Očekivanje nečega često zna biti puno bolje nego samo ostvarenje očekivanog. Djeca s nestrpljenjem očekuju nekoga i iščekujući iščekivanja su rasla i rasla, a mašta bi stvarala prizore u kojima se naprosto uživa. Ali onda bi se ta ili taj pojavili i uglavnom bi se dogodilo razočarenje.
Svi mi planiramo svoju budućnost, svoj život, svoju profesiju i sve to planiramo idealizirajući. I dok planiramo sve nam se čini i divno i krasno. Na našu žalost realnost zna biti puno drugačija, često razočaravajuća, a da je važno sanjati govori život Vatromira Srhoja koji, da je sve unaprijed mogao napisati i zaželjeti, vjerojatno ne bi pogodio – s crte od devet metara. Ili sa šest, a može i preko bloka. Čovjek koji je odgojio na desetke vrhunski rukometaša i rukometašica s ovih prostora, posebnog imena i prezimena, nadimka Šugi.
– Imao sam sreću u Trogiru kad sam bio u osnovnoj školi da mi je predavao profesor Zvonko Kolumbić koji je volio sve sportove, a Trogir je već tada bio rukometni grad i od malih nas je nogu prepoznao, nekome rekao da ide u nogomet u Slavena, drugome u rukomet ili jedrenje i tako je i mene uputio u rukometne vode. Vrlo rano smo mi onda otišli u Split, u osmom razredu sam tako već bio u Rukometnom klubu Split jer su me vidjeli u Trogiru – sjeća se početaka Srhoj. 
Za svaki sport treba imati sposobnosti, ali…
– Ja osim što sam bio visok, pucao sam i lijevom rukom, a takvi su rijetki. Ljevaci su u sportu Bogom dani, kako se ono kaže, i onda je mog profesora još više zainteresirala ta lijeva ruka i nekako me je još ono silnije gurao prema rukometu.
A kako su roditelji imali bolje životne prilike u Splitu, tako ga je karta sudbine odvela podno Marjana, a ondje…
– Slučajno sam u osmom razredu naletio na Županovića, a on je već igrao rukomet i jednom mi je na nastavi u školi rekao da će me odvesti u Rukometni klub Split. Kako sam mu kazao da sam već malo u Trogiru počeo, nije bilo teško. Od malih nogu se vidjelo da imam talenta.
“Publika je utrčala u teren, bio je prekid…”
Uvijek roditelji pune glavu kako treba iskoristiti svoje talente i usput su prali uši o drugoj, talentiranoj djeci, a kad dijete odraste, onda sazna da je talent samo jedan posto. Sve ostalo da je trud i volja. Upornost i ustrajnost. Kako naša sredina i ne cijeni baš nešto uspješne ljude iz svoje ulice, mnogi su talenti na vrijeme otišli tamo gdje su drugi znali cijeniti ono što netko nije želio ni vidio. Šugi je ipak bilo drugačije…
– U Splitu tada nije bilo dvorane, igralo se na teniskim terenima na Firulama, a nedjeljom kad su bile utakmice je pola grada dolazilo pratiti naše susrete. Doslovno pola grada. Naravno, Split nije bio jako velik i kad se igrala odbojka, košarka ili što drugo uvijek je bilo mnogo ljudi, tribine su stalno bile dupkom ispunjene.
Dok nije došlo vrijeme kad se u Washingtonovoj ulici u Splitu izgradio rukometni stadion na kojem su bili – jedini. I čitav taj dio se odvijao do trenutka kad je rukomet postao dvoranski sport.
– Rukometni klub Split se borio u kvalifikacijama za ući u prvu ligu 1969. godine protiv Zagreba. Jedna utakmica se igrala u Splitu, jedna u Zagrebu. Na kraju nismo uspjeli, ali na toj utakmici je kolegu i mene kontaktirao trener Zagreba i rekao nam da će nas upisati na fakultet, sadašnji kineziološki, osigurat će boravak i hranu samo da dođemo igrati u Zagreb. Kvalifikacijska utakmica je bila vatrena, odigrali smo gore na -2 i trebalo nam je +3. Publika je utrčala u Splitu, sjećam se dobro, bio je prekid, nemile scene kako kažu, ali nismo uspjeli dati treći gol. Tako da je Zagreb išao dalje, a Split je ostao – veli.
Nije bilo razmišljanja…
– Tada sam imao 17 i pol godina, Zagreb je bio u vrhu sporta. Danas je to kao da te zove Hajduk umjesto GOŠK-a iz Kaštela Gomilice. Naravno da me je to imponiralo, nije bilo puno razmišljanja jer, jednostavno je, bila je to prilika da idem gdje su najbolji i u isto vrijeme studiram. A u primisli su mi i danas trenutci kad sam došao gore, na Trgu bana Jelačića je bio doček. Nisi znao ništa drugo, nas dvoje kolega s dva smo kufera izašli s Ferate. Osim Zagrepčana, u ekipi bilo je i nekoliko Dalmatinaca. Od ranije je bio Zadranin i Šibenčanin, mogli smo igrati trešetu. Oni gore igraju belu – smije se Vatromir.
“Žene će vas poslušati dvjesto posto, a muškarci su mogli nešto više…”
Vatra i mir. Vatromir. Ne idu zajedno. Dapače. Vatra potiče, čak i u svojim najbezopasnijim i najkorisnijim pojavnostima, izuzetno snažne emocije. Unosi nemir u naša srca. U najmanju ruku ne ostavlja nas ravnodušnima.
Kako ne ostavlja ravnodušnim ni sve ono što piše u životnoj knjizi Srhoja. Ova posljednja stanica je državna nagrada za sport “Franjo Bučar“ – rukometaš Splita, Zagreba, Trogira i Adriachema, trener muških u Brodomerkuru i Splitu, a u ženskoj konkurenciji bio je na klupi Trogira, Splita, Budućnosti (Podgorica) Dalme, Lokomotive Zagreb, Split Kaltenberga, Vranjica i ponovno Trogira. Izbornik reprezentacije Jugoslavije, a onda i Hrvatske.
– Kad izađeš na postolje te 1990. godine, a osvojili smo srebro na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Koreji, u Seulu je bilo 20 tisuća ljudi, novine pišu o tvom uspjehu. I u ratnim sam godinama vodio reprezentaciju, doslovno smo počinjali iz početka, a već 1993. godine na Mediteranskim igrama u Francuskoj osvojili smo zlato, išla je onda bronca pa zlato. Te 1993. godine pokretni pogon te ekipa bila je Snježana Petika, Klaudija Bubalo, Nataša Kolega, Ljerka Krajnović… Nikad neću zaboraviti ljude van Hrvatske i kako su nas podržavali i pratili u tim ratnim godinama…
Korak unatrag, nakon fakulteta, vratio se u Dalmaciju i kao profesor tjelesnog nije se imao gdje zaposliti…
– Kako su moji bili iz Trogira, prvi sam posao dobio u Srednjoj školi u Trogiru. Istovremeno sam igrao za Split. I radio sam sve do 1975. godine kada sam dobio ponudu da radim na fakultetu. I tako, sve do penzije sam bio profesor na Kineziološkom fakultetu u Splitu, nekih tridesetak godina. I opet, treba reći, imao sam sreću što sam se usavršavao na fakultetu, a u popodnevnim sam satima bio trener. Bio sam stalno vezan uz rukomet. Skupljale su se godine tog trenerskog poziva kao i godine na radnom mjestu.
Žene su poslušnije u rukometu, kaže, a muškarci izdržljiviji…
– Žene će vas poslušati doslovno dvjesto posto, ali kreacije u rukometu koje su mogli napraviti muškarci, zato, nisu mogle žene. Treba se prilagoditi… I znate, kao i u svakom sportu, kad osvojiš nešto, igraš europske utakmice, onda je sve krasno, ali ima trenutaka i kad se boriš za opstanak. Ono što mogu izdvojiti u mojoj trenerskoj karijeri je da sam trenirao klubove koji su bili u takvim mogućnostima da dadnu fantastične uvjete i još bolju organizaciju. U Brodomerkuru sam bio kad je bio najjači, kad smo igrali Europu i kad je bio atraktivan, nešto kao i Split i Nada među ženama na vrhuncima. Trenirao sam Lokomotivu dvije godine u Zagrebu, Lokomotivu koja je bila prvak države, a onda su me zvali i u Podgoricu, u Budućnost. E, tamo sam bio prvak Jugoslavije, igrali smo u finalu Lige šampiona protiv Spartaka iz Kijeva…
Piše i knjigu o obrani jer, podvlači, općenito kažu da igra počinje od obrane.
– Logika je, ako ne primiš gol, dobiješ loptu u posjed, lakše ga zabiješ. Treba biti dobra obrana, onda ako i primiš mali broj golova, uvijek postoji veća vjerojatnost da ćeš dati više golova od protivnika. Teže je primiti 39 golova pa dati 40 nego, eto, primiti 20 i dati 21.
Sve počinje od vanjskih šutera koji, ne samo da zabijaju, nego i naprave prostor za druge. Sve to u igri punoj dogovora…
– Bilo je svakakvih dogovora, unaprijed uigranih stvari – do toga da bih se ja uhvatio za desno uho i ekipa bi znala koju akciju igramo jer je, eto, to bio znak akcije. Desno uho, da, dobro ste čuli…