Tjedan, dva ili koliko već dana je trajao mandat Ivice Puljka nakon jednog nedjeljnog poziva, samokontrola i komunikacijski moment njegova zamjenika tema je koje ne manjka, tema koja je izazvala dosad neviđenu krizu podno Marjana i dotad čudan i neobjašnjiv potez. Nedjeljni poziv kao uzrok hlađenja pojedinca nazvanog nešto kao poboljšanje vještina i izborni proces, drugi u godinu dana.
Manje od godinu dana Davor Matijević je u klupama fakulteta u Splitu “pekao” zanat gradskog vijećnika do kojeg je stepenicama došao kao predsjednik kotara, prvi među jednakima, s minornim sredstvima i mnogo očekivanja i potreba radnika, poduzetnika, učenika i umirovljenika.
Bilo kako bilo, politička utakmica bit će iznimno zanimljiva, a izborni boj nikad neizvjesniji. Boj u kojeg Matijević ide uz Dina Sinovčića i Suzanu Piacun.
Koji je prvi potez Davora Matijevića kad dođe u Banovinu u fotelju splitskog gradonačelnika?
– Prvo bi raspisao natječaj za subvencioniranje gradnje liftova jer smo sredstva za to predvidjeli, ali bivši gradonačelnik nije raspisao natječaj. Nedostatak lifta je veliki problem za umirovljenike i osobe sa invaliditetom, a tehničke uvjete za ugradnju lifta ima 400 zgrada u Splitu. Za mnoge od njih je život u zgradi bez lifta poput života u zatvoru, ali doslovno. Tražio sam 3 milijuna kuna za to, usvojeno je 1.5 milijuna, ali sad prijeti da nam ta sredstva propadnu.
Deset mjeseci ste bili gradski vijećnik u sastavu za kojeg se mnogo puta govorilo da nalikuje na cirkus… Zbilja je to tako?
– Poprilično je bilo demotivirajuće. Bio sam predsjednik kotara što znači da sam dobro pratio gradsku politiku i onda kad dobiješ mogućnost da predlažeš, govoriš, upozoravaš, misleći da se radi o ozbiljnoj politici i donošenju važnih odluka, razočaraš se jer se u vijeću najviše vremena izgubilo politizirajući. Meni je bilo mučno, a ne želim ni zamisliti kako je onima koji prate sjednice.
Bili ste čovjek s najvećim brojem javljanja u lokalnom parlamentu, ali vara li me osjećaj da je malo toga usvojeno…
Ivica Puljak odjednom je SDP samo izbacio iz programske suradnje. Je li Vas to uvrijedilo?
– Izbacio nas je iz suradnje nakon što sam predložio smanjenje prireza, a za što se i on zalagao u kampanji. I ranije je on bio nekorektan prema nama pa me to nije pogodilo. Moram priznati da mi je došlo olakšanje jer nismo morali na sastanke na kojima smo dobivali kratko izvješće, nismo sudjelovali ni u čemu, a kamoli da se s nama konzultirao. On je to odlučio napraviti iz političke kalkulacije, a mi smo nastavili biti konstruktivni u Gradskom vijeću i podržavali smo ga i dalje.
Kako se zove čovjek kojeg ste htjeli imenovati na mjesto direktora Stanouprave?
– Nadam se da ću to saznati do kraja kampanje jer to je ono što sam ja, ali i novinari postavljali javno kao pitanje samo nas je Puljak uvijek uskratio za odgovor. U nadi je spas, imamo još dva tjedna.
Vi ne znate tko je to?
– Nažalost još nisam uspio saznati.
Osam godina ste skoro na čelu kotara Blatine-Škrape i s kakvim ste se problemima susretali s komunikacijom na razini s gradom?
– Sredstva su jako mala i problema je mnogo – od razumijevanja do komunikacije. Svi kreću u kampanju s pričom o decentralizaciji grada, ali kad dođu na poziciju onda to naglo zaborave. Gradski kotarevi su najniža razina, ali su najbliža biračima i trebali bi imati veću autonomiju.
Na koji ste projekt u kotaru ponosni, a kojeg ste inicirali i dovršili?
– Svakako na uređenje sportsko-rekreacijskog centra. Zbog njega sam se i počeo aktivno baviti politikom jer je postojala opasnost da ide u ruke privatnom koncesionaru, a mi smo to zaustavili. Ulagali smo osam godina i napravili smo najveći centar u Splitu bez ijednog komercijalnog termina.
Postoje li stvari kojih se sramite?
– Sram ne, ali uvijek žalim što neke stvari nisam uspio realizirati, ali iskreno su financijske mogućnost bile takve da je ovo čudo što smo napravili. Od žicanja donacija, obilaženja u Banovini pa čak i prijetnji da ćemo javno prozivati, bilo je tu svega.
Znam da imate Indy…
– Da, aljašku malamuticu. Ima malo više od sedam godina. S njom me najčešće vidite po gradu, imamo ritual da nakon posla šetamo po gradu ili na Marjanu.
U predizbornoj je kampanji čak i progovorila?
– Sve je to nastalo kao jedna šala. Prijatelji su komentirali da bi mi jedino ona dala siguran glas, a da se za sve ostale moram potruditi. Pitanje je to bezuvjetne ljubavi, jer te jedino pas može bezuvjetno voljeti. Vjerujem da bi Indy pobrala više glasova da je ona kandidatkinja.
Imate i duplu Indy jer ste je tetovirali na ruci?
– Čovjek se strašno veže za psa. Uzeo sam je kad je imala nepuna dva mjeseca i to je prvi moj pas. Ona je postala dio moje osobnosti i nevjerojatno je koju ti ljubav i veselje može pružiti pas.
Prije desetak mjeseci, kada je na čelu SDP-ove kampanje bio Ante Franić, stranka je bila poprilično razjedinjena. Sada?
– Javnih istupa nema, po tomu je sve jasno. Konsolidirali smo se, prestali smo se baviti samima sobom i bavimo se inicijativama za naše sugrađane. Zadovoljan sam kako sve to skupa izgleda i izašli smo u jakom sastavu što je pokazala i naša lista za Gradsko vijeće.
Dobrovoljni ste darivatelj krvi, zbilja humana gesta…
– Kad je u Rudinama vlak ispao iz tračnica, vidio sam apel u medijima i odlučio donirati krv. Nakon toga je ostala navika. Nije da sam tu svako tri mjeseca, ali kad god mogu onda odem. Lijepo je pomagati, a nekome to znači život.
Marjan vam je poput drugog doma, tako barem kažu.
– Nema dana kada nisam na Marjanu bilo da šetam ili da trčim, a Indy je naravno uvijek sa mnom. Veliko je bogatstvo što imamo Marjan i jako puno znači za fizičko, ali i psihičko zdravlje.
Do devetnaeste godine ste trenirali vaterpolo?
– Krenuo sam s plivanjem i nakon nekoliko godina sam se prebacio na vaterpolo. POŠK pa Mornar. Lijep period života…
To je jedan od razloga da je Dino Sinovčić kandidat za Vašu desnu ruku?
– Nije glavni razlog, ali jest jedna od sličnosti. Divim se tom čovjeku. Za plivanje treba biti psihički čvrst i jak. U kolektivnim sportovima netko može ispraviti tvoju grešku, ali kad odlučuju stotinke sekunde, onda je tu veliki pritisak. Stvarno se divim ljudima koji su uspješni u takvim individualnim sportovima.
Je li odabir Dina bio poruka da su osobe s invaliditetom ravnopravni članovi društva?
– S Dinom sam suradnju počeo baš na temu paraolimpijaca koji nikad nisu bili izjednačeni s olimpijcima i nisu imali čast da njihova imena krase Zapadnu obalu. Nakon nekoliko mjeseci pritisaka, uspio sam to progurati kao inicijativu na Gradskom vijeću, ali još nisu realizirali. Nakon toga sam malo bolje upoznao problematiku s kojom se susreću osobe sa invaliditetom pa sam imao čitav niz inicijativa. Dino je mladi uspješan čovjek i za njega i takve će uvijek biti mjesta u mom timu.
Volontirali ste na brojnim akcijama, ali čuo sam da to uvijek pokušavate skrivati. Jedno vrijeme čak i u Centru za autizam, ako ne griješim?
– Pa… Jedno je kad volontiraš i nisi političar, a onda kad si političar se to može protumačiti kao skupljanje političkih poena. Društvu u kojem živiš moraš nešto i vratiti, tako da se rado odazivam na volonterske akcije.
U slobodno vrijeme uzmete lulu i odete do Marjana…
– Znam se nekada opustiti uz lulu i glazbu, ma kako to sve baš znate…