Suvremeno
je društvo pozornica različitih ponuda; nudi se sve i svašta. Čak se nudi i
novi čovjek. Na tržištu je ponuđeno nekoliko tipova tzv. novog čovjeka, odnosno
postoji nekoliko različitih projekata izgradnje novoga čovjeka koji bi trebao
biti nositelj novoga društva. Jedan od ponuđenih projekata je humanističko-slobodarski koji zagovara
slobodu pojedinca kao najveću od svih vrijednosti. Pojedinac postaje mjerilo
moralnosti, odnosno dobro se predstavlja kao ono što pomaže pojedincu da
ostvari što veću osobnu korist ili ugodu. Ovakvo gledanje na čovjeka prožima
gotovo sve suvremene medije te duboko utječe osobito na mlade koji žele živjeti
samo sadašnji trenutak. Prekidaju se veze s prošlošću, s tradicijom od koje se
ne želi učiti, a također se ne želi gledati prema budućnosti, a to znači
oduzimanje mladima nade i planiranja vlastite budućnosti. To je jedan od glavnih razloga tolikih samaca, muškaraca i žena,
koji ne žele preuzeti odgovornost za vlastiti i tuđi život u bračnoj zajednici.
Na snazi je i marksistički projekt
čovjeka, premda je izgubio na svojoj prvotnoj snazi. No, nažalost sada se vraća
kao institucionaliziran u brojnim dokumentima pojedinih zemalja članica
Europske unije i same Unije. To je projekt ljudskog života bez Boga, bez
transcendencije. Pitanje Boga se više uopće ne postavlja. Čovjek je preuzeo
sve u svoje ruke te gradi svijet po vlastitoj mjeri, a to je, u konačnici,
mjera potrošača, izgubljenih pojedinaca u masi bezličnih ljudi koji su jedan
drugom nalik kao jaje jajetu. Iz društva nije nestao ni nihilistički projekt čovjeka koji na čovjeka gleda kao na tragičnu
pogrješku prirode, iz čega se rađa duboki prijezir i mržnja prema čovjeku.
Najprisutniji
i najprivlačniji je znanstveno-tehnički
projekt čovjeka. Izrastao na krilima prosvjetiteljstva i neograničene vjere u
ljudski razum i znanstvena dostignuća želi “proizvesti” novog čovjeka koji će pomoću znanosti i tehnike posve
ovladati svojom sudbinom. U tom projektu dobro, odnosno moralno je ono što je
korisno, što doprinosi napretku znanosti i tehnike. Znanstveno-tehnički projekt
promatra čovjeka u fizičko-iskustvenim kategorijama koje ga žele izmjeriti te
ga poput stroja popraviti i poboljšati mu značajke. Genetski inženjering i
kloniranje proizlaze iz ovakvog projekta čovjeka. Ovakvo poimanje čovjeka plod
je znanstvenoga duha moderne epohe koja je usmjerila i naučila čovjeka ne
toliko da se divi stvorenju koliko da njime zagospodari. Razvijajući “znanstveni mentalitet” suvremeni je čovjek postupno izgubio smisao za
transcendentnost. Ne treba mu Bog kako bi svome svijetu dao smisao. Današnji je
čovjek poput suvremenog Prometeja koji stvara vlastiti svijet te mu znanstvenim
istraživanjem daje smisao i pravac daljnjega razvoja.
Znanstveno-tehničkom projektu
čovjeka ne mogu se nijekati zasluge u poboljšanju životnih uvjeta u kojima živi
današnji čovjek, no ostaje pitanje je li se i koliko sam čovjek poboljšao
zahvaljujući znanstveno-tehničkom razvoju. Promatrajući situaciju u suvremenom
svijetu mora se, nažalost, ustvrditi da znanstveno-tehnički razvoj ne samo da
nije riješio pitanje čovjeka i njegova odnosa s drugim ljudima i svijetom u
cjelini, nego je doveo do još većega otuđenja kako pojedinca tako i čitavih
zajednica. Čovjek je danas, u svijetu interneta i veoma razvijenih drugih
sredstava komunikacije, u opasnosti da bude otuđeniji od drugih ljudi nego ikada
prije. Naime, baš ta razvijena sredstva komunikacije omogućuju čovjeku da živi
u “virtualnom”, nestvarnom svijetu; svijetu koji stvara njegova vlastita mašta.
U tom svijetu čovjek je najmanje ono što jest u svojoj najdubljoj biti:
društveno biće stvoreno na sliku Boga-Zajednice-Trojice. U nemogućnosti da
stupi u istinsku komunikaciju s drugim čovjekom, suvremeni se čovjek “igra” Boga te stvara svoga virtualnog čovjeka s kojim druguje i s kojim komunicira. U
nedostatku sposobnosti da otkrije “drugoga”, suvremeni čovjek želi klonirati
čovjeka, u konačnici samoga sebe. Čini se da je ovaj projekt u zadnje vrijeme
došao u krizu jer se postupno shvaća da se tehnika i znanstvena otkrića mogu
okrenuti protiv samog čovjeka.
Svi se spomenuti projekti ostvarenja
ljudske osobe međusobno prožimaju i isprepleću te u konačnici utječu na
razgradnju onoga što nazivamo kršćanski identitet, a on po sebi nužno uključuje
i nacionalni identitet. Taj proces skupno možemo nazvati globalizacijski
relativizam. On, naravno, ima svoje (prikrivene) ciljeve, svoje metode i
sredstva kao i one koji ga ustrajno provode. Ciljano se rastaču sastavnice koje
tvore identitet svakog čovjeka: pripadnost obitelji, naciji i vjeri. Ti su
procesi to pogubniji i teži jer su prikriveni, a provode se pod izlikom borbe
za “nova” i veća ljudska prava, za “nove” slobode itd. Imaju veliku potporu
vodećih sredstava javnog priopćavanja, kako tiskovnih tako i elektronskih, a
onda i neskrivenu potporu raznih političkih snaga, više ili manje utjecajnih,
osobito tzv. nevladinih civilnih udruga. Veliki cilj koji se krije iza takvih
prikrivenih projekata jest “proizvesti” novog čovjeka – potrošača, čovjeka bez
identiteta, bez povezanosti s prošlošću i bez velike želje i planiranja prema
budućnosti.
Ovakvoj
pogubnoj viziji “novog” čovjeka, pogubnoj kako za pojedinca, obitelj tako i za
društvo u cjelini, suprotstavlja se kršćanski projekt čovjeka koji je u stanju
ponuditi cjelovitu istinu o čovjeku. Čovjek je pozvan na podvrgavanje svijeta
sebi, no ne smije smisao svoga postojanja svesti na čisto gospodarenje stvarima
te težiti za razvojem pod svaku cijenu pa i po cijenu vlastitoga dostojanstva.
Objavljujući čovjeku njegovo vječno određenje u Bogu, u vječnosti, kršćanstvo
znanstveno-tehničkom razvoju, koji ide za poboljšanjem uvjeta življenja, daje
dodatni, dublji smisao. Kršćanski projekt novog čovjeka poziv je
znanstveno-tehnološkom čovjeku da u svojoj aktivnosti, koja mijenja lice
zemlje, otkrije prisutnost Boga ljubavi, koji djeluje i koji se objavljuje u
stvarima i događajima. Poziv je to na otkrivanje “mistične” dimenzije ljudskog
života, dimenzije koja čovjeku otkriva kako je vrijedan sam po sebi; kako
posjeduje neotuđivo dostojanstvo koje mu nitko drugi ne može niti smije
oduzeti; kako je ljudski život vrijedan i onda kad je ugrožen siromaštvom ili
bolešću; kako je, jednom riječju, ljudski život toliko velik i dragocjen da je
i Bog poželio postati čovjekom poradi čovjeka. I o tome govori kršćanska
korizma.