Hajduk se oprašta s još jednom sezonom u kojoj nema razloga
za slavlje. U vrijeme kada se uglavnom zbraja koliko su sudačke nepravde
pomogle Dinamu da napravi razliku, a koliko je tome kriva slaba forma “bijelih”, iz tiska je izašla knjiga Marija Garbera “Hajdukova ’71.”, pravo
štivo za svih koji su se zaželjeli šampionskog Hajduka.
Na početku valja reći da je ova knjiga – za čitanje. Hajduk
je do sada bio inspiracija brojnim autorima, pa se u njegovoj biblioteci
nagomilalo svega i svačega, ali rijetka su štiva poput Garberova, koja vas
tjeraju da u jednom dahu pročitate do zadnje rečenice. Pa makar i od kraja. Jer
i ovo Garberovo djelo, kao i ono “u sto i jednoj priči”, uopće nije bitno
hoćete li krenuti od početka, kraja ili čak iz sredine.
Kroz cijelu knjigu provlači se priča o treneru te slavne
generacije Slavku Luštici, velikom Hajdukovu imenu, neizostavnom prvotimcu iz
1950. (odigrao sve utakmice) kada su “bijeli” osvojili prvenstvo bez poraza, kojega,
pak, današnje generacije slabije poznaju. Pa, eto, ako je ovo djelo, kako
Garber kaže, “priručnik za reanimaciju zakopanih tradicija”, onda je Luštica
sigurno jedan od onih koji su zaslužili da se oživi spomen na njihovo, uistinu
bogato, hajdučko djelo.
Knjiga, dakako, donosi priče igrača te slavne generacije,
Vukčevića, Džonija, Gluića, Buljana, Holcera, Lemešića, Ivkovića, Hlevnjaka, Nadoveze,
Jerkovića, Pavlice, Oblaka i Jovanića, te još niz zanimljivih priča poznatih
Splićana, od ugostitelja, preko istaknutih ljudi iz javnog života ’71. do “tribuna s tribina”, kako ih autor zove, odnosno navijača, koji su bili i više
od toga…
Na 394 stranice ima tu brojnih anegdota, primjerice,
simpatična je izjava Bukle Hlevnjaka koji objašnjava kako je zabio gol Zvezdi
rukom u pobjedi od 3:1, pa nije htio priznati…
– Maradona je na Svjetskom prvenstvu rukom dao gol, pa je
reka da mu je Bog diga ruku. A šta ja znan ko je meni diga ruku.
Godina 1971. u Lijepoj našoj najprije budi asocijaciju na
Hrvatsko proljeće i tu je autor jasan…
“Pošteno je ne prevariti čitatelja i upozoriti ga kako ovo s
politikom nema nikakve veze. Nego ima veze jedino s Hajdukom iz 1971. koji je
tada, nakon 16 godina krize, pod ravnanjem maestra Slavka Luštice, ponovno
postao prvakom Jugoslavije”, piše Garber.
Hm, 16 godina krize… A koliko ih mi danas brojimo? Devet,
koliko je vremena prošlo od zadnje osvojene titule, ili čak i više, ako brojimo
od onog nesretnog ispadanja od Panathinaikosa… Kad će se Hajduk opet vratiti
u ’71. koju je uz veliki rezultat obilježio i nezaboravan doček, te “svi u
bijelo” proslava naslova uz pobjedu nad Olimpijom u zadnjem kolu?
Ako ste knjigu počeli čitati od kraja, onda ćete među
zadnjim rečenicama pročitati nešto o fenomenu trčkulture. Garberove izvedenice,
sastavljenice ili kako li se već zovu, dio su njegova prepoznatljivog stila
(pamtite li HAJDMO!?), kojim je, kako sam kaže, obogatio hrvatski rječnik.
Dakle, “Hajduka su sveli na prevaru svih prevara, a
sedamdesetih je Hajduk bio Pokret, počevši od iznenadne titule 1971.. Bio je i
Model, nogometni uzorak kojega su svi slijedili, imitirali, primjenjivali kao
novi “pravac”, smjer ili novi val u nogometu kao trčkulturi. Bio je Hajduk
pravi nogometni modni krik sedamdesetih…”