PONEDJELJAK Oslobodite Demetrija!
S vremena na vrijeme netko nas – obično kakav stranac – podsjeti na strahotu zvanu Zoološki vrt na Marjanu. Obično negdje na početku mandata gradonačelnika, pa onda slijedi par tjedana ozbiljnog razmišljanja, velikih obećanja i silnih planova, od kojih na koncu baš nikad ne bude baš ništa.
A situacija je jednostavna: splitski zoo nema osnovnih uvjeta za držanje velikih divljih životinja i nesretnici nam, onako zbijeni u tijesnim kavezima, služe samo kako bismo održali iluziju o vlastitoj veličini i moći. A u stvarnosti, ekipa predvođena tigrom Demetrijem je splitska kolektivna nečista savjest.
Problem je, eto, dočekao i Baldasara, od kojega smo očekivano dobili odgovor jednak onome što smo slušali od prethodnika. Dakle, zvijeri će se premjestiti u manje klaustrofobično okruženje, a na Marjanu će ostati ekipa kojoj je to više-manje prirodno stanište, vrt kojega se napokon više nećemo stidjeti. Još samo da je obećanje i provesti.
UTORAK Susjedi gori od životinja
Bešćutni smo prema životinjama, no to je nekako i očekivano kad vidimo kakvi smo prema ljudima: našao se u Gundulićevoj ulici nekakav monstrum kojemu smeta buduće prihvatilište za beskućnike u njegovom susjedstvu, pa pokušao animirati ljude da dignu glas ‘zbog narušavanja ambijenta i pada cijena nekretnina’. Srećom, susjedi nisu zagrizli i redom su odbili potpisati fašistoidnu peticiju protiv nesretnika kojima je ionako dovoljno teško u životu.
A samo prihvatilište nikako da se makne s mrtve točke: brat-bratu prošlo je skoro godinu dana otkad je obećano, a još ni kilo piture nije potrošeno.
Ali zato je gradonačelnik u ovom slučaju već nekoliko puta sam sebi skočio u usta, očito u namjeri da marginalizira pionire splitske humanosti, udrugu MoSt, pa brigu o beskućnicima povjeri nekome drugome. Po posljednjoj Baldasarovoj verziji, prihvatilište će voditi činovnici iz gradske uprave – a pomoći će im ‘neke udruge civilnog društva’. Bez natječaja.
S nestrpljenjem čekamo vidjeti kako će se to izvesti…
SRIJEDA Ovrhovoditelj Čolak
Otkako je splitski Općinski sud promijenio predsjednika, naglo se povećala ažurnost njegovog Ovršnog odjela. Pa su građanima odjednom počele stizati ovrhe starije čak i od deset godina, prigodno višestruko uvećane za zatezne kamate i sudske troškove.
Pohvalili bismo novog predsjednika Gorana Čolaka na neviđenom zahuktavanju posla da ne znamo kako je on godinama bio šef upravo tog, Ovršnog odjela. Što je radio dosad, osim što su mu promakle dvije krupne afere, kada mu se pred nosom dogodila ‘tehnička greška’ u jednom sumnjivom skidanju zabilježbe na nekretnini i hapšenje jedne od tajnica nakon temeljite USKOK-ove istrage?
Pojma nemamo: Čolak je odbio komunicirati s novinarima. Iako je prije samo nekoliko dana sucima porotnicima objašnjavao kako mediji imaju silno važnu ulogu u društvu. On sam je valjda iznad svega toga.
ČETVRTAK Sirotinjskih 300 tisuća
Kao što je iznad svih i intendant našeg kazališta Tonči Bilić. Nakon što smo doznali za njegov faraonski ugovor još iz Kerumovog doba i nakon što ga je horda novinara danima proganjala, Bilić je pažljivo odabrao dvije prigode u kojima će se obratiti javnosti. I tada mrtav-hladan slagao.
Da pojasnimo: ugovorom kojim je konačno riješen ‘problem Mucalo’ intendantu nakon isteka mandata pripada dobro plaćeno šefovsko mjesto u HNK. Ili, u suprotnom, sitna odšteta iz gradskog proračuna u visini od 300 tisuća kuna. Što on demantira, iako je crno na bijelo sve lijepo zapisano.
Sitna odšteta, kažemo, jer samom Biliću taj iznos ne predstavlja baš ništa. ‘Ovaj posao nisam prihvatio da bih digao sidro niti da bih se obogatio, premda 300 tisuća kuna nije bogatstvo. Svjestan sam kako ovo zvuči, ponavljam, onima koji teško žive, koji primaju socijalnu pomoć, ali..’
Rečenicu nije dovršio, pa nemamo pojma što bi iza toga ‘ali’ trebalo slijediti. Možda ‘ja sam se za to izborio’? Ili, recimo, ‘ja živim u drugom svijetu’? Ili ‘kad svi muzu, zašto ne bih i ja?’.
PETAK Nekonstruktivni ručak
U Splitu nam se konačno ukazao Davor Šuker. Prošetao se po Rivi i družio s lokalnim HDZ-ovcima, od župana na niže, svjestan da ova stranka drži gotovo sve nogometne klubove u županiji – a samim time i glasove koji mu trebaju za ponovni izbor na mjesto predsjednika HNS-a. Vodič mu je bio famozni Alojzije Šupraha, a prvi asistent, šaptač i vješalica za kaput bio je Davor Pavić – glasnogovornik valjda svega pod kapom njegove stranke.
Šef nogometnog saveza bezobrazno je ignorirao višemjesečne službene pozive gradonačelnika drugog najvećeg grada u državi i družio se samo sa svojima, što uopće nije krio. Najteži dio valjda mu je bio susret s nabrušenim novinarima, na kojemu se potpuno pogubio – a bilo bi još slađe i još luđe da se Pavić nije postavio kao živi štit, usput ispod glasa sugerirajući Šukeru što odgovoriti.
Ovako, sve je završio sa ‘nema nikih problema’. Splićani neka laju, HNS će i dalje po svome…
A Baldasar se pokazao principijelnim i odbio Šuprahin poziv na zajednički ručak, dobro procijenivši da ga Šuker još jednom želi namagarčiti. Lijepo je spoznati da je gradonačelnik barem u nečemu sto posto u pravu.
Jedino je malo doveo u nepriliku već legendarnog i svestranog SDP-ovca Gojka Čepu, koji nas je ne tako davno uvjeravao da se konstruktivni razgovori na visokoj razini mogu obaviti jedino uz ručak…
SUBOTA Europa časti
Ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić navodno se pretvara u novu zvijezdu SDP-a jer je silno mlad, stručan, ambiciozan i učinkovit. Eno je bio jedan od govornika na stranačkoj konvenciji, a to je odmah izazvalo hrpe važnih analiza i stručnih komentara.
Iz naše splitske i dalmatinske perspektive – hah, pa gotovo ni ne znamo tko je taj čovjek, osim što se ovdje pojavio dva puta. Prvi, kad je (lažno) obećao da će cesta Solin-Klis biti završena prošlog mjeseca, i drugi, kad nam je objašnjavao zašto mijenja zakon i dozvoljava ograđivanje javnih plaža.
Evo ga i treći put, doduše neslužbeno, pa najavljuje da ćemo jednom uskoro konačno dobiti most do Čiova i tako se osloboditi civilizacijske sramote u Trogiru, gdje deset metara od UNESCO-ve jezgre tutnje šleperi. Sve podsjeća na HDZ-ove najave prije šest godina, samo je ovaj put cijena mosta nešto narasla. Otprilike tri puta.
Ali, Europa plaća, šta nas briga…
NEDJELJA Strava
A dok maštamo o desecima milijuna tuđih eura, doma nismo u stanju srediti jedno obično križanje: kod osnovne škole Bol ovog tjedna nastradalo je još jedno dijete. Osmo po redu.