Za Ljulj Cvitanić kažu da će je teško tko u vijeću zamijeniti i nadmašiti: “Kritizirala sam argumentirano i smatram da je to dobar smjer!”

Kao munja je medijskim prostorom odjeknula vijest da Ivana Ljulj Cvitanić, nestranačka vijećnica Mosta u splitskom lokalnom Parlamentu, odlazi iz politike, napušta vijeće i sjeda u redove Državnog izbornog povjerenstva kao član na osam godina. Nešto manje ipak je Lulj Cvitanić bila u vijeću, ali ostavila traga kao rijetko tko dosad.

Nema sumnje da je njezina politička karijera imala jasan linearni tok i da je od samog početka plijenila pažnju ne samo rezultatima koje je ostvarivala u predanom, tihom i studioznom radu, poput trijumfa oko naknade za neupisane vrtićku djecu ili dnevnog boravka za starije u Splitu, već i svojim generalnim viđenjem načina na koji ona misli da se politika treba igrati. Jer sve se na kraju svede na nogomet – odrađeno na zelenom travnjaku uz nevidljiv umor od subote do subote kad su utakmice na rasporedu. U ovom slučaju pak napravljeno u Banovini preko sati i sati utrošenih na pripremu materijala.

Na kraju jednog životnog razdoblja pretočenog u rješavanje problema u svom gradu evo i njezinih razmišljanja…

Nova dužnost, i to daleko od politike. Kao munja je odjeknula vijest da odlazite iz Gradskog vijeća u Državno izborno povjerenstvo. Par sati poslije kakva je realnost, slegli su se prvi dojmovi?

– Ono što me motivira je rezultat rada, da na uloženo vrijeme postignem ono što tražim. Mislim da sam u vijeću dala svoj doprinos kroz pristup problemima, izradu primjera za sve alate koje vijećnici imaju na raspolaganju. Odredili smo i prioritete kojima nastojimo mjerljivo pomoći građanima. Od boljih uvjeta za djecu predškolske i školske dobi, potreba naših starijih sugrađana, projekata za istočne i zanemarene dijelove grada, kontrole trošenja proračunskih sredstava, stavljanja u funkciju gradskih nekretnina … Most može nastaviti raditi u okviru tih prioriteta, ostaju i primjeri kako nametati bilo koju temu. Što se mene osobno tiče, prihvatila sam novi izazov i potrudit ću se oko toga, odluku nisam donijela preko noći nego sam objektivno sagledala sve.

– Živjela sam u Zagrebu i vratila sam se u Split i krenula gledati što nedostaje u mom kvartu Neslanovcu. Tamo je bilo dosta gradskih zapuštenih zemljišta, a jedan od njih je javni put koji se prije koristio pa je u potpunosti obrastao, a istovremeno su djeca išla kilometar i pol dalje u školu putem koji je za njih bio opasan. Onda sam predlagala vijeću kotara čija je većina bila HDZ da se raščisti taj put i omogući djeci siguran način dolaska do škole. No, trebalo je više od godine dana za riješiti taj problem koji je po meni bio lako rješiv, skupljala sam potpise susjeda, slala gradu Splitu zahtjev da bi se problem riješio kada su u Splitu provedeni javni radovi. Tu je bila i gradska parcela gdje smo predložili izgradnju dječjeg parka, a napravljen je tek prošle godine. Predložili smo 2016., da ne bi bilo zabune…

– Nisam imala to niti u primisli. Više sam razmišljala da imam određena znanja, primjećujem probleme te sam povezana s ljudima i mogu doći do rješenja. Ishod koji se dogodio stvarno mi nije bio na pameti.

– Glavni cilj je bio rješavati nagomilane probleme koji se nisu mogli pomaknuti s mrtve točke tek obraćanjem građana gradskim službama ili vijećima kotareva. Tu sam primijetila da ih treba rješavati na višoj razini. Prije nego sam postala vijećnica, četiri godine sam pomagala Mostovim vijećnicima u Splitu, Županiji i općenito u Hrvatskoj. U tom poslu sam iz pojedinačnih problema prepoznavala one sistemske i nudila rješenja. Za primjer mogu dati problem gradskih nekretnina koje nisu uknjižene kao vlasništvo grada, nije mi bila poanta samo da se na nekolicini takvih raščisti put, izgradi park ili parking, odnosno da se na njih uknjiži grad kao vlasnik nego da se problem sustavno riješi za sve takve nekretnine. Problem koji je bio s nejednakim cijenama privatnih i gradskih vrtića sam zajedno s kolegicom izvukla iz primjera jednog neupisanog djeteta, problem u zadovoljavanju potreba starijih iz nekoliko razgovora s njima… S obzirom da sam kreirala većinu Mostovog sadržaja, prihvatila sam prije dvije godine i političku dužnost da bi osigurala nastavak smjera dok se ostali ne uhodaju.

Kad je i krenula vaša prepoznatljiva priča prijavili ste se za neke natječaje u Gradsku upravu, ali – ništa…

– Prijavila sam se 2016. Bilo je to paralelno s rješavanjem kvartovskih problema. Drugi kandidati su zaposleni, uglavnom bi na usmenom dijelu natječaja dobili bolje ocjene. Zanimljivo je bilo to iskustvo, izabrani kandidati su imali i manje radnog iskustva od mene, ali su dobili veći broj bodova. Meni je to bio znak da se nema smisla žaliti nego mijenjati sustav. 

– U deveti mjesec 2021. na nekoliko stranica sam napravila pripremu za tematsku sjednicu o potrebama starijih osoba, s prijedlogom da se održi u 2022. godini. Računala sam da su ta tri mjeseca dovoljna da se sve pripremi i da se sjednica održi, dostave sve informacije, pozovu tijela koja koordiniraju te potrebe, od Ministarstva, Županije, gradskih službi za potrebe naših starijih pa dalje. Do danas nije održana. Smatram da bi svi zaključci koji bi proizašli iz te sjednice išli postepeno po nekom planu prema boljim uvjetima za naše starije, ali evo već na prvom koraku smo zapeli.

– Nakon toga je opet prihvatio tu mjeru. Ja sam predočila razloge i argumente mada su me uvjeravali u suprotno. Došli smo do toga da će roditelji neupisane djece dobiti naknadu što je najvažnije, ali opet taj protek vremena i nabacivanje s razlozima koji to nisu ne koriste nikome. Mogu razumijeti da pojedini prijedlozi koji nisu do sada bili u praksi gradske uprave iziskuju dodatan angažman i nemaju kapaciteta za to, ali nije razlog da se takvo što odbije na taj način nego se treba pronaći rješenje.

– Ja sam svo vrijeme upozoravala na pitanja koja sam vidjela spornima u njihovom načinu rada. Ispostavilo se da sam bila u pravu. Imali smo donošenje odluke o visini zakupa na Gradskom vijeću u zadnji tren s oslanjanjem na ranije javno savjetovanje i to za jedan grad Split mislim da nije dobar način. Eto tu moju primjedbu su ignorirali devet mjeseci. U devet mjeseci se mogla pripremiti i puno bolja odluka, a ne ponavljati nešto samo zato što je odluka ukinuta. Puno sam puta govorila vlasti da nije pitanje nadležnosti samo formalnost, da zato u Gradskom vijeću i sjedi veći broj predstavnika građana koji mogu otvoriti pitanja o kojima izvršna vlast nije razmišljala i iz toga mogu proizaći bolja rješenja. 

– Čini se da smo jedino mi doslovno shvatili tu programsku suradnju, vezali smo je uz projekte koje smo sami predložili i one koje smo smatrali najbitnijima za grad. Kad smo vidjeli da bi dinamika rješavanja tih pitanja mogla biti bolja i način na koji ćemo ih rješavati, onda smo shvatili da od te programske suradnje nema ništa jer nijedan projekt nije bio riješen. Niti su dani razlozi zašto. Zato smo mi paralelno predložili stalne točke dnevnog reda. To su bili projekti oko kojih smo se usuglasili, a mi taj pomak nikako nismo dobili i za naše prijedloge smo prije ostavke gradonačelnika tražili da nas izvijesti o tome. Nakon što je dobio izbore nije se osvrtao na naše prijedloge, sve donedavno.

– To je bila odluka gradonačelnika puno prije nego dan kada je ostavka protokolirana. Jednostavno vjerujem da se radilo o procjeni da može ići s manje partnera. Dobio je neki period vremena u kojem su pokazali određeni smjer na manjim komunalnim zahtjevima dok su istovremeno ignorirali sve ozbiljnije zahtjeve partnera. To su na izborima kapitalizirali, građani su ih nagradili i pokazalo se kao odluka u njihovu korist.

– Građani su tako procijenili. Voljela bih da je više građana zainteresirano i da prate Gradsko vijeće i kako svaki od vijećnika pristupa određenom problem, pa bi možda i njihovi glasovi bili drugačije podijeljeni. No, i ovo je legitimno. Moja osobna želja bila bi da se sve odluke, od izbora predstavnika do onih koje ti predstavnici kasnije donose kao vijećnici, donose na jednoj informiranoj razini. Tada bi se moglo govoriti o zaslugama. Sada isključivo govorimo o percepciji. 

– Većina građana koji ne izlaze na izbore dojma je da njihov izbor ne može ništa promijeniti i da su svi isti. Zato smo mi na ovim izborima imali slogan “nije svejedno” baš zbog te okolnosti. Ništa se ne može promijeniti dok ne pokušaš, i svi su slični dok im se ne “približiš” a tek onda uočavaš razlike. Razlika nas i  gradonačelnika Puljka, jedna od, je ta da je on bio fokusiran na ostavljanje dobrog dojma, a mi na rješavanje problema koje smo obećali riješiti. Željeli smo mjerljiv rezultat i rad. I jedni i drugi smo znali da su izbori uvijek opcija. Nama problemi građana nisu bili valuta kojom ćemo nastojati dobiti izbore. Na primjeru te tematske sjednice o potrebama starijih je jasno, nije nama bilo bitno izaći u medijima s naslovima da mi brinemo o starijima, nego sustavno rješavanje problema, da se napokon održi sjednica na kojoj ćemo sve sagledati i pokušati dogovoriti prioritete i dinamiku rješavanja.

– O tome najbolje pokazuju rezultati njihovog rada, a baš na mojoj zadnjoj sjednici vijeća smo imali izvještaj o radu gradonačelnika i izvršne vlasti u kojima uopće nije bio rezultat rada izvršne vlasti nego gradskih službi. Nismo mogli vidjeti čime se bavio gradonačelnik i njegova dva zamjenika. Govore da su zatekli mnogo problema, ali, eto, nisu pokazali način na koji ih rješavaju. Nismo imali prikaz onoga što oni rade da bi doveli do nekog boljeg ishoda za grad Split. Nisu predali rad, hoćemo im dati ocjenu nedovoljan? Ili, koju bi oni dali ocjenu nekome u gradskoj upravi tko im uopće ne predoči što i kako radi?

– Stvaranje je to vijesti oko nečega što netko drugi odrađuje svakodnevno i to ne spominje, a kamoli da izaziva konfliktne situacije u kojima svi ostrašćeno guraju svoju verziju istine. Meni je taj način postupanja stran, pristupam suprotno, provjerim procedure, sadržaj, a tek onda se ide do prijedloga – od vijećničkog pitanja pa nadalje. Ne smije se događati izvršnoj vlasti drugog grada u Hrvatskoj da im sud poništava odluke.

– U ovom trenutku moram izraziti nadu da će se ipak nešto uspjeti napraviti. Dinamika nije kakvu sam očekivala da će biti kad smo dali podršku Ivici Puljku. S vremenom očekivanja splasnu, a bila bi zadovoljna i da se samo neke stvari riješe…

– Onako kako pristupaš kolegama, makar oni bili i političari iz drugih stranaka, tako i oni uzvraćaju. Bila sam uvijek otvorena za pričati o gradskim problemima i usmjerena na ono što zajedno možemo učiniti da bude bolje. Kritizirala sam argumentirano i smatram da je to dobar smjer. Treba se okupiti oko gorućih problema i ponuditi rješenja, ne vidim razloga za nekolegijalan pristup u jednom tijelu koje je po definiciji kolegijalno.