Bruno
mi je prvo drag prijatelj. Magistrirao je teologiju i sada juri po doktorat.
Pokretač mnogih inicijativa, udruga i projekata koji su usmjereni izgradnji
boljeg društva. Ipak ga najviše određuje njegova obitelj – Daniela i njihovih
troje prekrasne djece: Emanuela, Korina i Matija. Budući da je nezaposlen, uz
igru s djecom aktivno traži posao, pa ako kome treba mlad, ambiciozan tata
prepun ideja i specijalac u multitaskingu, planiranju i pisanju projekata,
kontaktirajte ga, nećete pogriješiti – tim riječima Marija Marušić opisuje
Bruna Petrušića.
On pak
o njoj kaže:
– Marija
je studentica prava, dugogodišnja je članica Europske udruge studenata prava –
ELSA-e i Debatnog kluba Pravnog fakulteta, članica uredništva časopisa
studenata prava “Nasciturus”, aktivna u dosta inicijativa, uvijek
spremna pomoći i zadnje što znam je uključivanje u Svjetski savez mladih. Nadam
se da će dogurati do New Yorka. Svakako ima potencijala i kapaciteta za to…
Mariju i
Bruna u studentskim krugovima jako dobro znaju, organizirali su niz okruglih stolova
i predavanja koja su izazvala interes i šire javnosti. Njihova je zadaća, među
ostalim, bila i moderirati te skupove, pa smo ih odlučili zamoliti da sami
naprave kratki intervju za Dalmacija News, odnosno da Marija postavlja pitanja
Brunu i obrnuto.
Bruno Petrušić: Koji su ti ciljevi u ovom studentskom
životnom razdoblju?
Marija Marušić: Naučiti nešto novo, proširiti vidike!
Obogatiti ovaj studentski život i steći iskustva. Ipak, organizirajući
različita javna događanja na fakultetu i izvan njega, ciljevi i želje su
zapravo poprilično mali i nezahtjevni. Pokušavam sebi i kolegama omogućiti malo
više sadržaja od pukog dalmatinskog uživanja na Rivi pod pauzama. A koji su
tvoji ciljevi budući da si u jednu ruku gotov sa studentskim životom?
Bruno Petrušić: Meni je cilj promijeniti svijet. Iako
smatram da je ovo najbolji mogući svijet, svi se možemo malo potruditi i bit će
još zrno bolji. Tu promjenu pokušavam ostvariti tako što radim neke stvari koje
smatram važnim, a koje su nažalost u našem društvu zapuštene. Dati mladima
priliku da se njihov glas čuje, da je njihovo mišljenje relevantno i da imaju
prostora napraviti nešto korisno i lijepo.
Marija Marušić: Mijenjati svijet. Čini li ti se da
mladi, točnije studenti, mogu promijeniti svijet?
Bruno Petrušić:
Da. Ali studenti to ne čine jer je cijeli sustav (društvo, politika,
obrazovanje…) postavljen tako da generira studente koji su pasivni. Stoga mi
se čini da studentima treba jedan pozitivan primjer koji će ih trgnuti iz ove
prevelike pasivnosti. Gledajući općenito, studenti jesu previše pasivni i to
jest jedan problem.
Marija Marušić: Čekaj, čekaj. Ne možeš tako
generalizirati stvari. Ne bih rekla da studenti nisu aktivni. I samo studiranje
je čin aktivnosti kojim mladi nastoje poboljšati svoju društvenu poziciju.
Možemo reći da nisu aktivni u nekim stvarima u kojima mi ili javnost mislimo da
trebaju biti – aktivniji po nekim društvenim pitanjima. Ako u obzir uzmemo naše
Sveučilište, brojne studentske udruge, razna događanja koja su od studenata za
studente, mislim da trebamo biti zadovoljni. Postoje mnogi studenti koji uz
učenje i polaganje ispita, uživaju u životu, i stignu izgraditi sebe na
intelektualnom, kulturnom i duhovnom području. Onima koji ponavljaju floskulu
kako su studenti pasivni, pa i tebi, predlažem da dođete na treću srijedu u
sjemenište na susret s Nadzemljem, ili na Studentski dan sporta i aktivizma na
Rivi kada bude, ili se uključite u brojne humanitarne akcije splitskih
studenata…
Bruno Petrušić: OK, slažem se donekle, ali gledajući
potencijal i što bi sve studenti mogli napraviti, malo od toga daju društvu, pa
time i sebi samima. Možda smo zaboravili, ali studenti su najopasnija društvena
skupina. Oni mogu doslovno promijeniti svijet. Nažalost, kao takva (društvena
skupina) ona mora biti na neki način kontrolirana. Stoga danas studenti
uglavnom posjeduju mentalitet stada i jako su inertni, što hoće reći da ne
misle svojom glavom. Koliko je god uzrok ovakvog stanja u sustavu, velika
odgovornost leži na samim studentima, ali najveća još na profesorima.
Marija Marušić: Da. Studenti jesu populacija koja ima
jako mnogo potencijala, ali znaš da se studenti i tijekom studiranja, a i nakon
diplome, još uvijek traže i da većina nas od dolaska na fakultet do završetka
istog upravo pokušavamo ostvariti sebe i pronaći svoj vlastiti put u budućnost.
Ono što bi studenta trebalo najviše opisivati, danas je zbog društvenih
okolnosti jako rijetko, a to su neovisnost, sloboda i neutralnost razmišljanja,
različitost djelovanja i interesnih sfera. Iz tog razloga većina studenata, što
izgleda tebi smeta, izabire lakši put i prilagođavaju se uvjetima koji su
pretpostavljeni, unaprijed zadani.
Bruno Petrušić: Ma razumijem ja sve to, ali opet imam
gorak okus u ustima. Mislim da većina ljudi ne shvaća koliko je u stvari lako
krenuti onim težim putem. I ne samo da je lako, nego si ispunjen, sretan,
zadovoljan. Treba se samo usuditi. Nadrasti te unaprijed zadane uvjete i
shvatiti da si kao student jako, jako opasan – u pozitivnom smislu naravno.
Možeš napraviti toliko toga dobra. Samo se trebaš usuditi.