Marjan, da se ne dopušta nikakva daljnja gradnja, ali da to istovremeno znači i
legalizaciju postojećih objekata. A napominjem, među nas gotovo tisuću vlasnika
nekretnina na Marjanu, tek manji dio ima objekt na parceli, a svi ti objekti
redom su manji od 80 metara kvadratnih! Većina zapravo i manja, gotovo je riječ
o potleušicama, s krovovima od “ternite” i svi su isključivo stambene
namjene, nema tu vila, i sve je to izgrađeno odavno, u svakom slučaju ništa
unatrag tri godine. Možda i najgore, na Marjanu postoji niz drugih problema
koji ugrožavaju i izletnike, djecu i bicikliste, do onih infrastrukturnih, a
glavno da je problem naša nelegalna gradnja! – pomalo ogorčeni su predstavnici
Udruge Merjan s kojima samo razgovarali oko aktualnog “trenutka” –
makar je u pitanju stanje koje traje već mjesecima, godinama – na sjevernoj i
južnoj strani poluotoka.
Iako ih mnogi minoriziraju ili otvoreno napadaju kao
nelegalne graditelje na Marjanu koje “treba potaracati”,
generalizirati je kao i uvijek nezahvalno. Ljudi se bore za svoje interese, to
je jasno. No, stječe se dojam da među njima i nema građevinskih poduzetnika
koji samo čekaju upaliti bagere i krenuti s devastacijom šume. Dapače.
Tvrde kako su apsolutno ZA europski model upravljanja park šumama,
gdje se primjenjuju standardi te se poštiva Arhuška konvencija, s tzv.
“demokratskom participacijom”, što će između ostalog reći i da se čovjeku
koji ima, recimo plastenike, i živi od toga, mora obeštetiti gospodarska
djelatnost koji napušta.
Zanimljivo, i Goran
Jugović, predsjednik Udruge, ali i nekolicina članova (među kojima i Dario Alujević, jedan od suosnivača
Udruge Merjan i također stanovnik Marjana) s kojima smo razgovarali tvrde kako
su spremni na dogovor i pregovore. A, čini nam se, bez njih – jer riječ je o
udruzi koja okuplja većinu vlasnika privatnih parcela na koje otpada gotovo trećina
površine park šume, stotinjak hektara od ukupnih 300 – teško će se postići
dugoročno i kvalitetno rješenje kako bi Marjan ostao ono što je danas, ili je
bio proteklih desetljeća.
– Moramo se svi skupa naći, i Javna ustanova i
Društvo Marjan i Udruga Merjan i predstavnici Županije i Grada i naći zajedničko
rješenje – zaključio je Jugović. Mi im nismo problem, mi stanujemo na
Marjanu, brinemo i živimo od njega, opasnost se krije od krupnog investitora
koji može doći, otkupiti sve naše parcele i krenuti u neke projekte… A Grad
Split će ih onda morati slušati, jer nema se para u blagajni.
Napominju kako postoji i dosta pravnih nejasnoća oko same
park šume Marjan, počevši od toga da ne postoji Akt o osnivanju, nije
napravljena geodetska podloga niti je tko izašao na teren utvrditi činjenično
stanje stvari (“Park šuma je područje veće krajobrazne vrijednosti”,
između ostalog ističu), kao ni elaborat, koji se potom mora predati u zemljišnik
i upisati,…
Govore o problemima unutar područja Marjana, a koji i nisu
nužno na njihovim privatnim parcelama, već se jednostavno susreću s time svaki
dan, poput nezaštićene ceste s južne strane Marjana gdje biciklisti pa i pješaci
mogu “izgubiti glavu”, Meštrovićevog šetališta koje na dobrom dijelu
uopće nema pločnik za pješake (?!), zapuštenog općinskog puta s južne strane
koji je i ucrtan u karte, kroz polja, a koji je neprohodan,…
Iako su spremni na razgovor, jer su svjesni da je postojeće
stanje neodrživo te u krajnjoj liniji ni njima ne odgovara, dosta toga
zamjeraju i Javnoj ustanovi za upravljanje park šumom Marjan, ali i Društvu
Marjan, odnosno Srđanu Mariniću
osobno kao predsjedniku Društva, a i čovjeku koji je sedam mjeseci (do svibnja
ove godine) bio predsjednik Upravnog vijeća Javne ustanove.
– Gledamo mi svaki dan radnike JU, poneko i nešto napravi
kako treba, ali većinom je to ajme majko. Odavno nema rasvjete koja bi se
trebala puniti od solara jer su ukradene baterije, na cijeloj južnoj strani
nema neke nadstrešnice za šetače ili sportaše koji treniraju,… S druge
strane, Društvo Marjan ima, brojkom i slovima, sedam (7) članova! – kazuje
Alujević, a prisnažuje potom i Jugović:
– Po čemu je to Društvo Marjan prioritetna udruga za Grad
Split ? Evo, Društvo oboljelih od multiple skleroze (razgovarali smo u
prostorijama te udruge u Papandopulovoj, op.a.) prošle godine je od grada
dobilo 30 tisuća kuna, a ove godine niti jedne kune! A ima preko 300 članova! –
iznervirao se pomalo naš sugovornik. Nastavili su sa sličnim primjerima.
– Društvo Marjan ima tri prostora od Grada! Na Rivi, odmah
do ulaza u Dioklecijanove podrume, gdje su neke truističke agencije htjele
iznajmiti prostor za 5 tisuća eura mjesečnog najma. Zatim kuća kod Botaničkog
vrta te su konačno ušli ilegalno u prostor pored kafića na Vidilici. Marinić
osobno također jedno kaže, a drugo čini! Evo, mi smo kao Udruga Merjan poslali
prijavu nelegalnih radnji Srđanu Mariniću dok je bio predsjednik Upravnog vijeća
JU, 3. veljače 2014. godine. Tada, pa sve do danas, nije odgovorio na našu
prijavu, pritužbu, upit, iako istovremeno zna u svojim medijskim istupima
prozivati sve kako mu ne odgovaraju na mailove. Nekidan je baš on prijavio
ilegalne radove na Marjanu, da radnici Javne ustanove nasipavaju stazu jalovina, no
istovremeno je isti taj Srđan Marinić kao predsjednik Upravnog vijeća Javne ustanove potpisao plan održavanja za 2014. godinu gdje su ti radovi s jalovinom bili
navedeni! – gotovo uglas govore Jugović i Alujević o dvoličnosti Marinića koji
uživa u medijskim istupima.
Žele promijeniti stav da su oni “bahati ilegalni
graditelji”, na njihovim privatnim parcelama pa i građevinskim, s
objektima od kojih neki imaju i građevinsku dozvolu ili barem djelomičnu, često
nema osnovne infrastrukture, a niti prilaza do zemljišta. A “prijeti”
se da im se kuće neće legalizirati, gotovo kao da je na redu nova
nacionalizacija i “humano preseljenje”…