Ecce homo! – Evo čovjeka!, riječi
su kojima je Poncije Pilat predstavio izbičevana i trnovom krunom okrunjena
Isusa pred masom koja je tražila njegovu smrt. I ne znajući Pilat je svjetini
predstavio Onoga koji je u sebi utjelovio istinsko čovještvo tako da je s
pravom sam sebe nazivao Sinom čovječjim. Ako se je kroz povijest ljudskog roda
čovještvo, ljudski duh, toliko uzdignuo da je dodirnuo samo nebo, a istodobno
ostao posve ukorijenjen u zemlji, u povezanosti s drugim ljudima, tada se je to
dogodilo u čovjeku Isusu iz Nazareta. Toliko u Bogu da je
jedno s Ocem nebeskim, a istodobno posve predan služenju ljudima. Zato, ako se
za ikoga kroz cijelu povijest ljudskog roda može reći: Evo čovjeka!, tada je to Isus iz Nazareta.
Veličinu Isusova
čovještva naslutili su i božanskom Objavom primili i potvrdili novozavjetni
pisci. Pisac poslanice Hebrejima veli kako Isus bijaše poput nas iskušavan
svime, osim grijehom (usp. Heb 4, 15). Netko bi mogao zaključiti kako je po
odsutnosti iskustva grijeha Isusovo čovještvo manjkavo te kao da nas Isus ne bi
mogao posve razumjeti. No, grijeh ne spada na ljudsku narav koja je po sebi
dobra i određena za dobro. Pilatov Evo
čovjeka! otkriva još jednu dimenziju Isusova otajstva, jer On nije samo
čovjek. Njegovo od nasilja i mržnje izobličeno lice i izmasakrirano tijelo u
tom trenutku otkrivaju čovjeka, svakog čovjeka; biće u čijim je dubinama
zavladala tama i mržnja koja rađa nasilje. Premda je osobno bez grijeha Isus
svojevoljno na se preuzima grijeh i posljedice grijeha svega svijeta, a posljedica od svih najteža i najveća je izgubljenost,
odbačenost od Boga koji je svjetlo i život. Biti bez Boga znači nalaziti se u
tami, u odbačenosti, u stanju smrti, makar tijelo još živjelo. Strahota Isusove
muke i patnji koje je preživio nisu u izmrcvarenosti njegova tijela, u
bičevanju, u trnovoj kruni, nego u duhovnoj dimenziji muke, naime u osjećaju
odbačenosti od Boga, jer Bog i grijeh ne idu zajedno. Pavao piše kako Isusa
koji “grijeha ne okusi Bog grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u
njemu” (2 Kor 5, 21).
Pogled na Isusa, Jaganjca nevina
koji oduzima grijehe svijeta, budi u nama pitanje: Zašto? Zašto je Bog to
dopustio? Zašto Bog dopušta patnju nevinih? Zašto, ako je svemoguć i dobar,
dopušta da se zlo uvijek iznova čini te da stradavaju nevini? Pitanje zla i
patnje nevinih za mnoge će plemenite duhove do konca svijeta biti kamen
spoticanja na putu otkrivanja i življenja vjere. Isus Krist na pitanje zla ne
nudi apstraktni, filozofski odgovor, u smislu kako se porijeklo zla nalazi u
slobodnoj volji stvorenja (anđela i ljudi) koji svoju slobodu mogu
zloupotrijebiti protiv sebe i drugih. Isus pitanje zla rješava na način da
dopušta da se zlo sruči na njega, da ga zgnječi, štoviše da ga usmrti, pun
povjerenja u svoga Oca nebeskog koji je kadar i samu smrt pobijediti. To se je
i dogodilo u Isusovu uskrsnuću. Smrt, zlo, đavao i grijeh su pobijeđeni, a
Život je zavladao; Život koji se ljudima nudi te ih poziva da budu na strani
života te ako u tome uspiju i sami će doživjeti iskustvo uskrsnog preobraženja.
U shvaćanju Isusove patnje te
prividne Božje šutnje u njegovoj patnji, možda nam može pomoći i naše ljudsko
iskustvo. Pretpostavimo da neki roditelji imaju dijete, sina, koji ulaskom u
mladenaštvo krene krivim putem alkohola, droge, nasilja. Poslije tolikih
uvjeravanja, prijetnji, preklinjanja, savjetovanja, što roditeljima preostaje?
Na silu ne mogu ništa postići; ne mogu ga u lance svezati, jer je to nedostojno
čovjeka. Preostaje im samo patnja, trpljenje i molitva Bogu da se sjeti njihova
djeteta. Naravno da bi mnogi od njih bili spremni i umrijeti ako bi to pomoglo
sinu da ozdravi, da iznova zaživi.
Slično se događa s Gospodinom Bogom
i njegovom ljubavlju prema nama ljudima. Kad nije uspjelo uvjeravanje pa i
prijetnje, o kojima čitamo u Starom zavjetu, Bog se odlučio na patnju; da nam
pokaže koliko nas ljubi spreman je izgubiti, žrtvovati ono najvrjednije što
ima, a to je njegov jedinorođeni Sin. Drama Kristova patnje na križu drama je
cijelog Presvetog Trojstva, jer i Otac nebeski pati zbog sudbine svoga Sina, a
ipak na to pristaje kako bi nama ljudima pokazao koliko nas ljubi. Sam se Krist
žrtvuje iz poslušnosti nebeskom Ocu, ali istodobno i iz ljubavi prema nama
ljudima. Žrtvovanje se događa u Duhu vječnomu koji je Kristova nutarnja snaga
da može izdržati do kraja. Križ je tako najveći izričaj Božje trojstvene
ljubavi prema ljudima.
Ovi zadnji korizmeni dani neka nas
sve nadahnu da barem malo nasljedujemo neizmjernu Božju ljubav čineći dobro
onima koje nam Bog stavlja na naš životni put. Budemo li tako činili približit
ćemo se shvaćanju tajne Velikog tjedna, tj. Kristova vazmenog trodnevlja pa će
i naše sudjelovanje u liturgijskim obredima biti plodonosnije.