidjeti ili namjestiti.
Cijelu energiju koju imaš unosiš u posao. To i nije tako lako jer kada dođeš
pred publiku onda ti s njima nešto izmjenjuješ, a to je emocija. U umjetnosti
ti trebaš biti svoj, ne možeš glumiti jer ljudi to osjete. Vrlo brzo se
razotkrivaju lažne namjere. Imam priliku podijeliti s ljudima to što imam, u
ovim godinama shvaćam da imam fantastičnu priliku nešto pružiti kroz pjesmu.
Čini se kao da ste
imali poprilično stagnacija u svojoj karijeri, zašto je to tako?
– Nisam baš imala, čudi me kada me to novinari pitaju. Ja sam
stalno tu. Postoje periodi s većim i manjim intenzitetom. Nemoguće je da se
neke stvari ponove. No taj tempo i intenzitet koji sam nekada proživljavala, ne
bih mogla danas. Dugo je to trajalo, čovjek bi pukao da je stalno izložen
tolikoj pažnji javnosti.
Kako biste onda
komentirali karijere Severine i Rozge koje svakim danom osmišljavaju kako da
privuku pažnju javnosti, naročito medija?
– Mislim da griješite, skupa sam s Jelenom bila na Dori i znam
da je njena samostalna karijera krenula negdje oko 2006. godine. Od toga do
danas nije prošlo ni deset godina. Jelena je u fazi da svoju karijeru sada lijepo
održava. Svaka karijera ima svoju amplitudu rasta i manjeg rasta.
Danas je normalno ako
si javna osoba da redovito u novinama izlaze fotografije tvoje obitelji,
interijer stambenog prostora, kulinarski recepti i ostalo što se tiče privatnog
života. Kako na to gledate Vi kao netko tko je već 27 godina na sceni?
– Vjerujem da to neke interesira jer ljudi vole zaokružiti
sliku osobe s nekim dodatnim informacijama. Osobno mislim da se dovoljno toga
dobije preko glazbe, ali ovo što ste naveli se s godinama nametnulo. Kada
čovjek srce i dušu otvori pred publikom, zar taj trenutak nije najintimniji? To
je intimnije od mog kuhanja paštašute i tuširanja.
Koji je trenutno
period Vašeg stvaralaštva?
– Trenutno sam u fazi promocije pjesme “Više od najviše” koju
potpisuju Ines Prajo i Arijana Kunštek. Sljedeći tjedan za nju snimam spot, a u
siječnju ću se s njom pojaviti i na Zagrebačkom festivalu. Voljela bih ne
uplašiti ljude i reći da je pjesma sada nešto veliko, ali je sigurno drukčija.
Imam nove suradnike, novu diskografsku kuću, imam kompletnu novu sjajnu ekipu.
Bilo mi je potrebno neko vrijeme da se malo odmaknem, baš sam osjećala neki
umor. Čovjek stalno želi biti bolji i drugačiji. Vjerujem da je meni u zadnje
vrijeme bilo potrebno se malo i maknuti da se nahranim i napunim da bih imala
nešto novo što bih ljudima mogla dati.
Jeste zadovoljni
pjesmom s kojom ciljate na širu masu?
– Jako sam zadovoljna kako su Arijana i Ines uspjele u pjesmi
predočiti sve ono što sam ja danas. Nadam se da će se pjesma svidjeti ljudima u
ovom brzom vremenu kad smo svi malo nervozni. S ovom pjesmom bih htjela da se
ljudi malo odmore, uhvate zraka i pogledaju oko sebe sve dobro i lijepo.
Koji su Vam aktualni
planovi?
– Imam snimljenu već i drugu pjesmu koja će izići u javnost u
proljeće. Idem singl po singl. Nastojat ćemo kroz ove prve dvije pjesme
osluhnuti kako će ljudi reagirati. Uzbuđena sam, tako to ide, koliko god albuma
snimili, a ja ih imam deset snimljenih, svaki idući kao da je prvi. Sve kao da
je opet početak.
Zadnjih nekoliko
godina Vaše se ime Više spominjalo uz duhovnu glazbu.
– Dvije zadnje godine s bendom imam koncerte po crkvama diljem
Hrvatske. Dobila sam ideju i potrebu da se s publikom nalazim u jednom tako
prekrasnom prostoru. Prije osam godina sam počela pjevati po duhovnim obnovama
i tada mi se zapravo svidjelo kako je glazba utjecala na mene i prisutne. Tada
se rodila nova strast.
Kažete da ste se
pronašli u duhovnom, kada se ponovo rađa ta estradna potreba u Vama?
– Nisam nikada mogla napraviti crtu između privatnog i
poslovnog, pa tako duhovnog i estradnog. Ja sam i jedno i drugo. Takva je moja
glazba. Kako živim, tako radim.
No ne spominjete
svugdje gdje dođete Boga i ostale religiozne motive?
– Ja pjevam o ljubavi, a ljubav je Bog. Sve se svodi na to.
Naravno da u crkvi ne mogu pjevati “Ja sam cura za sve”. Probire se repertoar
za svako mjesto. Duhovna nota se provlači u većini mojih pjesama, samo je bitno
kako se koji čovjek pronađe.
Možete li zamisliti
da neku Vašu buduću pjesmu pušta DJ u diskoteci?
– Ah, kada sam ja harala po diskotekama… Nekada mi je bilo i
malo krivo jer se nismo trudili da ljude zadržimo u kino dvoranama i salama. U
svakom selu i gradu su nicale diskoteke. Meni je bilo simpatično što se na
istom mjestu moglo slušati pop, rock, folk, dance i onda bih ja u jedan ujutro
došla s “Bijelim ružama”. No ne vidim se u tome što me pitate, ne idem tim
putem. Voljela sam se kretati u više pravaca i koketirati s raznim žanrovima,
naročito u vrijeme suradnje sa Zrinkom Tutićem. No tada sam opet bila nekako
gladna zahtjevnijih pjesama, što je i logično. Danas ipak mislim da se svi trebamo
nositi sa svojim godinama i iskustvom.
Kad smo kod godina,
Vama kao da je vrijeme stalo. Prije intervjua ste spominjali nešto 50?
– Kada kažem 50 godina onda se svi iznenade s brojkom godina i
pogledom na mene pa zato uvijek u šali kažem više da me više hvale. Šalim se.
Imam 46 godina.
Otkrijte našim
čitateljicama tajnu vječnog mladolikog izgleda.
– Pa ima malo genetike koja me spašava, ali sam primijetila da
moram stjecati kondiciju. To mi baš teško pada jer nisam sportski tip. U mojim
godinama više ništa ne ide samo od sebe kao kad si bio mlad. Tek u ovim
godinama zapravo upoznaješ samog sebe i svoje tijelo. Prije nisam ni znala za
neke mišiće i organe u tijelu dok me nisu malo počeli boljeti. Često zovem mamu
panično i surfam po internetu ne bi li saznalo što se to događa mojoj nozi ili
vratu. Nastojim dosta hodati i voziti bicikl, ali nekad me uhvati fjaka pa
sjednem na kauč s kokicama u ruci.
Koliko često se
družite s kolegama? Činite se dosta samozatajni.
– Lijepo se sresti s kolegama, dijelimo isti život, buku i
radost. Osjećam da smo si svoji. Spoje nas razne prilike i neke koje ne vidim
godinama kada ih sretnem kao da je bilo jučer. Baš sam se nedavno nasmijala u
društvu Zečića, Nižetića i još nekih kolega.
Sigurno je glavni “krivac” bio Zečić, znam da je on veliki šaljivdžija.
– Zečić je predivan, mislila sam da će mi vilica otpasti.
Izrazito je duhovit. Drag mi je jer se možemo nasmijati, porazgovarati o glazbi
i pojesti dobru spizu.
Tko bi rekao na vama
da volite dobro pojesti?
– Itekako. Kada dolazim u Split, između ostalog, najviše se
radujem maminim kolačima koje najviše volim. Obožavam trlje i blitvu, i to
najviše volim, to je prava naša domaća hrana. Ovdje je sve nekako drukčije, sve
nekako domaće, ovdje je nebo plavo. No moram reći da mi je lijepo i u Zagrebu,
tamo sam ipak od osamnaeste godine, tamo sam izgradila svoj život.