Ovogodišnja proslave
Sudamje potiče nas na razmišljanje o značenju mučeništva u
kontekstu kršćanske poruke svijetu. Povijest je zabilježila deset
velikih progona kršćana. U početku tih progona rimska je vlast
postupala protupravno, jer nije bilo pravnog temelja za progone
kršćana. Primjerice, Plinije Mlađi (61.-114.), narodni tribun,
pretor, konzul te carski legat Bitinije i Ponta, obraća se caru
Trajanu pismom u kojemu traži upute kako postupati s kršćanima,
tj. koji je njihov krimen. Kršćane su klevetali i optuživali da su
ateisti, kanibali, rodoskvnitelji itd. Filozof i mučenik Justin,
podnio mučeništvo oko 150., piše pisma caru Antoninu Piu te
rimskom Senatu, ukazujući kako se kršćane progoni bez pravnog
temelja, tj. bez ikakva razloga. Poslije je rimska vlast donosila
proglase protiv kršćana jer su kršćani, tj. u očima rimske
vlasti bio je zločin biti kršćanin. Drugim riječima rimska je
vlast prepoznala kršćane kao opasne po svoj državni poredak te ih
je stoga progonila i nastojala iskorijeniti. Kršćani su bili
progonjeni od sredine prvog do početka četvrtog stoljeća. Prema
nekim statistikama tijekom spomenutih deset velikih progona kršćana
stradalo je između 10 i 20 tisuća kršćana. No, postavlja se
pitanje zašto su kršćani bili opasni u očima rimske vlasti?
Valja znati kako su
rimski carevi, počevši s Augustom (Gaj Julije Cezar Oktavijan, 63.
prije Krista – 14. poslije Krista), u vrijeme kojega je u Palestini
rođen Isus Krist, za sebe zahtijevali štovanje koje se je
iskazivalo bogovima. Drugim riječima, rimski su carevi namjerno
razvijali kult božanskog cara što su ga morali iskazivati svi
podanici Rimskog imperija. To je trebalo još jače ujediniti
Imperij, tj. učvrstiti rimsku vlast u njemu. Iz raznih procesa
protiv kršćana doznajemo kako je bilo dovoljno da kršćani kažu: “Car je Kyrios – Gospodin!” te „Anatema
(Prokletstvo) Kristu!“, da budu oslobođeni od daljnjeg progona. Uz
to su trebali u čast cara baciti na žrtvenu vatru šaku tamjana.
Kršćani su to odbijali ispovijedajući kako je Krist jedini
Gospodin te su za tu istinu mnogi, među njima i sveti Dujam,
podnijeli žrtvu života. Za kršćane je uskrsli Krist jedini
stvarni Sin Božji, Sin po naravi, njemu pripadaju svi narodi i
plemena na zemlji te jedino njemu, jer je uistinu Bog, pripada i
božansko štovanje. Time se je kršćanstvo, koje je s druge strane
poštovalo rimsku državnu vlast, neizbježno sukobilo s totalitarnim
zahtjevom carske političke moći koja je na razini politike tražila
njihovo štovanje. Tijekom stoljeća kršćanstvo će se
suprotstaviti svim oblicima totalitarizama koji će na temelju
političke moći tražiti ropsku podložnost i poslušnost svojih
podložnika. Dok priznaje kako vlast dolazi odozgor te je treba
poštivati kršćanstvo u sebi nosi ideju slobode i ravnopravnosti
svih ljudi pred najvišim bićem, pred Bogom, na čiju sliku je
stvoren svaki čovjek. Zato nijedan totalitarizam ne može tolerirati
kršćane. To je zorno pokazalo prošlo, dvadeseto stoljeće, kad su
se dva sukobljena totalitarizma (nacizam i komunizam) s jednakom
žestinom oborili na kršćane.
To je razlog zašto u
21. stoljeću novi oblik totalitarizma, relativizam, iskazuje
sve veću netrpeljivost i mržnju prema kršćanstvu. Svjetski
globalizacijski procesi nisu doveli samo do globalizacije ekonomije,
nego i do uglobljavanja ideja, mišljenja, vrijednosti. Filozofski
relativizam, koji kaže kako svatko ima pravo i može imati svoju
istinu, doveo je i do religijskog i sveopćeg relativizma, zapravo
doveo je do diktature relativizma. U suvremenom društvu,
tvrdi diktatura relativizma, ne može postojati neka skupina
ljudi koja „ima istinu“, jer svatko ima svoju istinu. A kršćani
baš to tvrde: vjeruju kako je u Isusu Kristu, kojega štuju kao
svoga Boga, objavljena konačna istina o Bogu i čovjeku; vjeruju
kako se baš u Isusu Kristu nalazi ključ zagonetke zvane „čovjek“
te kako ljudski život nije plod sklonih ili nesklonih okolnosti,
nego ima duboki smisao, tj. svoj uvir u Bogu. Kršćani vjeruju da
ljudski život ima smisla i kad je obilježen patnjom i trpljenjem te
kako zbog veličine i svetosti ljudskog života nitko nema pravo
zadirati u tajnu zvanu život. Za te su istine kršćani
spremni i umrijeti. Takav stav koji i suvremenom naraštaju govori o
veličini, ljepoti i smislu ljudskog života smeta suvremenim
diktatorima relativizma, jer bi htjeli ne čovjeka osobu koja u
slobodi živi i razvija svoje potencijale, nego bi htjeli čovjeka
potrošača, čovjeka bez prošlosti i budućnosti, čovjeka kojim je
lako manipulirati pa čak i genetskim inženjeringom u njegov život
intervenirati te ga programirati.
Kršćanski
mučenici, sa svetim Dujmom, kroz stoljeća svjedoče i poručuju
kako je ljudsko dostojanstvo neotuđivo te kako nitko čovjeku ne
može dati njegova tzv. ljudska prava, jer ona izviru iz
njegove ljudske naravi koja je bogolika. Čovjek je pozvan biti
slobodan, poručuju dalje mučenici, te ne smiju nikome dopustiti da
ih dovodi u stanje ropstva. Kršćani ukazuju i na put kojim se
postaje istinski slobodan, a to je put služenja Bogu i braći
ljudima.
Neka nas sveti Dujam
nadahne na življenje autentične kršćanke slobode u činjenju
dobra drugim ljudima, uvijek imajući na umu kako smo djeca Božja te
kako je velika cijena plaćena za našu slobodu.