HNK Split dobio je hrabru, izrazito promišljenu, ritmičnu i iznad svega angažiranu predstavu. Puno je dramskih i filmskih priča o tome kako je čovjek komadić svemira, zrno prašine, šaka zemlje u koju će se na kraju ponovo pretvoriti. Ta “malenost” čovjeka najizraženija postaje kad ga se stavi u istu rečenicu s ratom. On, tako malen, nestaje u magli ovog divovskog giganta s velikim R koji se javi iznenada, a ponaša se poput nepoznanice u matematičkoj jednadžbi. Dugo ga se raspisuje i teško se dolazi do njegova rješenja.
Tko je taj R? Čovjek koji ide protiv čovjeka? Patriot? Plaćenik? Čudovište? Je li on čitav narod ili pojedinac koji se poigrao Boga? Ova predstava otvara to pitanje, poigrava se s njim kroz niz likova koji su se našli u toj beznadnoj situaciji, da bi nas na kraju dovela do zaključka da ne znamo tko je taj s velikim R, ali ono što sigurno znamo je to da je surov i potpuno besmislen.
Što se zapravo događa u Ukrajini ili u Palestini, nemamo pojma. Ali smo stalno zatrpani nekim informacijama. Živimo u vremenu novih medija, dobivamo žive snimke, autentične fotografije, možemo pratiti live prijenose iz ratom pogođenih područja. Sredstava nikad više, informacija nikad manje. Ne znamo što nam plasiraju, zašto nam to plasiraju i tko nam to uopće plasira. S vremenom se pomirimo da je to tako, prekrižimo se i kažemo “Ne daj Bože!” ili gdje su oni bili kad se nama ne tako davno događalo isto.
Šeparović se ovdje koristi sličnim postupkom. Zatrpava gledatelja: Na ogoljenu pozornicu izlaze naoružani glumci, koriste se dronovima, kamerama, mikrofonima, oružjem, tijelom, pokretom. Na trenutke se izgubiš jer se toliko stvari pred tobom odvija i ne znaš gdje bi prije gledao. Performans informacija, dinamičnih sadržaja, plesnih koreografija i tako ide iz situacije u situaciju. Gomila sve na jednu hrpu, nelinearno, dok ona ne eksplodira. Taj “organizirani nered” izrazito me se dojmio. Svaki sadržaj koji nam plasira je promišljen, ali sam taj postupak kojim se plasira posebno je promišljen i izabran. To je naša stvarnost. Nikad više informacija, nikad više medija, a isto je kao i prije. Ništa ne znamo, osim toga da netko negdje gine bespotrebno.
Osim glavnih likova Woyzecka i Marie, ostali likovi ne dolaze toliko do izražaja. Da budem jasnija, glumci su izvrsni, ali likovi koje igraju predstavljaju “figure u ratu” tako primjerice Trpimir Jurkić igra Doktora koji koristi vojnika Woyzecka kao pokusnog kunića za svoje lijekove, Elvis Bošnjak igra Kapetana, vojno lice koje je toga svjesno i to koristi, Stipe Jelaska predstavlja Andresa “preplašenog vonika” te Mijo Jurišić kao Tamburmajor utjelovljuje hladnog siledžiju. Svi oni kao glumci dolaze do izražaja jer su redom izvrsni: precizni, snažni, ali nema tu uloge koju ćeš upamtiti jer su više funkcionalne. Ne znam je li to izbor dramaturga Ivana Penovića ili izbor redatelja, ali također je promišljen. Tko bi se to u ratu mogao istaknut kad su svi samo brojevi.
Priča je povezana glavnim likom Woyzeckom. On je samo pijun u njihovoj igri. Suočava se s nizom problema: ratuje, pokušava preživjeti, othraniti ženu i njeno dijete, suočava se s ljubomorom što je ona s drugima, ali i s time da je on nema potrebu fizički konzumirati, on ne staje, samo trči krugove po pozornici, iscrpljen je, leti kao na autopilotu i na kraju potpuno eksplodira, ubija svoju ženu pa vojska ubije njega. Naravno da ga ne ubijaju radi femicida, za to se kod nas ne ide ni u zatvor.
Čak se sami vojnicu narugaju s time i kažu da bi ga ionako zbog nečega ubili. I to je još jedan surov prikaz ove ratne igrice.
Donat Zeko u ovoj ulozi je suptilan, glasan u svojoj nježnosti, mali čovjek kojeg su drugi napravili monstrumom. Iako je predstava složena od nelinearnih fragmenata njegov “pad” odnosno to kako se fizički transformira i dovodi do ludila ono je što drži nit priče. Vrlo prirodan i suptilan, oduševljavao me u svakoj svojoj ulozi, ali ovdje posebno. Igra lice koje ni po čemu nije dopadljivo, ali u publici budi posebnu vrstu empatije. Možda zato što je toliko prisutan, ne proizvodi previše, ubačen je u ritam oružja, ali njegovo oko kanal je za more emocija.
Andrea Mladinić kao Marie, jedina žena u predstavi, ovdje je objektivizirana jer žena je inače objektivizirana, a u ratu posebno. Fizički i u pokretu vrlo vješta, senzualna, njene erotične scene kreirane su odmjereno, a toliko su precizna referenca današnjeg viralnog eksponiranja ženskog tijela. Marie je žena koja preživljava onako kako može, Mladinić joj je dala snažan glas, ona nije žrtva, prihvaća svoju sudbinu, čak ima i nježnu notu jer ona sanja naglas o život u boljim uvjetima.
Nikola Nedić sjajno se uklopio u kolektiv kao “vođa ceremonije” pripovjedač koji nas moćno i nabrijano uvodi u priču te nam svako malo ukazuje na ono što je bitno. Povremeno me podsjetio na glas unutar igrice koji te nakon svakog game overa, uspijeva nagovoriti da ideš po još.
Kod Šeparovića mi se sviđa kako se koristi filmskim kadrom u glumačkoj izvedbi. Ispred sebe vidimo glumce kako igraju neku situacija, ali vidimo i njihove krupne kadrove. To filmsko iskustvo u kazalištu sklizak je teren, pretpostavljam da je vrlo zahtjevno za glumca jer osim igranja situacije mora se baviti time kako stoji da bi potpuno bio u kadru. Jer glumci se sami “namještaju” prema kameri. Mnogi redatelji koriste kameru u kazalištu, nije to nešto inovativno, uostalom Šeparović je to na vrlo
sličan način koristio i u Jeziku kopačke u zekemu. Ali za razliku od drugih, on to radi dobro. To nisu samo krupni planovi lica, tu su detalji ruku ili bilo čega što bira naglasiti u određenoj situaciji. I ono najvažnije, oni ne smetaju glumcu nego posebno upotpunjuju njegovu igru.
Gledajući predstavu, na trenutke sam se borila da iz fragmentiranosti izvučem glavnu nit priče, a ujedno me takva vrsta narativa držala budnom i na poseban način uključenom u predstavu. Mislim da je ovo predstava koju gledatelj treba pogledati više puta jer sigurno u jednoj izvedbi ne uspije doživjeti apsolutno sve elemente jer ih je jako puno. Ovo nije tipična predstava, ovo nije predstava na koju idete da se zabavite, ovo je hladan tuš, ovo je slika surovog svijeta u kojem živimo, i ovo je rat onakav kakav je. Surov, proždire sve pred sobom, a pobjednika nema. Osim onih samoproglašenih.
Ovo nije predstava koja će se svakome svidjeti, ali je sigurno predstava koju bi svatko trebao pogledati.