Nikoga od onih malobrojnih, koji hrvatsku košarku prate šire i dublje od ona četiri dana euforije završnice Krešina kupa što se ove godine smjestila u Zabok, ne čudi što su sva svjetla reflektora ove godine bila okrenuta prema Sinju i Alkaru koji je ispisao još jedan povijesni podvig. I oni kompetentni i oni koji su tek svratili napisati koji redak o hrabrom sinjskom srcu, bez obzira što nemaju pojma o materiji – svjesni su kako je sinjski ulazak u finale Kupa zapravo priča o Alkaru kao instituciji sporta tog dijela Dalmacije s još deset praznih mjesta na ljestvici i tek onda ostatkom društva u vidu drugih sportskih kolektiva.
Taj najveći mali klub u Hrvatskoj, kako je dosta godina unatrag progovorio Milorad Bibić Mosor, zasluženo uživa u panorami s vrha i u stotinama tekstova raznih medijskih kuća koje su se sjetile kako u Hrvata postoje sredine koje istinski žive, dišu i bore se, kao što se to godinama događa u Sinju. Istina da se dvorana napuni i na Gripama ili Višnjiku, ali rijetko se što može usporediti s onim što Alkar ima – bilo na parketu u Sinju ili diljem zemlje. I premda se mijenjaju ljudi i generacije, a ljubav za klub postaje modernijeg kova, nema toga što može bolje promovirati mjesta i male sredine od sportaša. Alkar je to napravio, generacija dirigirana palicom Damira Milačića i predvođena kapetanom Mirkom Jukićem koji je u lipnju prošle godine napunio 21 godinu. Tek 21.
Nije trebalo biti nikakav genijalac za predvidjeti kako će Damir Milačić biti vrhunski trener, prije koji dan mi je to u telefonsku slušalicu izrekao sportski veteran u novinarstvu Davor Burazin. Lako se to moglo zaključiti po njihovim karakternim osobinama i po načinu na koji je igrao i gledao svoj sport, ali da će to napraviti s klubom u kojeg grad, samo je jedan podatak, godišnje ostavi niti 190 tisuća eura za funkcioniranje, ipak je bilo pretenciozno predviđati. Košarkaše Splita je, nota bene, grad Split “pogurao” s financijskom injekcijom preko jednog javnog poziva na kraju 2024. godine s 210 tisuća eura. 190 tisuća eura godišnje naspram 210 tisuća eura jedne od tranši.
Jedan sitni kamenčić u cipeli može ti promijeniti čitavu sudbinu. Jedan pogrešan pokret, korak ili doskok. I to te može slomiti. Ili te može ojačati.
Možda je taj kamenčić u ovom slučaju bio okruglog oblika, loptica koju je u ždrijebu iz prozirne kugle izvukao vršitelj dužnosti predsjednika sinjskog kluba Petar Župić i Alkaru na megdan doveo susjede iz Kaštela (ranije su Sinjani slavili protiv Škrljeva koje je ispalo na kraju prošle sezone u rang niže – op.a.). Nakon Ribole, u infarktnoj je završnici, hladnije glave Alkar bio i protiv Cedevite Junior pa priredio dalmatinsko finale, finale Kupa koje je kao rezultat bilo uz bok onoga prije četiri desetljeća. Onda u bivšoj državi, protiv Bosne usred Metkovića. Većina onih koji je igrala te 1984. godine, danas s tribina evocira uspomene s novom generacijom sinjskih košarkaša. Nema tek onih najprepoznatljivijih – Stipe Vrcana i Mladena Pavića Kembe kojima je onaj vječni sudac završio ovozemnu utakmicu i odveo na neke bolje parkete.
Parket je zato užaren bio čim su Sinjani “namirisali krv” i kao te 1984. godine, četrdeset godina poslije, napravili desant na Zabok. Podsjetnik je ovo na dane za koje su mnogi govorili da se više neće ponoviti, a ponovili su se…
U kasno ljeto 1983. godine, i to nakon gostujućih pobjeda protiv Juga i Borika, Alkar je u šesnaestini finala kupa, u Sinju dočekao Šibenku koja je prethodne godine s Petrovićem postala prvak Jugoslavije. Premda su bili bez legendarnog Peće, sinjske je koševe parao bivši Alkarovac Milan Zečević, sve dok nije sjevnuo Kembo i nije prestao sjati.
Kad već gosti iz Kosovske Mitrovice odlučili da neće doći do Sinja, i Borac iz Čačka je ždrijebom dobio gostovanje u Sinju iz kojeg su izašli kao gubitnici – u pola koša, reklo bi se. Razmak na semaforu koji je pisao i u polufinalu Kupa u kojem je Sinj igrao protiv nepobjedivog Zadra. Trećeligaš u finalu Kupa, čudo koje se prepričava i danas, ali je dobilo dostojnu paralelu ljeta Gospodnjeg 2025.
– Tko je bio, vidio i proživio te dane i posebno taj finalni dan – pričat će! Mi ostali, možemo samo maštati – napisao je Joško Kontić, osnivač i vlasnik sinjskog HIT radija jednom prilikom na tamošnjem lokalnom portalu, ne sluteći kako će sam, kao i autor ovih redaka, na svoje oči vidjeti tu snagu, požrtvovnost i emociju koju momci daju za boju i dres Alkara.
Tada… Zvonko Pavić, Mladen Pavić, Dario Čugura, Damir Župić, Ivica Pleština, Joško Boban, Ante Boban, Ivo Čović, Boris Poljak (kapetan), Bare Vujina, Ivica Župić, Davor Vučković, Milorad Dimitrijevski, Ivica Ljubičić i Damir Čugura uz trenera Vrcana i pomoćnika Petra Perajicu.
Danas… Jeremy Shaw, Ivan Pavela, Ivan Kučan, Maksim Matulina, Noa Svoboda, Mario Krešić, Šime Jusup, Noah Gurley, Mladen Tomašević, Eric Jr. Hunter, Mirko Jukić, Emanuel Domazet i Vito Porobić po zamislima trenera Damira Milačića i pomoćnika Luke Žitke i Ante Perajice.