Mladi i talentirani trener, jedan od najperspektivnijih
stručnjaka u hrvatskoj košarci. U većini slučajeva tako kolege opisuju Antu
Nazora, trenera splitskih “žutih” koji je prvu momčad preuzeo na
početku ove teške i turbulentne sezone za velikana s Gripa. Nazor u svojoj
karijeri ima europsko zlato s kadetskom reprezentacijom Hrvatske, te juniorsko
srebro, a prošle sezone uspio je
zadržati Zadar u ABA ligi. Baš u zadnjoj utakmici protiv Splita se lomilo
pitanje opstanka, a nakon toga odlučio je otići i vratiti se na Gripe.
Danas je njegov posao
da od ekipe sastavljene uglavnom od mladića iz vlastite škole pokuša stvoriti
kolektiv koji će u dogledno vrijeme vratiti klub na mjesto koje mu i pripada.
Težak je to i mukotrpan posao, ali trener „žutih“ mu je potpuno predan. Gotovo
svakog dana na Gripe dolazi rano u jutro, a napušta ih tek navečer.
U razgovoru za DalmacijaNews prisjetio se svojih košarkaških
početaka, zanimljivog trenerskog puta, a otkrio nam je i što očekuje od ove
mlade ekipe.
Zanimljivo, Nazor je svoje prve košarkaške korake napravio u
Dalvinu, drugom splitskom klubu, koji se na žalost mnogih morao ugasiti.
– Krenuo sam u Dalvina, a na Gripe dolazim kao kadet jer se
Dalvin tada počeo raspadati. Nas nekoliko iz pomlatka prešli smo u Splita, sa
mnom je tada došao i Grga (Ante Grgurević). Šteta zbog Dalvina, bio je to pravi
gradski klub s dušom koji je na neki način bio filter za vrhunsku košarku.
Split ipak nije mali grad, trebao bi imati još jedan košarkaški klub.
U Dalvinu te trenirao i naš kolega Tomislav Gabelić koji
sada radi za 24 sata.
– Je, on mi je bio prvi trener, u biti moj prvi susret s
košarkom bio je Tomo Gabelić. Djeci je bio pojam, tada je još uvijek igrao
košarku, ali imao je nekih problema s leđima pa je prestao. Bio je dosta
atraktivan igrač i vrhunski demonstrator. Stvarno smo ga obožavali, on je nama
bio Bog. Moram priznati da nisam volio baš sve trenere u životu, ali Tomo je
zaista imao smisla za rad s djecom.
U košarci se nisi dugo zadržao kao aktivni igrač, stavio si
studij na prvo mjesto. Zašto si se odlučio na takav korak?
– Upisao sam prvu godinu DIF-a, a zatim počinjem raditi na
Gripama u školi košarke. Kao košarkaš igrao sam na poziciji jedan i dva, ali
moram reći da nisam bio baš neki igrač za vrhunsku košarku. Split je tada bio
klub euroligaških okvira, konkurencija je bila žestoka, more igrača je prošlo
kroz Gripe i nije se bilo lako izboriti za svoje mjesto. Bilo je jako
kvalitetnih igrača koji nisu prošli u seniorskoj košarci jer je Split bio sam
vrh ovog sporta. Vidim da je ta činjenica neshvatljiva ovim igračima. Baš im je
Suba (Srđan Subotić) nedavno pričao koliko se trebalo namučiti da obučeš ovaj
dres.
Završio si fakultet i vrlo brzo dogodio se neočekivan poziv
2004. godine. U paru s Đurom Nenadićem postao si pomoćni trener prve momčadi
Juri Zdovcu. Kako je došlo do te suradnje?
– Tu je Velimir Perasović odigrao ključnu ulogu, on je bio
sportski direktor, a klubu je trebala je pomoć u seniorskom pogonu. Čini mi se
da je Kruščić dobio otkaz, netko je hitno trebao pomoći Đuri, a „pick“ je bio
baš na mene koji sam vodio jednu grupu djece u školi košarke. Peras me zvao,
rekao mi je “dođi, potreban si mi tu”. Moram priznati da mi je to
bila velika odskočna daska u karijeri. Te godine smo osvojili i onaj Kup, zadnji
trofej Splita, ali nekako je sve ostalo nedorečeno. Mislim da se tada mogao
napraviti puno bolji posao jer je osim Perasa došao i Dino Rađa kao bivši
igrač, te Zdovc njihov kolega iz reprezentacije, mladi i ambiciozni trener.
Ekipa je bila jako talentirana i ta priča mogla je puno ljepše završiti.
Poslije toga preuzeo sam kadete koji su 2006. postali prvaci Hrvatske, a zatim
i juniore s kojima sam osvojio naslov 2007. godine. Paralelno sam počeo raditi
u kadetskoj reprezentaciji kao pomoćni trener, a vrlo brzo i kao samostalni.
Otprilike u tom periodu počela je i tvoja samostalna
karijera seniorskog trenera. Put te odveo u Hercegovinu.
– Otvorila mi se prilika i otišao sam u Posušje koje je tada
igralo prvu BiH ligu. Ipak, nisam se tamo dugo zadržao, klub se raspao i više
nije mogao funkcionirati. Zatim prelazim u Čapljinu, tamo smo praktički krenuli
od nule, nitko zapravo nije očekivao da ćemo ući u prvu ligu, ali pomalo
iznenađujuće ostvarili smo taj podvig. Nakon toga bili smo među prva četiri
kluba u prvenstvu i među četiri u Kupu. Atmosfera u Čapljini je bila
fantastična, puna dvorana, igrači iz domaćeg bazena. Jedno vrlo zanimljivo i
korisno iskustvo za mene. Na primjer, u ekipi je bio njihov tadašnji
reprezentativac Samir Lerić, on je imao 37, a ja 29 godina.
Potom su uslijedili veliki uspjesi s kadetskom i juniorskom
reprezentacijom Hrvatske. Kako danas gledaš na tu fantastičnu generaciju?
– Najprije sam preuzeo juniore, bio je to onaj projekt
priključenja Darija Šarića dvije godine starijoj grupi. On je tu doživio
ekspanziju. Osvojio je kasnije Europsko prvenstvo, a pripreme je prošao s nama.
Sljedeće godine startam s mojom generacijom 95., kadetskom reprezentacijom. Ja
ih zovem “moja generacija” jer sam s njima proveo tri godine i svaki
put smo osvajali medalje na velikim natjecanjima. Najprije broncu, pa zlato
2011., zatim opet broncu 2012. i sada srebro 2013. godine. Osvajanje kadetskog
europskog zlata ostat će mi u najljepšem sjećanju. Pobijedili smo u svih devet
utakmica, igrali smo moderno, iskakali u odnosu na druge. Hezonja je mogao
odigrati sve pozicije, baš kao i Bošnjak iz Širokog Brijega, pa Žganec koji je
danas u Zagrebu. Imali smo visinu, brzinu i skok. Sve što treba. Bili smo hit
tog prvenstva i svi su nas gledali s velikim strahopoštovanjem. Nakon osvajanja
te medalje nastavio sam s istom generacijom u juniorima, igralo se Svjetsko
prvenstvo u Litvi i tu smo poraženi od Australije. To prvenstvo je također bilo
ogromno iskustvo za mene kao trenera jer sam iz prve ruke upoznao različite
stilove igre.
Kako je došlo do prelaska u Zadar, bilo je to također dosta
iznenađujuće? Samo dva splitska trenera su vodila Zadar.
– Baš na tom Svjetskom prvenstvu sam potpisao za Zadar, bio
sam tada pomoćnik Nikši Bavčeviću na
Gripama. Oprostio sam se s Nikolom
Vujčićem, naznačio mu da imam ponudu Zadra, ali on to čini mi se, nije
ozbiljno shvatio. Mislim, i mene je isto iznenadilo, trebalo je imati hrabrosti
odlučiti se za mladog trenera u dosta neizvjesnoj situaciji. Svaka čast Branku
Skroči na tome. Mogu reći da mi je potpis za Zadar drugi veliki impuls u karijeri nakon
Perasovog poziva. Vidiš, sad kad promislim, uvijek mene ti vrhunski šuteri
izaberu. Najprije me Peras zvao, pa Skroče i na kraju Tvrdić ovdje u Splitu. Do
sada o tome nisam razmišljao…
Kako je bilo raditi u Zadru? Klub nije bio u najboljoj
situaciji, a znamo da tamo vlada specifičan pritisak.
– Bila je dosta turbulentna sezona, teško je bilo raditi u
datim uvjetima, ali takvo iskustvo se ne može kupiti novcem. Rad u Zadru se ničim
ne može kupiti! Pritisak je ogroman, svi znaju košarku, ne možeš nikoga
prevariti. Kako ljudi u Splitu prate Hajduka, tako u Zadru prate košarkaški
klub. To je jedina moguća usporedba. Mislim da svaki trener to mora proći u
karijeri.
Znači, Zadra je najteže trenirati od svih hrvatskih klubova?
– Gledaj, situacija nije dobra, a očekivanja su velika, baš
zbog težine tog dresa. U prijašnjima godinama kada su imali velike budžete sve
je bilo lakše. U Zadru moraš ostvariti ono što se na početku sezone zacrta. To
je sveto pismo za trenera. Ako nisi ostvario ciljeve – doviđenja.
Ti si ostvario glavni cilj, klub je ostao u ABA ligi, ali
svejedno si na kraju sezone odlučio samovoljno otići. To je ostalo malo
nerazjašnjeno.
– Počele su neke intervencije oko sastavljanja momčadi, a ja
sam htio sam sastavljati ekipu i to je bila prva nezdrava krv uz to što mi
Uprava nije htjela potpisati playmakera Florencea. Imali smo jedan
prepoznatljiv stil igre, htio sam taj stil unaprijediti i mislim da nitko nije
mogao sastavljati momčad osim mene koji odgovaram za rezultat. To je bio prvi
povod našeg rastanka, a i nerado ostajem u klubovima gdje nisu svi sto posto za
mene. Osjetio sam neke trzavice, nepovjerenje i zbog toga sam odlučio otići.
Jesi li odmah znao da se vraćaš na Gripe?
– Jesam. Damir me nazvao, objasnio mi kako stoje stvari,
svidjela mi se ta priča da idemo od nule vratiti dignitet ovom klubu,
uspostaviti rad i krenuti s našom djecom.
Postojale su i druge ponude.?
– Ne volim samohvalu, ali Splitova ponuda nije bila jedina.
Međutim, ovdje su počeli neki zli jezici pričati kako se ja povodim novcima,
čak su govorili da sam izdajnik kluba. Probudio se dišpet u meni i još više
pojačao odluku da se baš sad, kad je najteže vratim i pokažem na koji način se
voli i poštuje svoj klub. To je poruka da klub mora biti iznad svih i dio ove
naše priče da moramo vratiti dignitet kluba od najmlađih kategorija i najmanjih
detalja. Ono najmanje dijete mora pozdraviti čistačicu, imati strahopoštovanje
prema klubu jer jedino na taj način on može ići naprijed.
Na početku sezone Split se nalazio na rubu provalije, mnogo
igrača je napustilo Gripe, a uvjeti za rad praktički nisu postojali.
– Stvarno nije bilo lako, prva prvenstvena utakmica protiv
Kvarnera bila je ujedno i naša prva pripremna. Teško je tako raditi, ali uvijek
sam bio borac, imam svoju viziju i znam da ćemo na kraju uspjeti budemo li
poštivali rad. Doći će bolja vremena za ovaj klub samo se moramo uvjeriti da je
temelj svega u radu. Evo, u nastavku sezone mi smo počeli igrati bolje, a
izgubili smo Siriščevića koji pruža odlične partije u Ciboni. To je znak da se
stvari pomiču s nule.
Split se potpuno okrenuo projektu “naša djeca”,
ali mnogi od njih, uglavnom oni najtalentiraniji su napustili Gripe na početku
sezone. Kako ti gledaš na njihov odlazak?
– Već sam govorio o tome, bila bi puno bolja situacija i za
klub i za njih da su ostali. Split bi se prije vratio tamo gdje pripada, a pri
tom u ovom trenutku mislim na regionalnu ligu. S druge strane bilo bi puno
bolje za te momke da su ostali kod nas jer mislim da njihove karijere ne idu u
pravom smjeru. Nemaju kvalitetne programe za razvoj kakve bi imali ovdje. Na
primjer, Vuković nekada igra briljantno, a nekada ima samo dvije ili tri minute
po utakmici. Nema konstante. Marinelli se jako loše snašao u Olimpiji, Bender i
Žižić su u programu A2 lige. Nedavno su bili dio tima Cedevite na jednom
turniru i izgubili su od Zvezde s 50 poena razlike. To su sve signali koji
govore da ti momci ne idu u pravom smjeru. Najlakše je postati igrač doma i
pravilo je da svatko tko otiđe iz kluba prerano, ne napravi karijeru kakvu je
mogao ostvariti. To se vidi od Tonija i Dina pa nadalje, oni su ostali ovdje
dovoljno dugo da bi poslije mogli napraviti vrhunske karijere.
Kakav potencijal posjeduje ova grupa mladih igrača koji su
preko noći postali prvotimci? Ove sezone praktički više nema rezultatskog
pritiska.
– Istina, pritiska nema, ali mi moramo gledati da sada
matematički osiguramo opstanak u ligi. To je prvi cilj, a drugi je da se već sada
počnemo pripremati za sljedeću sezonu. Moramo vidjeti koga od ovih mladića
možemo što više afirmirati. To su mahom igrači koji su bili otpisani dok su
ovdje bili ovi veći talenti. To nam još više govori koliko oni kvalitetno
participiraju u radu. Sigurno će punu afirmaciju s vremenom doživjeti i neki
kadeti.
Koliko je po tebi vremena potrebno da se u trenutnoj
situaciji stvori momčad koja će jednog dana biti u prilici da izbori povratak u
regionalnu ligu?
– Mi tu dosta griješimo, hoćemo sve na brzinu, a tako ne
ide. Nedavno sam bio na ručku sa skautom Oklahome, oni stvaraju momčad devet
godina i sad kad mi njima pričamo o stvaranu ekipe godinu za godinu, njima je
to smiješno. Stvaranje ekipe je dugoročan proces. Treba promijeniti priču i
pristup, raditi konstantno na usavršavanju i ispravljanju nedostataka kod
igrača.
Subotić i Mimica kao najiskusniji prvotimci predstavljaju
motor ove ekipe, a na kraju sezone im istječu ugovori. Koliko će se osjetiti
njihov odlazak, ukoliko odluče otići?
– S njima će se sigurno razgovarati, ali to je posao uprave
kluba i sportskog direktora.
Planiraju li se neki dolasci? Klub više nije u blokadi, ali
nije ni financijski moćan za dovođenje zvučnijih imena.
– Naravno da imamo nešto u planu, trebamo težiti tome da
dovedemo domaće igrače koji će se srcem boriti za ovaj klub.
I za kraj. Nakon završetka Lige za opstanak pred vama je
duga pauza do početka novog prvenstva. Kakvi su planovi u sljedećoj sezoni?
– Najprije ćemo raditi tih nekoliko mjeseci u kontinuitetu,
praksa prije nije bila takva i to je bilo pogrešno. U pripremnom periodu možemo
napraviti puno dobrih stvari, a u sljedećoj sezoni očekujem još jedan korak
naprijed u odnosu na ovu. To znači da želimo ući u Ligu za prvaka. Svake godine
moramo raditi iskorak i tome ćemo težiti.