Split je danas punokrvni turistički grad,
jedna od najpopularnijih destinacija u Hrvatskoj. Pritom, zahvaljujući
globalnim mrežama, informacije o Splitu nikad nije bilo lakše naći, u svakom su
trenutku nadohvat ruke, samo jedan “klik” mišem daleko.
No, kako je to bilo nekad, recimo 1900. godine?
One rijetke zvjerke koje su se usuđivale doći na odmor u ove dijelove tadašnje
Austrougarske Monarhije morali su se oslanjati ili na ne baš česte zapise
putopisaca, a praktički jedini priručnik nalik današnjim vodičima bile su
knjige koje je izdavao slavni Baedeker. To je ime u svijetu turističkih
putovanja odavno sinonim za vodiče, nešto kao kalodont za zubne paste ili
digitron za kalkulatore. Ti arhivski primjerci – kako su ih zvali – “priručnika
za putnike” mogu se danas naći i u pravim i u virtualnim knjižnicama, i
predstavljaju jedan od zanimljivijih izvora za otkrivanje načina života u raznim
krajevima. Jedan od takvih je i Baedekerov vodič “Austrija, uključivši
Mađarsku, Transilvaniju, Dalmaciju i Bosnu”, u kojem je i poglavlje
“Split i okolica”.
U to vrijeme Split je bio gradić od nekih 16
tisuća stanovnika, a Baedeker navodi da se do njega 1900. moglo stići vlakom
ili parobrodom. Kolodvor i luka bili su jedno uz drugo, tamo gdje su i danas, u
istočnom dijelu gradske luke. Nažalost za putnike, nije bilo taksija, i morali
su unajmljivati nosače, koji su s kolicima koštali 70, a bez njih 50 kruna, u
protuvrijednosti – Baedekerom su se najviše služili američki putnici – između
20 i 30 ondašnjih američkih centi.
Kad su jednom stigli, mogli su birati između
četiri hotela – Troccolija i Tommasinija na današnjem Narodnom trgu, te Hotel
de Ville (danas Bellevue) i Margherite na Prokurativama. Cijena sobe je u svima
bila približno ista, oko 40 tadašnjih centi za noć. Jedini pristojni restoran,
prema Baedekerovim standardima, bio je onaj u Troccoliju, a cijena večere s
vinom bila je ista kao noćenje. Oni koji su željeli samo piće mogli su sjesti u
kavanu Uvodić, koji je – ističe se u vodiču – tada nudio čak i Pilsner pivo.
Vodič se bavi i tada uobičajenim opisom
zemljopisnog položaja, i povijesnim pregledom, uz dvojbenu tezu da je Split
dobio ime po Dioklecijanovoj palači. No, onda dolazi iznenađenje – autor očito
nije bio naročito impresioniran onim što se i danas smatra najvažnijom gradskom
znamenitošću.
“Antički ostaci u Splitu i Saloni mogu
razočarati. Uglavnom potječu iz vremena dekadencije i, premda slijede rimske
tradicije, često odaju tragove nemara, što se može pripisati žurbi u kojoj je
oboljeli i hipohondrični car želio sebi podignuti pribježište od vanjskog
svijeta. Palača, koja tlocrtom podsjeća na rimski vojni logor castrum,
predstavlja mali svijet za sebe, s hramovima, dvoranama, prostorima za život,
termama, vojarnama, uredima…, ali uglavnom odaje dojam autokratskog dvorca
nalik zatvoru, slično papinskom zamku u Avignonu. Stil je blijeda imitacija
grčkog, što je vidljivo pogledom na kvazi-dorske stupove na južnoj fasadi.
Zgrade podsjećaju na one u Palmiri (u Siriji),
koje je obnovio isti car. Ipak, uz sve svoje neostatke, mora se priznati dojam
veličanstvenosti”.
Kao lokalpatrioti pokušajmo olakotnu okolnost
za ovakav sud naći u činjenici da je u vrijeme pisanja vodiča Peristil bio
pretvoren u gradilište, a zvonik katedrale okovan skelama
Baedeker predlaže turistima da za obilazak
Splita i okolice unajme vodiča – očito ih je već tada bilo – ali isto tako nude
upute kako doći do najvažnijih znamenitosti. Recimo, kažu da bi od Hotel de
Ville gost trebao otići u luku, pa do voćnog trga i tamošnje mletačke kule. Za
južni zid Palače kaže da je “u dobrom stanju, premda jako narušen kasnijom
gradnjom”. Neimenovani pisac vodiča i inače nije bio oduševljen osobinom
Palače koju se danas smatra jednom od njezinih najvećih vrijednosti, povijesne
slojeve gradnje. Inače, tada su neki dijelovi Palače izgledali znatno drukčije.
Srebrna vrata još nisu bila probijena, na njihovom mjestu stajala je crkva
Dušica, a uz istočni zid bila je stara zgrada Arheološkog muzeja. Zanimljivo,
taj muzej je nešto što je možda i najviše impresioniralo pisca vodiča.
Predlažu se i šetnje do Sustipana, ili do
crkve Gospe od Pojišana, te uspon na tada uglavnom goli Marjan. Kao moguće
dnevne izlete nudi se onaj do Trogira (ili diližansom, ili kombiniranjem vlaka
do Kaštel Starog i diližanse), a kaže da bi previše zamorno bilo u jednom danu
pokušati obići i Salonu i Trogir. Moglo se i do Klisa, izvora Jadra, pa i do
Omiša, ali pisac kaže da je trebalo tri sata putovanja kočijom do grada na ušću
Cetine. Baš nas zanima što bi rekao da ljeti, 114 godina kasnije, ne treba puno
manje.