PONEDJELJAK Uskrsnut
će Dugopolje
Dok većinski katolička Hrvatska za tri tjedna u obiteljskoj
idili bude slavila najveći kršćanski blagdan Uskrs, u bogobojaznom Dugopolju radit
će se sve u šesnaest. Izborne komisije, biračka mjesta, suci, policajci… Sve
će to biti angažirano na njihovom prvom lokalnom referendumu u povijesti.
Svaka čast na demokratskoj svijesti, makar bi možda bilo
pametnije da su odabrali neku drugu temu umjesto besplatne legalizacije
bespravne gradnje. No, njihov posao, naravno: po razini komunalne svijesti
očito su mogli organizirati i izjašnjavanje o potpunom ukidanju javne rasvjete,
zabrani uređenja cesta, zatvaranju škole ili protjerivanju vatrogasaca. Učinak
tih inicijativa bio bi potpuno jednak ovoj aktualnoj, gdje se traži stopostotni
popust za sve divlje graditelje – čak one s kućama na pet-šest katova. Koji,
pored toga, imaju obraza još i sjediti u Općinskom vijeću.
A podatak da je baš HDZ-ova vlast raspisala referendum za
Uskrs dođe kao trešnja na ionako bizarnu tortu.
UTORAK Vertikala i
salto mortale
Za to vrijeme nešto južnije u problemima se našao jedan
bivši svećenik. Ivan Grubišić je, iskren kakav već jest, direktno u mikrofon
priznao da je od gradonačelnika Ive Baldasara tražio da zaposli ljude s njegove
liste. Ljude koji već imaju posao i koji “udovoljavaju svim uvjetima”, kao i
tisuće drugih, s tom razlikom da su se uoči prošlih izbora ukrcali u vlak
građanske i etičke Hrvatske. Pa danas imaju dobru vezu i traže svoj zasluženi
kolačić javnih para.
I bivši don Ivan ne vidi ništa pogrešno u tome, dapače, spreman
je opravdati svoj pokušaj političkog kadroviranja jednakim žarom kojim je ne
tako davno vrištao zbog privilegija političara i vladajuće kaste. Ali je ovaj
put stidljivo napomenuo i da je “život satkan od kompromisa i dogovora”.
Čovjek koji put zbilja ostane zabezeknut: manji je problem
povlačenje veza i poznanstava, jer je to očito duboko usađeno u mentalni sklop,
no više nas treba brinuti podatak da ljudi koje biramo na izborima jednostavno
ne razumiju osnovne koncepte demokracije. I nemaju baš ni minimum stila.
Za njih i Kerum sa svojom rodijačkom logikom prvak političke
korektnosti. Birači su to od njega očekivali, teško koga je iznenadio. Za
razliku od naše moralne vertikale, stupa građanskog društva…
SRIJEDA Vertikala i
salto mortale (2)
Sveučilište u Splitu također bi trebalo predstavljati autoritet,
no većinu kredita potrošilo je kada je prije nekoliko godina usvojilo čuveno tumačenje
da rektor može biti rektor tri mandata zaredom – iako je baš u svim zakonima u
povijesti ograničenje bilo opisano riječju “dva”. Gimnasticiranje s propisima
uglednih članova akademske zajednice taman smo nekako preboljeli, kad – evo ih
opet.
Idućih mjeseci, naime, bira se novi rektor, a čak i od
ovakvog Senata bilo bi previše da su se odlučili za još jedno čudnovato
tumačenje i četvrti mandat Ivana Pavića. Pa su, eto, napravili nešto drugo:
promijenili vlastite propise.
I tako se sada za rektora drugog najvećeg sveučilišta u
državi mogu kandidirati i profesori koji ondje nisu zaposleni na puno radno
vrijeme. Što, naravno, odgovara Šimunu Anđelinoviću i Draganu Ljutiću. I
ubuduće će, nakon što će jedan od njih očito biti izabran, instituciji s 22 tisuće
studenata posvećivati tek jedan dio svog radnog vremena, a paralelno će se moći
posvetiti svojim liječničkim karijerama.
Za povijest vrijedi zabilježiti da je ovu odluku podržalo 26
od 32 člana Senata Sveučilišta u Splitu, i to nakon nekoliko glasovanja.
“Brojat će se sve dok odluka ne prođe”, komentirao je jedan od rijetkih članova
Senata s dovoljnom dozom samopoštovanja.
ČETVRTAK “Voze se Ivo
i Žele…”
Stižu nam europski izbori, a ni predsjednički nisu daleko,
pa idućih tjedana možemo očekivati naglo povećanje zainteresiranosti državnih
političara za Split i veću učestalog njihovog navraćanja u naš grad. Eto,
predsjednik Ivo Josipović ponovno nam se ukazao. A prošlo je jedva dva tjedna
od njegovog zadnjeg posjeta i beskrupuloznog kačenja na ime Lepe Smoje.
No, i ova turneja lijepo je osmišljena: malo o solarnim
elektranama, malo o vojnim pitanjima, a za kraj večeri jedan vic na Pričiginu.
Iako, još uvijek nam je dužan. Već nekoliko godina, naime,
nije odgovorio na jednostavno pitanje novinara Drage Miljuša: je li svojedobno
posjetio Keruma i dao mu podršku za nenamjensko trošenje gradskog novca na
Zapadnoj obali, samo kako bi ovaj uzvratio sa 630 tisuća gradskih kuna usutih u
tvrtku Skalinada?
Tvrtku koju kao direktor vodi njegov rođak. Ironijom
slučaja, i on se zove Ivo Josipović.
PETAK Lopovluk živi
vječno
Četrnaest godina. Punih četrnaest godina.
Upravo toliko traje postupak protiv Ivana Buljana i Vedrana
Rožića, dvojca kojega se tereti da su državu i Hajduk oštetili za nekoliko
desetaka milijuna kuna, te da im se neka sitna lova usput zalijepila za prste.
Ovog tjedna dočekali smo još jedan nastavak beskrajne sage.
Svi sumnjivi ugovori prigodno su nestali iz arhiva Hrvatskog nogometnog saveza,
a ni u Hajduku se više nikako ne mogu pronaći. No, eto spasa: Rožić se ipak
prisjetio da kod sebe ima neke papire, pa ih je nakon desetljeća i pol dostavio
sudu. Samo kao kopije, doduše. Valjda će mu ići u prilog.
Bravo, Vedrane! Spas u zadnji čas…
Suđenjima, inače, nikad kraja: uskoro nas očekuje početak
procesa hajdukovim direktorima u razdoblju od 1997. do 2000. godine. Mašala,
uranili.
SUBOTA Kamo dalje,
nećaće?
Kad pomisliš da su se možda zasitili, svaki put te klepnu
novim bezobraznim primjerom. Nakon što su u gradskoj upravi i povezanim
komunalnim tvrtkama zaposlili prvi ešalon stranačkih uzdanica, koalicijskih
partnera i najbližu obitelj, ovih dana otvorio se novi krug.
Pa je u Čistoći zaposlen nećak Zdravka Mulića, SDP-ovog
veterana i sudionika skladnog stranačkog braka s HGS-om u Vodovodu i
kanalizaciji. Naravno, o njegovom angažmanu nitko nema pojma – ni barba
Zdravko, ni šjor poteštat. Čuda se, eto, ipak događaju, Mulić stariji valjda ne
zna ni da u njegovoj vlastitoj tvrtki, Vodovodu, već dvije godine radi i drugi
nećak.
Nadajmo se da će jednog dana konačno zadovoljiti svoje
apetite i pripremimo se za dugogodišnje hranjenje uhljeba. Baldasar daje svoju “političku
odgovornost”, mi dajemo pare.
NEDJELJA Providnost i
ubijanje tradicije
Društvo prijatelja kulturne baštine ovih dana podsjetilo nas
je na Splitski statut iz davne 1312. godine i njegov opis procesije svetog
Dujma. Na drevni splitski običaj, višestruko stariji od recimo dubrovačkog.
Samo što su Dubrovčani svoj uspjeli održati i zaštititi kod UNESCO-a, a mi smo
svoj – i to samo desetak godina nakon što mu je vraćeno pravo javnosti – gotovo pa uništili.
Procesija, naime, počinje i završava pred katedralom svetog
Duje. Samo što je od 2004. godine do danas Crkvi očito važnije nasaditi se
usred kafića, štandova, pečenjara, turista i psovki na Rivi. Zašto?
Nebesa će znati.