Marin Šipić uživa u najboljim i najljepšim trenutcima rukometne karijere. S reprezentacijom Hrvatske je proživio klimaks osvajanjem srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu, koje su izabranici Dagura Sigurdssona zaključno s polufinalom igrali u zagrebačkoj Areni nošeni euforijom s tribina, koju su sami potaknuli nevjerojatnim pothvatima. Samo nekoliko dana kasnije, po povratku u Švicarsku, 28-godišnji Splićanin je sa svojim klubom Kriensom iz Luzerna ušao u finale Kupa. I bit će sigurno još lijepih vijesti za prvog pivota reprezentacije Hrvatske, jer Kriens se bori i za prolaz u eliminacijsku fazu Europske lige (u utorak su, doduše, izgubili kod jakog Montpelliera 27:31 uz njegovih sedam pogodaka), dok su u švicarskom prvenstvu na 2. mjestu.
Ritam je za rukometaše definitivno ubitačan. Nikakve stanke tu nema, čak niti nakon napornog Svjetskog prvenstva i utakmica svaka dva dana, a naša ih je reprezentacija odigrala – devet. Šipićev suigrač iz reprezentacije, također Splićanin, Mateo Maraš je za Tatabanyju igrao samo tri dana nakon krasnog dočeka u Zagrebu. Nije niti dolazio u Split, nego je iz Zagreba produžio u Mađarsku.
– Za razliku od Matea, ja sam dobio poštedu u prvoj utakmici za Kriens nakon Svjetskog prvenstva. Bio sam u sastavu, ali nisam igrao. Mi smo to prihvatili, tako nam je uvijek i ne gledaš na to kao na nekakav problem. Fizički jesam u redu, veći je problem što sam nakon srebra na Svjetskom i dočeka u Zagrebu bio emotivno posve prazan. Na kraju dana, sve je to dio sporta, nema kukanja, nisam niti prvi, niti zadnji koji kroz to prolazi.
U polufinalu Kupa je, naravno, bio u punom pogonu i pridonio prolasku u finale. Kriens je sa 29:26 srušio najbolju momčad Švicarske, Schafhausen.
– Je, bilo je stvarno napeto, izgleda da mi je suđeno da ove godine igram finala – nasmijao se Marin zadovoljan trenutkom u kojem živi.
– Sada smo u fazi sezona kad igramo praktički svaka tri dana sljedeća dva mjeseca. Finale je, ako se ne varam, početkom ožujka. Protivnik će nam biti Thun na neutralnom terenu u Bernu. Tako se igra posljednjih nekoliko godina, a ono što znam da će sljedeće godine naš klub biti domaćin, jer će biti završena nova dvorana i u njoj će se igrati Final Four.
Hoće li Marin, onda, i sljedeće godine nositi dres Kriensa? Nije mu dovoljno, nema želju za odlaskom u neku jaču ligu?
– Nakon ove sezone, imam ugovor na još dvije. Iskreno, nije da nešto razmišljam o tome. Ne forsiram da se nešto desi, makar smo i klub i ja otvoreni za priču, pa kako ispadne.
Trener u Kriensu mu je Željko Musa, naš bivši reprezentativni pivot, koji je – sjećate se? – 2020. godine na Europskom prvenstvu u polufinalu zabio gol Norveškoj u posljednjoj sekundi. Sada ga je Šipić reprizirao u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva protiv Mađarske kad je zabio na asistenciju Zvonimira Srne, pa je izgledalo da će se Arena srušiti od eksplozije veselja.
– Željko je prošle godine igrao za nas, a ovo mu je debitantska godina kao treneru. Toliko sam ga hvalio u posljednje vrijeme da me strah da ću ga ureći. Puno je toga dobroga napravio, stvorio je momčad u kojoj svi igraju, što nam je bio problem lani kad je rotacija bila sužena. Igramo stvarno brz rukomet, za tako nešto je potrebno imati puno igrača, puno promjena tijekom utakmice. I Željko to sve kontrolira.
Nema rukometnog analitičara koji nije pohvalio Šipićevu igru na Svjetskom prvenstvu. Uz poslovično visoku realizaciju, ovoga puta je Marin sasvim solidno igrao i u obrani. Ranije su ga izbornici koristili samo u napadu, rijetko u obrani. Je li Musa zaslužan za to s obzirom da je on u reprezentaciji uglavnom “giljao” u obrani?
– Ima veze, ali i dok on nije bio trener, ja sam posljednje tri godine igrao u oba smjera. Igrajući po 60 minuta za klub, stekao sam rutinu. Sada se to vidjelo i u reprezentaciji, žao mi je što se to nije i prije desilo. Sviđa mi se igrati u oba smjera, baš uživam. Sa Željkom dosta razgovaram, naravno.
Novinar Sportskih novosti Dražen Pinević nadjenuo mu je nadimak Mali medo, pa ga nakon Svjetskog prvenstva preimenovao u Grizlija. Što mu je draže?
– Meni je to sve smišno. Ma, mislim da je ovo Mali medo krenulo baš od Muse kad sam se prvi put pojavio u reprezentaciji, a ovo sve poslije su varijacije na temu. Krenulo je iz šale, a mene nije briga, neka me zovu kako hoće.
Samo neka je medalja. Pet godina je prošlo između posljednje dvije. Reprezentacija je bila u krizi i onda se dogodio Zagreb. Euforija, eksplozija, potres… Pobjede nad Islandom, Slovenijom, Mađarskom… Svaka na svoj način posebna, a tek polufinale protiv Francuske. Stani, pa uživaj!
– Da, bilo je baš specifično prvenstvo, igrali smo kod nas, ali krenuli smo s puno niže točke očekivanja nego što je to ranije bio slučaj. Razlog su lošiji rezultati posljednjih godina, ali kako se prvenstvo zahuktavalo, kako smo mi pobjeđivali na sve moguće načine, na kraju je ispalo baš posebno. Baš ta utakmica sa Francuskom je bila nevjerojatna, usijana atmosfera. Meni definitivno jedna od najdražih utakmica. Kao da smo im u toj utakmici naplatili za sve poraze od prije.
Njegov gol Mađarskoj u posljednjoj sekundi je sigurno jedan od “highlighta” prvenstva za našu reprezentaciju, ali bilo ih je puno. Pa i protiv Francuza kad je Igor Karačić zabio s dva igrača manje, a Dominik Kuzmanović nekoliko sekundi kasnije stigao izbaciti loptu, koja je išla u prazan gol.
– Da, slažem se, bilo je puno takvih momenata, ali kad bih nešto izdvajao, onda bi to bilo naše kompletno prvo poluvrijeme protiv Francuske. Hej, vodili smo devet razlike, to je bilo savršenstvo. Mislim da smo u toj utakmici dokazali da ništa na tom prvenstvu nije bilo slučajno.
Eto, jesmo mi kroz ovaj razgovor ponovo oživjeli sve te nezaboravne trenutke Svjetskog prvenstva, ali koliko je on uopće uspio zbrojiti dojmove?
– Paaaa… Skoro da se više ne osvrćem na to, ali svako malo mi nešto iskače na društvenim mrežama, pogotovo taj moj gol Mađarima. Meni je nestvarno da se to meni dogodilo. Istina je, treba ići dalje, lijepo je što smo stvorili euforiju u Hrvatskoj.
Može li se ta euforija “preseliti” za nekoliko mjeseci, u svibnju, u Split? Kad bi Hajduk, na primjer, postao prvak nakon dvadeset godina čekanja.
– Nedavno sam rekao da bih u tom slučaju i ja doletio iz Švicarske na doček. Zapravo, nadam se da bih doletio. U toj nadi Hajduk mora postati prvak, ali ja još ne znak kakve će mi biti obaveze u Švicarskoj. Kad bi se poklopilo da mi je utakmica taj dan, onda je nemoguće to izvesti. Ako će biti samo trening, pitao bih ljude u klubu. Ali, puno je do kraja, pustimo to sada. Samo bez euforije…
Nekako je bilo logično pitati Marina i oko dočeka koji se nije dogodio u Splitu, njegovom gradu…
– Pa sigurno da bi mi bilo drago imati doček u Splitu, ali bila je takva situacija da je Mateo morao odmah u klub, pa ne bi obojica mogli biti na dočeku. Zato ga nije ni bilo. Ali, svakako sam ja imao manji doček, koji su mi familija i prijatelji organizirali.