Gradski kotar Žnjan je, po posljednjem popisu stanovništva, najbrže rastući kotar u gradu Splitu. S 5500 stanovnika, 60 posto više u odnosu na prošli popis, ovo je ujedno i najmlađi kvart po prosjeku starosti stanovnika. Uglavnom je naseljen mladim obiteljima s maloljetnom djecom. Kotar je to na istoku Splita, još uvijek u izgradnji. Posljednjih 20 godina niču uglavnom stambeni objekti, dok komunalna infrastruktura debelo zaostaje. Naći ćete tako ovdje mnoštvo slijepih ulica, ulica koje ne završavaju nigdje, kvartova odsječenih od svijeta, betona i stambenih zgrada na sve strane, nigdje javnih površina, zelenila, parkova, dječjih igrališta, javnih parkinga. U 21. stoljeću to je mjesto gdje još postoje stambene jedinice bez vodovoda i kanalizacije, gdje investitori u suradnji s urbanistima, arhitektima i gradskom administracijom dugi niz godina kroje prostorne planove prema sebi i svojim interesima. Prekrajaju se tako GUP-ovi, DPU-ovi da bi se povećala izgrađenost na čestici, podigao još jedan kat i nakon toga ukralo zelenilo oko zgrade za obavezan parking, gdje se ceste rade po narudžbi za one s debelim vezama, a ostalim stanovnicima kako bude.
Petstotinjak djece ovog kotara već 20-ak godina čeka na svoju osnovnu školu – koja bi trebala biti prva u Splitu izgrađena od osamostaljena Hrvatske. Sve vlasti je obećavaju, no izbori i sječa crvenih vrpci dolazi i prolazi, a škole nigdje. Nikako da dođe na red od prioritetnijih (čitaj vlastitih interesnih) projekata. Žrtva je i politike i razmišljanja tipa “zaustavimo projekt dok naši ne dođu na vlast”, “nećemo valjda pustiti da se oni s time hvale” i sličnih. Dva desetljeća se čeka da se poklope kockice?! Građanima se čini da je prava istina u tome što je ovo javni, a ne privatni interes kojega nema tko “podmazati”. Propušteni su tako i milijuni kredita Svjetske banke koji su čekali do prošle godine na računu, sada se pokušava javno privatnim partnerstvom izgraditi tu dugo očekivanu školu. Hoće li nova državna vlast opet čekati s realizacijom ovog projekta dok u Grad sljedeće godine ne dođu “njihovi”?
Žnjanski plato – nasut za mediteranskih igara 1979. godine, dosut za posjeta Pape 1998. još uvijek nije u funkciji, još se ne zna što bi s njim. Građevinari su najavljivali i dobivali dozvole za gradnju hotela i apartmana na tom području, no zapravo su gradili stanove i time varali i državu i kupce. Ljeti je to velika plaža i mjesto za odmor tisuće Splićana, no do sada ni jedna gradska administracija nije napravila ozbiljniji korak ka definiranju i uređenju tog ogromnog prostora i potencijala.
Građanske inicijative pokušavaju se boriti i barem spasiti mrvice javnog prostora. Bitka je to s vjetrenjačama, no ovih dana jedna takva priča ima sretan završetak. Građani Pazdigrada, kvarta u kotaru Žnjan, sa svim gore spomenutim problemima, su prije gotovo četiri godine pronašli jednu česticu od 1000 kvadrata između stambenih zgrada i skoro dvije godine potrošili dokazujući Gradu Splitu da je to njihova, gradska čestica. Stajao je ugovor o kupoprodaji, odnosno prebivanju za komunalna davanja s investitorima, u nečijoj ladici dugi niz godina dok nije ponovo ugledao svjetlo dana. Grad se uknjižio na površinu i mogla je početi nova bitka za dječje igralište, prvu klackalicu i ljuljačku u kvartu od gotovo 3000 stanovnika. Građani su u međuvremenu izašli i pobijedili na kotarskim izborima i svoju bitku nastavili kao volonteri kroz institucije vlasti. Igralište je projektirano prilično brzo, no skoro dvije godine je trajala bitka za uvrštenje u proračun Grada, pokretanje javne nabave i njegovu konačnu realizaciju. Projekt je ujedinio zahtjeve i za zelenilom, parkom, odmaralištem za odrasle i dječjom igrom.
Eto, 11. listopada ispada povijesni dan za stanovnike Pazdigrada jer su se izborili za dječji park izgrađen na gradskoj parceli. U 2012. godini, 21. stoljeću, kao povijesni dan slavimo nešto što bi se trebalo podrazumijevati u planiranju gradskih kvartova, otvaranje igrališta sa spravama za djecu i klupicama za odmor roditelja. I to u takozvanom elitnom kvartu, u drugom gradu po veličini u jednoj europskoj državi. Zar to ne govori više od ičega?!
Ipak, što smo naučili iz svega ovoga? Ima smisla boriti se za svoje ideje, čak i onda kada šanse za njihovu realizaciju izgledaju minimalne. Umjesto da grintamo i govorimo kako ništa ne valja, treba pokušati barem nešto promijeniti na bolje. Nećemo uvijek uspjeti, ali ćemo se barem bolje osjećati ako smo pokušali. A kad uspijemo, kao što je to bilo ovdje s dječjim igralištem, osjećat ćemo se jako dobro, i obnoviti energiju i entuzijazam za rješavanje drugih problema.