U noći s utorka na srijedu
navršit će se četvrt stoljeća od pokolja na pekinškom Tiananmenu, Trgu
nebeskog mira, kad je kineska vojska oružjem i tenkovima u krvi ugušila
višemjesečne prodemokratske prosvjede u najmnogoljudnijoj zemlji na
svijetu, pri čemu je ubijeno na stotine, možda i tisuće Kineza, a još
mnogo više ih je završilo u dugogodišnjem zatvoru ili u izgnanstvu.
Kina 80-ih godina prošlog stoljeća bila je zemlja u kojoj su se
događale velike promjene jer je Deng Xiaoping, tad najveći kineski
moćnik, iako nikad nije obnašao ijednu od najviših državnih dužnosti,
odlučio provesti opsežne gospodarske promjene kako bi zamijenio
maoistički način vođenja privrede. Standard ljudi počeo je ubrzano rasti
pa je, prije svega intelektualna elita, počela otvoreno tražiti jednake
promjene u političkom životu, odnosno odustajanje od jednostranačja i
demokratske reforme.
Uzavrele godine
Na kraju tog desetljeća stanje je bilo dovoljno uzavrelo da se
počnu događati i javni skupovi. U proljeće 1989. počela su mirna
studentska okupljanja na kojima se tražila promjena državne politike,
prestanak nepotizma i odlazak korumpiranih političara. Studentski pokret
dobio je zamah u trenucima iskazivanja javne žalosti zbog smrti bivšeg
glavnog tajnika kineske KP, umjerenog političara i reformatora Hua
Yaobanga, kad je na njegov ispraćaj sredinom travnja na Tiananmen stiglo
oko 50 tisuća studenata.
Pokazalo se da je to bio početak najvećih demokratskih prosvjeda
u povijesti NR Kine. Huove ideje o promociji slobode govora i slobode
medija uvelike su utjecale na studente koji se s trga nisu razilazili, a
svakim sljedećim danom pristizali su novi. Tisuće njih počele su
kasnije i štrajk glađu i podigle improvizirani spomenik Božici
demokracije točno nasuprot slike Mao Zedonga na ulazu u Zabranjeni grad.
Uskoro su se studentima pridružili intelektualci svih struka, a
potom i pripadnici svih slojeva društva, zahtjevi su postajali
radikalniji, sve do otvorenih poziva na uvođenje demokracije zapadnog
tipa i odlazak Denga.
To je bila kap koja je prelila čašu. Unutar same KP Kine bilo je
razilaženja glede toga kako reagirati na sve masovnije prosvjede, ali
je nakon toga umjerena struja, predvođena tadašnjim glavnim tajnikom
partije Zhaom Ziyangom, izgubila borbu za prevlast. Uzde preuzimaju
tvrdolinijaši predvođeni Dengom i odlučuju da se “kontrarevolucionarna
pobuna” prekine silom. Zhao se posljednji put pojavio u javnosti 19.
svibnja kada je na Tiananmenu sa suzama u očima molio prosvjednike da se
raziđu. Zatvoren je u kućni pritvor u kojem je i umro 2005. godine.
Tenkovi na studente
U večernjim satima 3. lipnja na ulice Pekinga i drugih kineskih
gradova izašli su tenkovi i oklopni transporteri, a tisuće vojnika
nasrnulo je na izbezumljene građane, pucajući na njih iz vatrenog
oružja. U tom je trenutku, po službenim procjenama, na Tiananmenu bilo
više od milijun ljudi.
“Tijekom tih tjedana na trgu stvarno je izgledalo da bi kineske
vlasti mogle poslušati, odgovoriti na naše pozive za političkim
reformama”, kaže Wu’er Kaixi, tada karizmatični 21-godišnji studentski
vođa koji danas živi na Tajvanu. “Kad su počela ubijanja, svi smo bili
šokirani. I ja”.
“Kako je to kad vam meci fijuču iznad glave… nema tih filmova
ili literature koja to može opisati dok vam se stvarno ne dogodi”, kaže
Wu’er.
Ni danas se ne zna koliko je točno ljudi ubijeno te kobne noći.
Kineske vlasti nikad nisu objavile nikakve brojke, a procjene se, ovisno
o izvoru, kreću od 200 do nekoliko tisuća ubijenih. Procjene također
govore da su zbog sudjelovanja u prosvjedima smaknute možda i stotine
ljudi, a oko 15.000 završilo je u zatvoru, neki i na više od deset
godina. U zatvoru se još nalazi pisac, aktivist za ljudska prava i
dobitnik Nobelove nagrade za mir 2010. Liu Xiaobo.
Vlasti su dale sve od sebe da uhite vođe prosvjeda, a brojni
simpatizeri diljem Kine da ih spase. Preko Hong Konga su ih
‘krijumčarili’ na Zapad. “Kineski narod mi je pomogao da pobjegnem.
Uspio sam doći skroz do južne granice”, kaže Wu’er, tada drugi na popisu
najtraženijih osoba koje su vlasti željele uhititi.
Reakcije svijeta bile su žestoke, ali manje-više sve je ostalo
na riječima. SAD i europske zemlje osudile su nasilno gušenje prosvjeda,
proglasile embargo na prodaju oružja Kini, ponudile aktivistima i
studentima politički azil i nakratko diplomatski izolirale Kinu. No
snažnijih i trajnijih posljedica nije bilo.
Ekonomsko blagostanje za političku neaktivnost
Tu će turobnu godišnjicu ovih dana obilježiti Kinezi diljem
svijeta uobičajenim povorkama sjećanja, paljenjem svijeća i prosvjedima
pred kineskim diplomatskim predstavništvima u zemljama u kojima žive.
Kinezi diljem svijeta da, ali ne i oni u Kini. I četvrt stoljeća
poslije događaji na Tiananmenu su tabu. O njima nema ni riječi u
udžbenicima, u medijima i na internetu. Cijeli naraštaji mladih Kineza
uglavnom ne znaju ništa o prirodi demokratskog pokreta s Tiananmena ni o
tome kako je prekinut.
Posljedica toga, i to je ono što najviše smeta protagoniste
događaja od prije četvrt stoljeća, činjenica je da je danas u Kini teško
naći i tragove prodemokratskog pokreta. Današnja je Kina bitno
različita od one krajem 80-ih.
O demokraciji i slobodi vrlo se rijetko razgovara u okružju
značajno boljih životnih uvjeta, blagostanja pa čak i razmjernog
bogatstva u kojima uživa dobar dio stanovništva. Današnje generacije
Kineza pokreće materijalizam. Postignut je prešutni dogovor u kojem se
narod odrekao političkog djelovanja u korist dobrog života.
No to je sve samo ne slučajno. Ne želeći se ikad više naći u
sličnoj situaciji, političko vodstvo Kine promijenilo je nakon
Tiananmena taktiku i, uz omogućavanje boljeg života građanima, do
savršenstva izgradilo sustav njihovog tajnog nadzora u kojem djeluju
milijuni ljudi. Danonoćno se nadziru aktivnosti običnih ljudi,
cenzuriraju mediji i internet i zatvaraju oni koji javno izražavaju
stajalište protivno “mainstream” politici. Svaki pokušaj organiziranog
političkog otpora, ako se negdje i pojavi, osuđen je na propast i srezan
u samom začetku.
“Danas kineska vlada, Komunistička partija ima bolju tehniku
nadzora nereda u zemlji nego 1989. S narodom su sklopili pogodbu – mi
vama ekonomsku slobodu, vi nama političku suradnju. Uz to, pojačali su
stisak na svim razinama represivnog aparata i maksimizirali preciznost
sustava nadzora svih elemenata društva”, tvrdi Wu’er.
Zbog svega toga analitičari smatraju da kineska Komunistička partija nikad nije imala čvršću vlast nego danas.
Prijetnja vojskom nije nestala
Peking u ovo doba hiperbrzog globalnog širenja informacija
zazire od javne uporabe sile razmjera od prije 25 godina, ali
poznavatelji tvrde da je ta opcija i dalje na stolu.
“Da se nešto takvo opet dogodi, vjerujem da vlasti ne bi odmah
išle silom rješavati stvari, nego bi sigurno najprije pokušale mirnim
putem”, smatra Wang Dan, još jedan od nekadašnjih najistaknutijih vođa
studentskog pokreta, koji je u dva navrata proveo ukupno pet godina u
zatvoru prije nego što mu je dopušten odlazak u SAD, a danas živi na
Tajvanu. “No, da to ne uspije, smatram da je i dalje vrlo moguće da bi
mobilizirali vojnike”, upozorio je Wang.
Na tu konstantnu prikrivenu prijetnju koja visi nad glavama
građana upozorava i stručnjak za kinesku politiku sa sveučilišta u
Nottinghamu Steve Tsang. “Partija zapravo narodu poručuje da ne izaziva
vraga”, ocijenio je Tsang, nazivajući to pristupom Prljavog Harryja.
“Možda to nećemo učiniti, no možete li biti sigurni u to? Želite vući
mačka za rep? Samo dajte”, zaključio je Tsang.