Pjesnički poziv uistinu je rijetkost i dar u isto vrijeme, a posebno kada to krene od malih nogu kao što je to bilo kod Jakoba Filića. Ovaj mladi pjesnik, još kao klinac počeo je pisati pjesme, a potreba za pisanjem još više mu se počela stvarati u srednjoj školi kada se zaljubio u jednu curu koja je objavljivala poeziju na Facebooku.
Za vrijeme studiranja francuskog i komparativne književnosti, slušao je dosta kolegija o poeziji, a osim toga piše eseje i književne osvrte. Svoju poeziju dijeli na Instagram profilu ovdje.ovdje, a nedavno je izbacio i svoju prvu zbriku istoga imena. Osim poezijom, Jakob prevodi, drži instrukcije, a prodaje i proizvode sa stihovima iz svojih pjesama. Trenira boks, svira violinu i klavijature, što dovoljno govori da ovom 30-godišnjaku ništa nije teško.
Knjiga poezije ‘Ovdje’ nastala je kao spoj tri različita rukopisa na kojima je Jakob istovremeno radio dok ih u jednom trenu nije odlučio spojiti. Zato pjesme imaju toliko različite stilove i teme. Jedan dio pjesma je o proljeću, oblacima i macama, drugi o ljetu, tijelu, zagrebačkoj sparini i otoku Prviću, a treći o slomljenim srcima, kapitalizmu, manjku love i vremena, izlascima i ostalim temama vezanim za kasne devedesete. Ono što je svim pjesmama zajedničko je to da su neposredne i lako čitljive.
Svi primjerci zbrike ‘Ovdje’ rasprodani su u deset dana pa je zato u pripremi i drugi izdanje, ističe Jakob.
–Registrirao sam izdavačke djelatnosti u svom obrtu, moram još riješiti neke detalje pa se nadam da ću do kraja godine imati nove primjerke… Do tada pjesme možete čitati na Instagramu.
Svoj stil pisanja Jakob opisuje kao jednostavan i komunikativan. Voli poeziju koja na jednostavan način prenosi osjećaje i s kojom se čitatelji mogu povezati.
– Više volim poeziju koja snažno prenosi osjećaje i s kojom se čitatelji mogu povezati od jezičnih eksperimenata i teško prohodnih metafora. Poezijom želim prenijeti svu ljepotu i tugu života ovdje pa mi je važno da mi pjesme budu neposredne.
Dobitnik je pjesničke nagrade ‘Milivoj Cvetnić’ za mlade pjesnike na 16.Kostajničkim pjesničkim susretima. Jakob je tako bio jedan od 25 mladih pjesnika koji su prošli stroge kriterije ocijenjivanja u sastavu Enes Kišević, pjesnik, Denis Derk, književni kritičar i publicist, te Monika Herceg, pjesnikinja. Dugo vremana nije uspijevao osvojiti nagradu na nekom pjesničkom natječaju stoga je odustao i počeo objavljivati na društvenim mrežama. Na taj način došao je do publike, ljudi su se polako počeli javljati, a najviše s pjesmama su se povezivali oni s propalim vezama i lošim izlascima. U to vrijeme, Jakob je bio uvjeren kako mu ne trebaju ‘glupi’ natječaji, ali priznanje i osvajanje nagrade Milivoj Cvetnić došlo je u pravom trenutku i jako mu je pomoglo na njegovom pjesničkom putu.
-Naravno, da se to nije dogodilo, ja bih i dalje pisao i objavljivao poeziju na Instagramu, ali nagrada mi je dala poticaj i otvorila neka vrata. Možda objavljivanje fizičke knjige drugima znači više nego meni, ljudi još uvijek na to gledaju kao na neko posebno priznanje. Meni je najdraže vidjeti kad se drugi povežu s mojim pjesmama, a to jesu li ih pročitali na Instagramu ili u knjizi objavljenoj jer mi je nagrađen rukopis mi stvarno nije važno.
Nakon ove nagrade namjerava nastaviti kao i prije, oslanjati se više na vlastite snage nego na književne krugove i institucije. U pripremi je nova knjiga koju planira samostalno izdati i prodavati.
–Sad pripremam drugo izdanje zbirke koje ću objaviti u samizdatu, sam ću uložiti novac u taj projekt i prodavati svoju knjigu. Tema je duga i trebalo bi mi više prostora da sve argumentiram, ali mislim da hrvatskoj književnosti danas nedostaje malo kapitalizma. Ne zanima me toliko zarada, teško da ću ikad pisanjem moći plaćati račune, ali želim pokazati da se poezija čak i danas može prodati, da ljudi i danas žude za njom, da nije nužno problem u pisanju samom, već u tome kako se i za koga piše.
Koliko je ‘teško’ biti mladi pjesnik u Hrvatskoj… Kakva je pjesnička scena? Cijene li se i prepoznaju mladi autori?
-Pjesnička je scena prilično zatvorena i nije lako doći do objave prvih zbirki. Mladi autori većinom računaju na osvajanje natječaja kao što su Goranovo proljeće, Na vrh jezika i tako dalje. Oni koji tako uspiju objaviti prve zbirke ubrzo i sami često postanu dio književne institucije. Učlanjuju se u strukovna udruženja pisaca, postaju stalni sudionici na književnim događanjima i festivalima, dogovaraju nove zbirke s važnim izdavačima i slično. U tom smislu, mislim da mladim autorima danas nedostaje bunta protiv akademije i autoriteta, poetičke pobune, borbe protiv struktura prethodnih generacija. Za razvoj umjetnosti općenito oduvijek je važan moment smjene generacija, a u suvremenoj hrvatskoj poeziji to ne vidim. Dakle, osim kapitalizma, poeziji s druge strane danas nedostaje i punka, kontrakulture u poetičkom smislu.
.Smatraš li da mladi u RH imaju malo zanimanje za poeziju i književnost općenito? Ako da, što bi po tebi trebalo mijenjati..
-Često se ponavlja ta boomerska moralizatorska mantra da ljudi, pogotovo mladi, danas slabo čitaju i to mi ide na živce. Iskreno, ne čitam ni ja. I ne smatram da treba nešto posebno mijenjati u sustavu po pitanju školstva i slično. Prošlo je vrijeme kad je književnost bila masovni medij, a svaki autor zasebno mora pronaći vlastito rješenje, odgovoriti si na pitanje zašto i za koga piše. Nemam problema s time ako netko želi pisati teško prohodnu književnost koju će čitati par zaljubljenika u takvu književnost, ali u tom slučaju nema smisla jadati se kako te radove nitko ne želi čitati. Ljudi iz književnih i kulturnih krugova kao da imaju stav da su čitatelji glupi, a ne pitaju se pišu li oni gluposti…
-Meni su komunikacija i prenošenje osjećaja najveće vrijednosti umjetnosti općenito. Kad slušam glazbu ili gledam filmove želim nešto osjetiti. Jedan moj prijatelj kaže da svaka dobra glazba mora imati ili emociju ili energiju. Zbog dobre ćemo pjesme letjeti ili sanjati, plakati ili razbijati čaše. Mislim da je isto i s književnošću. Zato kad pišem, u glavi uvijek imam i čitatelja. Želim pisati poeziju koja će se svidjeti ljudima izvan tih zatvorenih književnih krugova.
Planovi za budućnost?
-Stalno radim na novim pjesmama, trudim se zadržati neki tempo. Zato mi se sviđa koncept objavljivanja na društvenim mrežama – tjera me da redovito pišem jer kad od zadnje objave prođe par tjedana, prijatelji i poznanici često me prekore i pitaju kad će iduća pjesma, kažu slabo nešto pišeš u zadnje vrijeme. Imam i drugih ideja, za par scenarija, želim dovršiti jedan kratki dokumentarni film, pripremiti izložbu fotografija, počeo sam svirati u jednom bendu i planiram projekt s jednom ilustratoricom… Problem je u tome što ne stignem kvalitetno stisnuti sve što bih htio jer moram i zaraditi za stanarinu, režije, hranu, cigarete, alkohol, putovanja i sve ostalo.
Poruka za mlade..
-Skibidi rizz… Šaaalim se, nisam baš tip od javnog poručivanja, a i volio bih sam sebe smatrati mladim… Ali evo, na tu temu, iz jedne novije pjesme – vrijeme je novac, kradi gdje stigneš!
Ovaj programski sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija iz programskog razdoblja u 2024. godini.