Kažu da su oči prozori naše duše. Valjda je to razlog zašto danas toliki među nama pri susretu obaraju svoj pogled. Ne žele uvid u stanje svoje duše, nešto kriju ili se nečega srame.
Oči. Organi u bojama. Opažaju svjetlost koju onda pretvaraju u živčane impulse. Zvuči jednostavno, a nije, Očima primamo gotovo pa sve informacije iz svoje okoline. Očima gledamo, vidimo i namigujemo. S njima dajemo “mot” u briškuli. Zaljubljujemo se u nečije oči.
Kad smo mali oči nam služe za otkrivanje svijeta oko nas. Kad narastemo očima uglavnom pokušavamo proniknuti u tuđu privatnost. Oči su organ koji je čovjeku sigurno jedan od najdragocjenijih. Uho moje, nosu moj ili nogo moja. Nikada to nismo čuli, ali i vi ste nekome nekada sigurno rekli – Oko moje!
Neovisno bili mi zdravih očiju ili slabovidni u životu se moramo suočiti s različitim izazovima. Od presudne je važnosti tada onaj unutarnji vid koji ne ovisi o klasičnom vidu. Suočavanje se uvijek odnosi na nešto teško, ružno, opasno, problematično. Suočavanje sa stresom, strahom, bolnom prošlošću, bolešću, dugovima, poskupljenjima. Suočavanje sa samim sobom u svijetu u kojem sve više nedostaje snage, volje, hrabrosti, ali prije svega poštenja – nedostaje za čvrst pogled na stvarnost oko nas.
– Svidio mi se taj svijet, ali vrlo brzo se dogodilo da me najviše zanima rad na sebi, čeprkanje po samoj sebi. Naime, svaki lik koji sam odigrala je neka moguća ja. Svaka uloga nešto mi je donijela, ili odnijela, gradila me i kao glumicu i kao osobu. Postoje uloge koje su važne za moj razvoj, ali isto tako i partneri, glumci s kojima sam radila, dramaturzi i režiseri s kojima sam surađivala. Rekla bih da sam imala sreće. Ponekad je to bila i mudrost u odabiru – govori tako splitska dramska prvakinja Snježana Sinovčić Šiškov o svijetu glume koja je u njezinim očima bila prilika da upozna samu sebe.
A ovako je izgledala startna pozicija glumačke životne avanture za koju joj mnogi zavide, aplaudiraju toj umjetnosti koju je Snježana dotjerala i izbrusila do teško dostižnih centimetara.
– Moja glumačka priča imala je, rekla bih, prirodan slijed. Dramsko-recitatorska grupa u osnovnoj školi, nastupi na školskim priredbama, gradska i republička natjecanja, uspjesi koji ti daju vjetar u leđa. Sve se to nastavilo i u srednjoj školi, kad postajem član Glumačkog studija za srednjoškolce i studente, osnovanog pri HNK Split. Opsluživali smo predstave; statirali, igrali manje, ili veće, mlađe uloge. Eto, tako sam, još prije Akademije, odigrala i Cicu Cvićaricu u Brešanovoj „Svečanoj večeri u pogrebnom poduzeću“, Kaloniku u Aristofanovoj „Lizistrati“ i Barbaru u „Mefistu“ Klausa Manna – veli.
“Mladost, talent i ambicija nisu dovoljni…”
A u jednom je trenutku željela postati i novinarka…
– Mama je mislila čak da ću biti profesorica hrvatskog jezika i navijala je zato. U jednom trenutku željela sam biti i novinarka, čak sam kratko i pisala za “Omladinsku iskru“. Sjećam se vrlo dobro i svog prvog razgovora sa Zijahom Sokolovićem i on me jako zaintrigirao za glumački posao iako se tada još nisam vidjela u glumi. U mom drugom razredu srednje se snimao film “Pad Italije” u Maslinici na Šolti što je bilo strašno zanimljivo za malo mjesto. Moj otac je Šoltanin, imamo tamo kuću i kao i cijelo mjesto, statirala sam i ja u filmu, ali sam postala statist sa zadatkom. Primijetili su me. 
Dijete, ili mladi čovjek, koji se zalijepi za kazalište i gura do iznemoglosti, ostaje u kazalištu čitav život.
– Ja sam se, evo, našla u glumačkom poslu. Upisala sam Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu i sve vrijeme studiranja, kao stipendist HNK, sudjelovala u produkcijama Splitskog ljeta. Po završetku školovanja, vratila sam se doma i postala članicom dramskog ansambla splitskog kazališta.
A uvijek je jednako lako i jednako teško. I prije i sada…
– Mladost, talent i ambicija nisu dovoljni. Proces obrazovanja je zahtjevan i težak. Kao svako sazrijevanje, povremeno i bolan. Netko se na tom putu izgubi. Mnogi se i ne bave ovim poslom. Uz talent i zanatske vještine, silno je važno biti vrijedan, uporan, imati strpljenja i mudrosti za ustrajati i iskoristiti prilike koje ti se pruže. Svaka uloga, svaki zadatak, pa i najmanji, može biti velika prilika za napredovanje. To treba iskoristiti. Nikad ne znaš – govori Sinovčić Šiškov.
“S vremenom sam naučila stvoriti preduvjete da uživam u svakom procesu”
U posljednje vrijeme kao da je njezina glumačka adresa ostala zapisana kao šalabahter pa su se tako počele intenzivno slijevati i nagrade.
– Svaka nagrada koju sam dobila u tom trenu primanja mi je bila i najvažnija i najdraža. Značila je potvrdu i priznanje procesu rada na nekom liku i projektu koji je neposredno završen, ili sam još uvijek u njemu. Volim svoj poziv. S vremenom sam naučila stvoriti preduvjete da uživam u svakom procesu. Držim to nekom vrstom blagoslova. Nije li to već dovoljna nagrada? Stoga, nagrade primam ponizno i zahvalno, kao bonus. No, nagrada zatitra egu, a vrlo blizu je taština koja vreba i koje se treba čuvati. Destruktivna je i razara. Opasna je za pojedinca, a nepodnošljiva za okolinu – kočnicu stiska Snježana.
Glumom kao fenomenom, pak, jasna je – želi se baviti kroz sve medije.
– Kazalište, film, radio, televiziju. Svaki medij je, sa svojim zadatostima, zanimljiv, uzbudljiv, intrigantan. Neprocjenjiv je osjećaj neposrednog izlaska pred publiku u kazalištu. Ako govorimo o dramskom ansamblu HNK Split, još uvijek nas nema dovoljno. Ali ima sjajnih glumica i glumaca. Od još uvijek svježih i neumornih seniora, preko već potvrđenih srednjaka, do talentiranih, duhovitih i neustrašivih najmlađih članova ansambla – ili će to, nadam se što prije, postati.
Ponovno zastaje. Split, kaže, ima izvrsnu publiku.
– Zahtjevnu, otvorenu i iskrenu. Nije li to fenomenalna kombinacija? Nije li to obvezujuće? Nažalost, te stalne turbulencije u upravi, dolasci, odlasci… Nemamo ravnatelja drame, ravnatelja tehnike, poslovnog ravnatelja. Jasno je da je u takvoj situaciji teško sve držati pod kontrolom. Čini mi se da se odluke donose ishitreno. Nepromišljeno. Bez odgovornosti. Rekla bih i uz nedostatak ukusa. Ali, na korak od kaosa, kome je do ukusa, poetike, koncepcije, čak etike? U situaciji kad niste u stanju napraviti uravnotežen raspored igranja postojećih predstava, tko će se baviti programskom vizijom, ili vizijom razvoja ansambla, razvoja publike?
“Najteže mi pada friziranje, šminkanje, proba kostima…”
Kroz naočale filma, u kojima se Snježana često pojavljuje, publika se povećava brojčano, a razina profesionalnosti se diže još jednu razinu…
– Premda su snimanja često zahtjevna i u vrlo teškim uvjetima; pod ogromnim vrućinama, a u teškom, zimskom kostimu, ili usred noći na hladnoći u ljetnoj tankoj haljini, ponekad u malim zagušljivim prostorima višesatno snimanje s gomilom ljudi, odgovara mi ta fokusiranost na vlastiti zadatak i na partnera. Volim i svedenost glumačkih sredstava na filmu. Veseli me svaki filmski set, osobito s mladim režiserima, pa i studentima. Poklopilo se da sam radila meni jako drage projekte, s izvrsnim režiserima i inspirativnim partnerima.
A u zadnje vrijeme i pred radijskim mikrofonima…
– Često surađujem s Dramskim programom Hrvatskog radija. Otkrivam za mene, kao glumicu, novi medij, potpuno različit od svega što sam radila do sada. Nema pomoći kostima, scenografije. Nema frizure, maske, geste ,mimike i grimasa. Sve je fokusirano isključivo na glas i govornu radnju. A znate, u mom poslu mi najteže pada friziranje, šminkanje, probe kostima, presvlačenje. To mi je sve “nužno zlo”, jer ulogu uglavnom radim “na unutra” pa sve to bude posljedica. Celofan. Na radiju, nema pakiranja, nema celofana.
Dogodi se i osjećaja izgubljenosti, nesigurnosti i umora. Kreativnih sukoba i blokada, ali…
– Možda postoji tisuću drugih poslova kojima bih se mogla baviti, ali evo, ja ponovno biram glumu. Glumu, koja me gradila, s kojom sam stasavala. Glumu koja me ponekad spašavala i koja me spašava. Glumu koja je postala neodvojivi dio mene, dio mog identiteta.