Četiri su kamena temeljca splitskog sporta, četiri kluba koja su začetnici organiziranog bavljenja sportom u Splitu, a i dan danas postoje. Od Hajduka (1911. godina), preko Gusara (1914.) do Jadrana (1920.) i Labuda (1924.). Dakle, od sljedeće godine i Labud će u „klub 100“. Nogomet i tri sporta vezana uz more – veslanje, vaterpolo i jedrenje.
Legenda kaže da su praški studenti Fabjan Kaliterna (otac splitskog sporta) i Josip Kodl jednog lijepog dana 2012. godine gledali veslačku regatu na Vltavi i komentirali:
– Ako na ovoj šporkoj Vltavi ovi brodi ovako lipo figuraju, kako će na našen lipome plavome moru figurat…
Niti dvije godine kasnije, 5. ožujka 2014. godine, osnovan je HVK Gusar.
– Tako je, osnovan je par mjeseci prije rata, pa je onda mirovao sve do 1921. godine kad su prve brodove Gusaru donijeli veslači Jadrana iz Zadra. Oni nisu htjeli veslati pod talijanskom zastavom (čuveni Rappalski ugovor, op.a.) i došli su u Split, zahtijevali su samo da se u grb Gusara stavi hrvatski plamenac, kao što je bio u njihovom klubu – prepričava nam Denis Boban, glavni trener i tajnik Gusara.
Prava je sreća naletjeti na elokventnog i zanimljivog sugovornika kao što je Boban. On, naravno, u malom prstu ima svu povijest Gusara, ali isto je tako zna ispričati da vam nije dosadno. A povijest Gusara je također jedan od razloga zašto je ovaj klub (nekada s Matejuške, sada u Spinutu) postao jedan od korifeja splitskog sporta.
Veslači Gusara su osvojili čak četiri olimpijske medalje. Ono čuveno zlato 1952. u Helsinkiju četverca u kojem su bili Duje Bonačić, Mate Trojanović, Velimir Valenta i Petar Šegvić. U Moskvi 1980. godine Zlatko Celent, Duško Mrduljaš i kormilar Josip Reić bili su brončani. U osmercu koji je bio brončani u Sydneyu 2000. godine veslala su čak petorica gusaraša: Tomislav Smoljanović, Tihomir Franković, Siniša i Nikša Skelin, te Igor Boraska. Kormilar je bio Milan Ražov. Konačno, braća Skelin su bila srebrna u „dvojcu bez“ 2004. u Ateni.
– Još 1932. godine je naš osmerac osvojio europsko zlato, a Franković i Boraska su bili svjetski prvaci u Indianapolisu 1994. godine.
Ove godine se navršilo 25 godina od srebra četverca s kormilarom na Svjetskom prvenstvu u Kölnu. U posadi su bili Franković, Boraska, Siniša Skelin, naš sugovornik Boban i kormilar Ratko Cvitanić. I da sada ne nabrajamo dalje sve te medalje, uglavnom, silaskom sa scene braće Skelin nestale su medalje. I nema ih ni dan danas.
– Istina, Gusar je uvijek imao uspone i padove. Na žalost, sada smo u padu koji traje godinama. Braća Skelin su 2007. osvojila Svjetski kup i to nam je posljednja medalja. Bio je to kraj najtrofejnije klupske generacije, koja je trajala od 1994. godine. Takav materijal veslača je sve teže naći i teško je naći djecu koja su spremna dati sve za veslanje.
Veslanje je izuzetno naporan sport. Ne može to svatko. Veslati u ranu zoru, veslati i kad uvjeti nisu baš najbolji, pa i u sva godišnja doba.
– Trenutno imamo oko 100 djece, od škole veslanja do juniora. Nekada smo znali imati do 180 djece. Šteta, jer što se veslanja tiče, nikada nismo imali bolje uvjete. I što je još bolje, osim članarine, ne plaća se ništa. Oprema, putovanja, sve to ide na trošak kluba.
Jedan od važnijih razloga što nema vrhunskih rezultata, Boban pronalazi u nedostacima bolonjskog sustava u fakultetskom obrazovanju.
– Veslači su ranije uvijek završavali fakultete, a danas ispada da veslanje i studiranje više ne mogu zajedno. Nemoguće je uskladiti jedno s drugim. Djeca se, logično, odlučuju za fakultete. S druge strane, imamo Splitsko sveučilište koje se fenomenalno bavi sportom, imaju lige u puno sportova, organizirali su brojna natjecanja, ove godine i u futsalu na europskoj razini. Na žalost, čini se da vrhunski sport ne mogu pokriti.
Tako se Gusaru, na primjer, raspala vrlo nadarena generacija od 12 veslača, koji su kao juniori osvojila sva prva mjesta na prvenstvu Hrvatske.
– Nadali smo se da će ostati barem četvorica, ali sve se brzo raspalo. Ostao je samo Karlo Borković, koji je najprije upisao KIF, pa se poslije prebacio na stručni studij. Na prvenstvu Hrvatske u skifu bio je treći, iza Damira Martina i Davida Šaina, a svi znamo tko su oni, osvajači olimpijskih medalja.
Borkoviću su 23 godine, za veslača su to mlade godine i treba ga podržati, treba uložiti u njega koliko god treba.
– U veljači 2022. godine kad je Valent Sinković svratio do nas u Gusara, bilo je to točno šest mjeseci nakon što su on i brat Martin osvojili zlato na Igrama u Tokiju, rekao je da nije pipnuo veslo od osvajanja zlata i da bi se htio malo progibati. Ponudili smo mu čamac, skif, a on je rekao da bi veslao u dvojcu ako imamo nekoga da sjedne s njim. Karlo je uskočio i to ste trebali vidjeti kako su kliknuli, kako su sjajno veslali kao da su godinama zajedno. Karlo je uspio pratiti Valenta, a Valent je pazio da ne pretjera. Bili su strašno brzi, bio ih je užitak gledati. Kasnije sam Valentu pokazao fotografiju njega i Karla otprije pet godina na kojoj mu je poklonio svoj dres kao najboljem kadetu, nije mogao vjerovati…
Ah, da, nismo vam objasnili naslov – I kad tilo boli, duša te voli, Gusare!
– To je iz refrena pjesme „Vesla od zlata“, koju je za našu stogodišnjicu napisao Robert Pauletić. Mislim da pogađa u srž Gusara. Pjesmu je uglazbio Tomo Mrduljaš, koji je bio kormilar u mladosti i snažno je vezan za Gusara.
Pred kraj razgovora, prije nego se otišao doma spakirati i krenuti put Torina s Karlom Borkovićem na čuvenu utrku na rijeci Po (više od 700 veslača, bit će svi najbolji uključujući i braću Sinković), Boban nije izdržao…
– Imamo jednog kadeta, strašan talent. Mislim da Gusar većega talenta nije imao. Ako izdrži, ako ostane u veslanju, mogao bi biti naš adut za nove svjetske medalje.
