Brazil je zvanično izabran za domaćina ovogodišnjeg
Svjetskog prvenstva dana 30. listopada 2007. godine. Stanovništvo i
političari su tada doživljavali ovaj događaj kao još jedan dokaz
da je zemlja na dobrom putu ka boljoj budućnosti. Prošlo desetljeće
je obilježeno rastućim gospodarstvom, sve uspješnijom borbom protiv siromaštva
i smanjenjem nezaposlenosti, pa je vijest o održanju tog natjecanja povećala samopouzdanje naroda i međunarodni prestiž Brazila, zemlje
koja teži postati prvak u svjetskom gospodarstvu i politici.
“Svijet će imati priliku vidjeti sposobnosti brazilskog naroda. Nogomet za
nas Brazilce nije samo igra, nego i prava strast”, izjavio je
tadašnji predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva prilikom potvrde brazilske
kandidature u Švicarskoj.
Nakon svečanih govora, došlo je vrijeme za razmišljanje o tome kako će se zemlja pripremiti. Najveći izazov pred pokretačima bila je prvenstveno modernizacija zaostalih brazilskih stadiona, što bi klubovi, nogometni savez i vlasti trebali riješiti. Pored toga, zagovornici Svjetskog prvenstva su tvrdili da bi ono donijelo nešto što je puno važnije za budući razvoj Brazila. Naime, niz građevinskih projekata, potrebnih za ovako veliki događaj, predstavljali bi vrlo važan doprinos otklanjanju kroničnih nedostataka u brazilskim gradovima, uključujući i one u lokalnom nogometu. Obnovljene ceste i zračne luke, kao i poboljšanje telekomunikacije i velike investicije u turističkom sektoru bi građanima ostavili dugotrajno nasljeđe, pa time i opravdali ogromne troškove, snošene uglavnom od strane države – tj. samih građana.
Ispostavlja se da gotovo sedam godina kasnije, uoči samog otvaranja prvenstva, mnogi stadioni još nisu gotovi, a većini gradova još uvijek fali osnovna infrastruktura namijenjena turniru. Brazilci se trude shvaćati gdje, kada i kako će se cijelo ono obećano nasljeđe pojaviti. Sporost, iracionalnost i nesavršenost mnogih pothvata čak dovode u pitanje uspješan tijek događaja i ljute sve veći broj Brazilaca. Te već davne 2007., usred velike euforije, malo tko je podsjetio na pretjerane zahtjeve FIFA-e, kao i na ukorijenjene mane brazilske političke kulture. Zajedno, ovi su čimbenici ostavili gorki teret na ono što bi trebalo biti narodno slavlje.
Nedugo nakon potpisivanja ugovora s Brazilcima, FIFA je uspostavila takozvani Narodni odbor za Svjetsko prvenstvo, svoje krilo u Brazilu koje bi bilo odgovorno za rukovođenje pripremama turnira. Kroz suradnju s brazilskim vlastima, Odbor bi vodio računa o strogim zahtjevima nogometnog saveza svijeta. Od visine trave do kakvoće sjedišta, stadioni bi obvezno bili prilagođeni propisima koje niti bogati europski klubovi ne ispunjavaju. Sama ova činjenica je značila visoke troškove, a da stvar bude još gora, sporni izbor gradova domaćina dodatno je dovodio u pitanje racionalnost i održivost takvih projekata.
Najbolji primjeri za to su gradovi Cuiabá, Manaus (gdje će Hrvatska igrati svoj drugi meč) i Brasília. Ova mjesta imaju vrlo slabu nogometnu scenu, a ogromna većina njihovog stanovništva navija za velike klubove iz Rio de Janeira i Sao Paula. Klubovi iz Cuiabe i Manausa su posljednji put nastupali u višoj ligi u sedamdesetim i osamdesetim godinama, u vrijeme kada je nogometni savez, pod pritiskom tada vladajućeg, krajnje nacionalističkog vojnog režima, pretvorio nacionalno prvenstvo u opću svebrazilsku ligu, u kojoj je nerijetko sudjelovalo čak 50 ili 60 momčadi (rekordan broj je nevjerojatnih 94 1979. godine). Tamošnja pokrajinska natjecanja imaju prosječan broj gledatelja od 600 po utakmici, a ove brojke rastu za malo više od 1.000 kad je riječ o dvobojima treće ili četvrte nacionalne lige. Slične prilike važe i za prijestolnicu Brasíliju. Političko srce Brazila, ovaj mlad grad nema baš razvijenu nogometnu scenu, ali je ipak nagrađen raskošnom arenom od 70.000 ljudi koji je koštao savezni budžet 467 milijuna eura (1,4 milijardi brazilskih reala). Takve okolnosti nimalo nisu privlačile privatni sektor da u njih ulaže svoje resurse iz prostog razloga što se čini malo vjerojatnim da će se ovo ikada isplatiti. Klubovi iz São Paula i Rio de Janeira neće igrati u tim gradovima svakog tjedna, pa i prisustvo takvih arena neće preko noći pretvoriti lokalne timove u nacionalne sile, a pogotovo privlačiti estradne koncerte.
Gradske, pokrajinske i državne vlasti su, dakle, preuzele odgovornost za financiranje većine stadiona. Pored njih, one su se već u velikoj mjeri obvezale baviti infrastrukturnim projektima poput cesta i zračnih luka. Ovim su se širila vrata mnogim dobro poznatim bolestima brazilske politike: sporost, netransparentnost, loše rukovođenje javnim resursima i malverzacije, svi problemi koji se često pojavljuju u svakodnevnom životu Brazilaca i predstavljaju prepreku razvoju zemlje. Tako su od početka radova ukupni troškovi rasli na više od 200% u odnosu na one predviđene, a službeni podaci brazilske vlade govore o 25 milijardi reala, ili 8,3 milijardi eura. Usporedbe radi, procjenjuje se da je ovaj iznos sličan ukupnoj sumi troškova prošla tri prvenstva. Gore spomenuti stadion u Brasíliji je na kraju vrijedio dva puta više nego što je bilo predviđeno; milijardu reala u obnovi legendarne Maracane je 2,5 skuplje od početnih procjena, bez obzira na to što je ovaj stadion već obnovljen godine 2007. i radio je općenito bez većih problema. Neke arene, poput onih u Curitibi i Natalu još nisu gotove. Svanule su i (očekivane) vijesti o nelegalnim postupcima i prekršajima u provođenju projekata.
Ove poteškoće su izazvale nesuglasje između brazilske vlade i predstavnika FIFA-e. Tijekom proteklih godina učestale su optužbe i kritike sa strane svjetskog nogometnog saveza na račun domaćina. Najpoznatija je svakako bila izjava Francuza Jeromea Valckea, glavnog tajnika prvenstva, u ožujku 2012.: “Brazil zaslužuje šut u dupe!”. Ovakvo bahato ponašanje je naišlo na oštru osudu, kako od brazilske javnosti, tako i od vlasti, koje su zahtijevale ispriku.
Kritike idu i u drugi smjer. Među najžešćim kritičarima organizacije Svjetskog prvenstva je slavni bivši napadač Romário, koji od 2011. godine zastupnik u Predstavničkom domu Brazila: “Onaj čovjek (Valcke) dođe u Brazil, radi što god hoće, priča što god hoće, a svi slušaju njega. On je jedan od najvećih ucjenjivača svjetskog sporta”, samo je jedna od njegovih brojnih izjava. Predsjednika FIFA-e Josepha Blattera je nazvao “lopovom, korupcionarom i kurvinim sinom”, te je istaknuo kako je prvenstvo “najveća pljačka u povijesti”, u kojoj su Brazilci prevareni.
Domaća javnost često kritizira i podređen odnos prema FIFA-i, instituciji s izrazito tamnim poslovima. Poslušnost se očituje, na primjer, u obnovi Maracane, u kojoj je arhitektonsko blago ovog simbola Brazila žrtvovano zbog izgradnje, u stvari novog stadiona, koji malo podsjeća na svoj povijesni izgled. Mnogima su neprihvatljive i fiskalne olakšice odobrene FIFA-i Općim zakonom o Svjetskom prvenstvu, kao i pretjerana pravila koja građani moraju poštovati, poput ograničenja kretanja po svojim gradovima i oštre zabrane prodaje nelicenciranog proizvoda (čak hrane i pića).
Brazilski mediji izvještavaju o općim zakašnjelima radova. Vodeći list Folha de Sao Paulo procjenjuje da je samo 50% svega zapravo gotovo, a organizatori jure kako bi završili sve na vrijeme. Neki su stadioni još puni radnika, a blato i strojevi su vidljivi u njihovim okruženjima. Mnoge ceste i zračne luke radit će na improviziran način. Funkcioniranju internetskih mreža prijeti neadekvatna priprema.
Pod takvim prilično teškim okolnostima, Brazilci čekaju početak prvenstva s mješovitim osjećajem sreće, ogorčenja i cinizma. Sreća, jer će izbliza moći pratiti svoju slavnu reprezentaciju na putu ka tituli usred multikulturne zabave. Ogorčenje i cinizam, jer znaju da se sve moglo provoditi na zemlji prikladniji način.