Dalmacija News u dogovoru s autorom Damirom Duplančićem objavljuje
pjesme iz njegove “Izgubljene generacije”. Evo četvrte…
SNJEŠKO
BIJELIĆ
Ovo je priča o Snješku Bijeliću u Splitu,
premda je Split poznatiji po litu.
Ali u ovoj priči, ulica mi cijela,
jedno jutro, osvanula je bijela.
Spustile se tamo sa velikih visina,
mnogobrojne pahulje i sa njima tišina.
Sićan se ka sad,
kako se zabilija grad.
Stabla, livade, ulice, kuće, zgrade, čak i gradska luka,
sve se obuklo u dres Hajduka.
Sta je promet, kližu se ljudi,
jedni se raduju, drugi su ludi.
No, splitska dica zasigurno snijeg vole,
jer tamo snijeg čak zatvori i škole.
A tada više ništa nije teško,
tada se i rađa Snješko.
Tri velike balote,
balota prva od druge balote veća,
a najmanja je balota treća.
Snješko dobija metlu ispred mog portuna,
i šešir i karotu i još par botuna.
Pa mi kaže hvala, to njegovo nasmijano lice,
za moj trud i mokre mi rukavice.
Pa me gleda kako drčen,
pa me gleda kako trčen.
Patike mi mokre od toga svega,
ne vide se niti špigete od snijega.
Izgažena pahulja svaka,
kroz snježnu igru do sumraka.
A onda, šta se može, treba doma poć,
Snješko Bijelić lipo spavaj, želim ti laku noć.
Jedva čekam nova jutra,
Snješko moj, vidimo se sutra.
I bijeli Split je zaspa, a kroz noć probilo se jugo,
rastopija se grad, nije mu trebalo dugo.
U rano jutro dječak otvori oči,
snovi mu još topli od leda,
pa podiže rolete,
i razočarano gleda.
Sićan se ka sad,
u velikoj lokvi bija je moj grad.
A meni u drobu muka,
brzo sam se obuka.
Ni zube oprat,
ni marendat.
Nije mi bilo do nikakve šale,
nego san šprintom trka doli niz skale.
Ma zna sam već šta će bit,
ali tija sam ga vidit.
Jer nada sam se da je bar ono malo,
od Snješka ostalo.
Pa bi ja ono malo rukama vratija,
pa bi ga popravija.
Zato sam onako čireći iza kantuna,
polako otvorija vrata od portuna.
Ali šta da vam kažem, bilo je to za vidit teško,
priko noći umra mi je Snješko.
A u lokvi vode, ispred mog portuna,
ostala je samo karota i dva tri botuna.