S obzirom na datum na koji pišem ovaj tekst za portal koji je
nebrojeno puta dokazao partnerstvo Inicijativi “Za Marjan”, koristim
priliku za malu reviziju građanskog otpora u Splitu koji je buknuo
2011., a zapravo se proteže na cijelo proteklo desetljeće.
Naime, mišljenja sam da se sve do nedavno građane Splita svjesno
pokušavalo uvjeriti kako su pogubljeni, dezorijentirani, apatični tj.
fjakasti. Nažalost, neki su u tu laž o sebi i gradu na trenutak
povjerovali, sve dok ih ponovo nije trgnuo mračni naum ozloglašenog
gradonačelnika da zagrize svojom halapljivom neukošću u netaknuti dio
šume na sjevernoj starni Marjana, da ga ogoli i otme kulturno-povijesnom
kontekstu kojeg ne razumije.
Ne brinite, na liku tog strašnog ricastog gradonačelnika neću se
posebno zadržavati, niti ću prebrojavati njegove vjenčane i nevjenčane
supruge, sestre, tetke, nećake, rođake, sve te tragi-komične junake koje
su nam donijele okolnosti daleko od samo gradskih. Uostalom, eno smo ih
isporučili u Sabor, na svu sreću u manjinu, kao preporučenu dozu
nacionalnog humora.
Onda kad je o Marjanu riječ ta velika obitelj ne čini se osobito
ključnim timom. Ne tako davne 2006. neki su spretniji igrači odredili na
koje će se parcele sjeverne strane Park šume Marjan preko grafičkih
prikaza GUP-a ušunjati nešto nalik građevinskoj zoni, i to “slučajno”
baš na one parcele koje su ranije uspjele biti denacionalizirane.
Pronašli su se brzo i oni koji će “oslobođeno” zemljište reklamirati za
prodaju u dnevnom tisku.
Neopravdano češće razmišljamo o tome tko se na tu ješku uhvatio, nego
o sprezi službeničkih tajnih moći koja je bila tako čvrsta da brzo
nakon što je Kerum zasjeo na gradonačelnički tron, šef konzervatorskog odjela u Splitu Radoslav Bužančić
Marjanu dokida nacionalni značaj i B zonu zaštite. Tek nakon burne
reakcije javnosti na Marjan se navlači najtanja C zona tj. zaštita
normirana kao ona od lokalnog značaja.
Ako uzmemo u obzir da je zagrebački Maksimir upisan u Listu
nacionalnog kulturnog dobra, bolje ćemo sagledati svu apsurdnost i
zlonamjernost ovog degradiranja koje je opjevano splitsko brdo svježe
pretrpjelo!
Srećom, Marjan se ne može tako lako degradirati u svijesti građana, koji
su navikli na to da ih službeničke organizacije “mantaju” u slalomu
između zakonskih članaka i raznih pravnih propisa. Iako jedan dio
javnosti u obrani Marjana sudjeluje zbog potrebe da iskaže svoj
građanski otpor prema liku i djelu Željka Keruma, najveći dio shvaća da
se Marjan ne štiti samo od Kerumovih, nego od neprincipijelnog prodora
privatnog kapitala u javno dobro, u tzv. područja posebnih obilježja,
koja su u svojoj biti od neprocjenjive važnosti za identitet i održivi
razvoj zajednice.
Baštinjena vizija starih Splićana
Marjan je tako ove godine prestao biti tek zvaničnim dijelom definicije
“identiteta Splita”, prestao je biti samo dominantnim elementom u vizuri
grada, kitica iz pjesmice. Prerastao je u stvarni, opipljivi simbol
javnog interesa čitljiv svim dobnim i socijalnim skupinama, kao da je
ljubavlju Splićana nadrastao sebe i pretvorio se u samu sliku grada.
Ne bi trebali biti začuđeni, jer je Marjan baštinjena urbanistička
vizija starih Splićana, čije javne kultivirane neizgrađene površine i
danas predstavljaju neprocjenjivu vrijednost osmišljenog korištenja
prostora, pa kao što nema splitskog sportaša bez optrčanih marjanskih
kilometara, nema ni obitelji iz Splita bez marjanskih sjećanja.
Nema sumnje, Marjan je prevažan Splićanima, koje su greškom
podcijenili izrađivači nedovoljno strogog GUP-a i nesposobni savjetnici
aktualnog gradonačelnika
Ipak, treba napomenuti kako se građanski otpor prema nasrtajima
kapitala na javni prostor nije u Splitu prvi put dogodio na Marjanu.
Prvi takav otpor u nezavisnoj Hrvatskoj i to ovjenčan uspjehom, dogodio
se baš u našem gradu 2000. godine kada su američki developeri predlagali
totalnu plastičnu kirurgiju i transformaciju Splita u turistički resor u
sklopu AFCO projekta.
Već tada su se brojni kulturnjaci, znanstvenici i novinari digli i
povukli javnost za sobom u obranu prepoznatljive slike grada.
Institucije su također bile na strani javnosti, pa je Matica hrvatska
sve tekstove ove mega-akcije objedinila u publikaciji iz 2005.godine.
Tijekom 2000-tih Splićani su potpisivali više peticija protiv gradnji
u staroj gradskoj jezgri, kao i protiv gradnji na Marjanu, a nije
nevažan ni angažman zainteresirane javnosti, koji se dogodo 2006.
prilikom objavljivanja natječaja za uređenje splitske rive, iako
zahtjevi te incijative nisu prihvaćeni.
Ni danas Inicijativa Za Marjan nije usamljena u gradu za kojeg možemo
reći da bubri mjehurima sve većeg nezadovoljstva građana. Udruga Genuis
loci, na “fejsu” poznata kao Get Getanima, u kratkom je roku stekla
medijsku vidljivost senzibilizirajući širu javnost za goleme probleme
stanovnika stare gradske jezge prouzrokavane svjesnim provođenjem ili
odobravanjem gentrifikacije od strane predstavnika lokalne uprave.
Ove su dvije inicijative srodne, jer su potekle od svakodnevnih
životnih potreba stanovnika, u slučaju prve za kvalitetnim slobodnim
vremenom, mirom i rekreacijom, a druge za osnovnim uvjetima stanovanja
koje je Palaču i sačuvalo od antike na ovamo. Od svega najviše veseli da
ni Getanima ni “nama s Marjana” nije potrebno previše lobiranja kod
građana, jer je javni interes prepoznat od šire javnosti i predstavnika
medija, pa su dosadašnji uspjesi dosegnuti na obje strane bez ikakvih
sredstava, na krilima entuzijazma, kreativnosti i saznanja do kojih smo
znali doći.
Ipak, postoje mjesta od jednako velikog značaja za grad, a koja su
nesavjesnim održavanjem sisitematski istiskivana iz svijesti građana kao
dragocjenosti s kojima treba pažljivo rukovati. Osim besramno raskopane
Zapadne obale, koja je kao tema za građane ostala nedodirljiva koliko i
skupa, Splitu se priprema još nekoliko šamara.
Prije svega mislim na bedem Contarini, gdje se uskoro zbog gradnje
poslovno-stambenog objekta namjerava ukinuti pješačka zona kakvu
poznajemo na potezu Zagrebačke i Hrvojeve. Tu je i Istočna obala, čije
je planiranje preuređenja već započelo, očito bez prevelikog
informiranja javnosti i bez sagledavanja unutar cijeline splitske luke.
Dok se stanje u vodstvu Grada ne promijeni takvim mjestima potrebna
je briga civilnog sektora, dobro organiziranih predstavnika udruga
uvjerenih u mogućnost obrane javnog interesa. Bez njih širi sloj građana
neće biti svjestan štete koja se gradu priređuje “ispod stola”. Naime,
našim se građanima nitko ne obraća idejama o oplemenjivanju prostora,
nitko ne priča o npr. proširivanju pješačke zone, koja bi da smo u bolje
uređenoj državi i gradu već odavno zahvatila Matoševu i Gundulićevu,
potičući štih veće urbane sredine i raznoliku ugostiteljsku ponudu kao i
male obrte.
Upravo suprotno, kao što su nas uvjeravali ovog ljeta da je promet
osobnim automobilima potreban na Marjanu zbog gradonačelnikovog
ugostiteljskog objekta na neurednim Benama, uskoro ćemo biti izloženi
nebulozama po kojima promet i garaže za 80-ak automobila nisu štetni ni
30 metara od Dioklecijanove palače kod Contarinija.
Ali nema mjesta očaju! U Splitu ima još građanskih inicijativa, pa vjerujem da će se ljudi uključiti i u obranu centra grada.
Za kraj ću spomenuti još dvije nedovršene, duge borbe Splićana: onu
stanovnika Pazdigrada za školu i dječje igralište, koja traje više od 15
godina, te domišljate trikove i strategije u dinamici malih ali
konstantnih napredaka Torcide i Našeg Hajduka u borbi protiv korova na
travnjacima nogometnih igrališta, kako bi bez lažne skromnosti bili na
koncu ove godine ponosni na grad kojeg živimo punim plućima.
I zato, dragi Splićani, neka sve vaše pobune završe pobjedama u Novoj 2012.!