Kroz partnerstvo civilnog sektora, vlasti i poslovnog sektora
trebamo stvoriti sustav kojeg svi mogu koristiti, jer sada živimo u
svijetu koji nam je nametnut od strane osoba koje nas ne razumiju –
kazao je Ante Raos, predsjednik Mreže udruga osoba s invaliditetom Dalmacije, na tribini o potencijalima osoba s invaliditetom.
Smatra da je problem u tome što drugi ljudi u osobama s invaliditetom ne vide čovjeka.
– Ja sam i dalje čovjek iako sam osoba s invaliditetom, i
dalje volim popiti čašu vina, dobro pojesti, okrenuti se za nekom
lijepom damom. Ništa se nije promijenilo, osim što se sada krećem uz
pomoć kolica. U životu sam proživio jako puno teških trenutaka, ali ne
žalim ni za čim, jer me invalidnost naučila da budem bolji čovjek. Moja
invalidnost nikoga ne može učiniti nikoga dobrim, svaki čovjek tu
dobrotu ima u sebi – rekao je Raos te dodao kako bi se moglo bi se reći
da je na neki način invalidnost stanje svakog čovjeka.
– Svi smo mi osobe s invaliditetom, svi imamo određene izazove, svima
nam je teško, svima nam nešto nedostaje, ali je pitanje kako ćemo to
prihvatiti kao teret ili kao nadahnuće. Osobe s invaliditetom su ogroman
potencijal, osim što su marljive, one ne odustaju, strašno su uporni.
Dok sam se još kretao uz pomoć štaka po Trogiru znao sam pasti, jer je
bila dovoljna samo mala neravnina da mi zapne noga. Iz okolnih kafića
samo čuješ: “A, jadan ti je”. Odmah bi njih 5, 6 skočilo i došlo me
dignuti, ali bi im odgovorio: “Ne, ja to mogu sam”. Kada sam bio mladić i
trčao s dvije vreće cementa ja sam bio slabić, a sada sam jak čovjek –
ispričao je.
Upozorio je da je zbog nepristupačnosti Split gubi veliki broj turista.
– I osobe s invaliditetom putuju, i oni su turisti i to vrlo dobre
platežne moći, ali oni kod nas ne dolaze, jer ovdje nemaju što raditi. U
podrume Dioklecijanove palače ne mogu ući. Ja sam tako htio otići na
Noć muzeja, ali ne mogu jer u ni jedan ne mogu ući. Ne treba se dirati gradsku jezgru, postoje pomagala koja omogućuju osobama s invaliditetom da posjete bilo što – istaknuo je.
Rekao je i da mu je žao što nije ostvario neke želje koje je imao
ranije, poput obitelji i djece, ali i naglasio kako danas ima puno više.
– Svako dijete s posebnim potrebama je i moje dijete. Jedino što bih
još htio napraviti je barem odškrinuti vrata, ako ne već ponuditi
odgovor na pitanje svake majke djeteta s posebnim potrebama, a to je:
“Što će biti s mojim djetetom kada mene više ne bude?” Želio bih da
takve majke znaju da će i nakon što ona ode njezino dijete biti
kvalitetno zbrinuto – zaključio je Raos.