Savršen olimpijski ciklus za Barbaru Matić (JK „Pujanke“ – Split) koja je postala dvostruka svjetska i europska prvakinja uoči Olimpijskih igara u Parizu 2024.
Posljednja borba dana i svima dobro poznato finale protiv Miriam Butkereit (GER). Zahvat držanja od 18 sekundi, a Butkereit je uspjela pobjeći. Ostatak borbe bio je težak, Butkereit je očajnički pokušavala poravnati rezultat, no hrvatska superzvijezda imala je odgovor na sve, napad i obrana danas su joj bili bez premca, a nije mogla biti zaslužnija za 2024. -70 kg. Olimpijski naslov.
-Još uvijek ne mogu vjerovati što sam napravila, mislim da ću to osjetiti sutra, ali trenutno ne znam. Moji prijatelji i obitelj su ovdje, ponosni su na mene, već su mi slali poruke da su ponosni na moje mjesto u finalu, a sada i ovo! To je prva hrvatska medalja u judu i prva zlatna medalja za Hrvatsku na ovim Olimpijskim igrama – kazala je Matić nakon finala u Parizu.
Barbara, prošlo je malo više od mjesec dana od kada ste postali olimpijska prvakinja. Što se od tada promijenilo? Da li vas ljudi prepoznaju na ulici?
-To se zapravo i jedino promijenilo, mislim nije to mala stvar. Ali stvarno, gdje god krenem, evo i danas sam dobila kavu besplatno. Čovjek me prepoznao i kaže: „Za još jedno zlato neka bude.“, svaki dan me ljudi prepoznaju gdje god dođem. Ujutro na trčanju na Marjanu, neka bakica sa svojim unucima pa kaže – „Evo ovo ti je naša Barbara, vidi kako je slatka.“ Tako da je super sve to, ne mogu ja sebi još u glavi staviti da je to tako, vjerojatno je kao kada sam i ja bila mala, vidjela Blanku Vlašić pa bi rekla mami „Mama mama, eno Blanka Vlašić!“.
Da li već znate što dalje? Povratak na tatami ili ?
-Svi me pitaju, povratak, zapravo nisam nigdje niti otišla. Sada je to bilo gotovo, uzela sam malo odmora, pauza od treninga, ali ja sam već počela ponovno trenirati. Stvarno ne znam gdje sam otišla, svi me pitaju kada se vraćaš, ali ustvari nisam nigdje niti otišla. Sada svi pričaju o tome, Pariz pa neka prekretnica hoćemo li ići za LA28 ili ne. Ja ću krenuti trenirati pa ću vidjeti kako se budem osjećala. Mislim da judogi (op.a. kimono) tako brzo još neću obući, nitko me ne forsira, nema nikakvih turnira pa stoga neću žuriti s time, ali treniram.
Gdje danas stoji zlatna medalja iz Pariza?
-U kutijici koju sam dobila, ali u hodniku na ormariću za cipele. Nije ispod stola kao ostale medalje.
Što je prolazilo kroz glavu uoči odlaska u Pariz i što se događalo iza kulisa s trenerom za vrijeme natjecanja?
-Što se tiče Pariza mogu reći da mi je stvarno prebrzo došao, s obzirom na Europsko prvenstvo u Zagrebu i ona ozljeda palca, tri mjeseca imam. Stignem ja svašta inače u tri mjeseca, ali to mi je sve nekako stvarno proletjelo. Bila sam više uzbuđena oko nošenja zastave nego oko natjecanja o kojem uopće nisam razmišljala jer ne volim se puno zamarati s time kako će biti, što će biti. Znala sam da sam dobro trenirala, gore su bila oba trenera sa mnom, Vladimir PRERADOVIĆ (judo) i Renato ŠUNJERGA (kondicijski), sve je bilo pod kontrolom. Da nisam morala nositi zastavu u Pariz bi došla i kasnije jer nekako mi je bila velika pauza između otvorenja i mojeg dana natjecanja. Većina ih je imala neke nastupe, bili su gotovi a ja još čekala i pitala se – kad će više?, iščekivala taj dan. Došao je napokon taj 31. srpnja, što ja kažem najbitnije da je mene budilica probudila, bila je kiša pa je to malo pokvarilo jutro, ali unatoč tome, super sam se osjećala, nisam imala tremu, klasika s Denisom BELJIĆEM (fizio) i s Katom (op.a. Katarina KRIŠTO) se zagrijala. Nekako ono nemam baš nekih posebnih dojmova, znam da je godina bila super i da jednostavno trebam samo nastaviti kao što sam cijelu godinu radila. Ništa se posebno uzbuđivat, stresirati i nekako je tako i bilo. Borbu po borbu, još mi je najveći grč bio prvu borbu (op.a. Kim POLLING/ITA), ali kada sam tu prvu borbu odradila, relativno brzo, sama sebi sam u glavi rekla „Ok, spremna si, vidiš da si i Polling bacila, danas možeš svašta“.
Dobra je godina, trebalo je samo odraditi kako treba, ali vidjeli smo Utu ABE (-52kg/JPN), kao glavni favorit ispala je u prvom kolu. Da li ste imali taj strah da Vam se to ne dogodi?
-Iskreno, prošlo je to meni kroz glavu „Ajme valjda neće meni.“, s obzirom na to koga sam čekala iz prvog kola, u slučaju da prođe Polling s kojom sam imala 7:1 prije OI-a, naravno da mi je to prošlo kroz glavu, ali čim sam počela o tome razmišljati bilo je – Te misli ne vraćamo u glavu! Tako da jednostavno kako nismo znali koga ću imati, nismo pripremali taktiku niti za Portugalku niti za Polling. Gledam i jednu i drugu, nije mi prvi put niti s jednom, svake godine se borim s curama iz TOP 10, sa svima znam di sam i kakva sam. Naravno sve su u top formi, ali i ja sam bila u boljoj formi nego što sam bila prošle godine. Znala sam di sam, pričekali smo pobjednicu iz prvog kola, pa smo tek onda dogovarali detalje. Doslovno borbu po borbu, bez pritiska, želim biti maksimalno smirena i fokusirana. Trener Renato je pitao mene kako izgleda moj dan na natjecanju jer nikada nije išao sa mnom, ali je htio ćuti informaciju ako se nešto da popraviti pa da mi kaže još dok smo bili u Splitu. Kaže on sve je to dobro što radim, da mu se sviđa sve, ja govorim u šali „I da ti se ne sviđa, radim ovo 20 godina, sigurno nećemo ništa mijenjati taj dan.“. I tako sam u Parizu rekla: „Renči ako mi treba što, vode, pitat ću te, ništa ne brini.“, nakon toga je stvarno sve super prošlo, pili smo kavu u međuvremenu, laganini atmosfera bez ikakve zamjerke bilo kome.
Kako izgleda dan olimpijske prvakinje? Kakva je rutina?
-Nema rutine i to me užasno živcira, jedva se čekam vratiti u nekakvu rutinu. Baš sam ujutro rekla Renatu na trčanju, fali mi jutarnji trening, nešto-nešto pa opet trening i slobodna, a sad ovo pa ono, sve nekako bez rasporeda. Fali mi ta moja rutina, nije sada da me plaši, nije mi svejedno. Kao da mi dani prolaze, a ništa ne napravim, ali dobro, proći će i taj period brzo. Taman su se smirili sada svi medijski nastupi, intervjui, sastanci.
Olimpijska prvakinja, dvostruka svjetska prvakinja, europska prvakinja i naravno dvostruka juniorska svjetska prvakinja. Da li postoji neki turnir koji ste htjeli osvojiti a da vam nije pošlo za rukom?
-Nisam uopće išla za tim, ali čim sam došla kući prijatelji su mi rekli „Sve je to dobro, ali još ti fali Masters.“
Kako se nosite s fizičkim stresom sporta, skidanja kila i putovanja?
-Mi smo navikli putovati, meni je to normalno, isto je to dio rutine. Mislim dogodi se zamor od svega, ne da ti se više, dosadilo ti je, ali ti je opet normalno. Što se tiče skidanja kila imam sreću u zadnjih par godina da stvarno nemam problema s time, nakon Covid-19 pandemije stvarno sve super. Prije je to bilo „Ajme!“, koliko fizički toliko i psihički iscrpi, znam po sebi računaj koliko dana još, koliko moraš skinuti preko noći, koliko na treningu, koliko smiješ pojest – to je ono baš bilo više psihički zamor nego fizički. Koliko sam samo mislila o tome, a ne o nekim bitnijim stvarima prije turnira.
Bliži nam se Grand Prix (13.-15.9.) u Hrvatskoj, koje je vaše prvo sjećanje na taj turnir?
-Ja sam još nastupala kada je bio u Rijeci, toliko sam stara (odgovara kroz smijeh). Prva sjećanja su mi da sam već stara.
Niste stari, nego ste krenuli prerano, još kao juniorka…
-Da, i to isto. A sjećanja su malo tužna, u borbi za brončanu medalju sam uhvatila za nogu, što je tada bila direktna diskvalifikacija, protiv Marzok (GER).
Najdraža uspomena na Grand Prix u Zagrebu?
-Prvo zlato kada sam osvojila iako sam tada povrijedila koljeno, koja je ujedno i najozbiljnija povreda koju sam imala u mojoj sportskoj karijeri, četiri mjeseca sam bila out. Sreća na kraju nije bila operacija, nego smo išli konzervativnim putem.
Da li se isplatilo?
-Pa je! Sve se na kraju isplati i bude dobro.
Da li vas publika može očekivati u Areni ove godine, pa makar i kao navijačicu?
-Da, kao navijačicu prvog dana natjecanja. Stižem u Arenu u petak.
Judogi ili štikle?
-Judogi.
Kada čujete riječ judo, što vam prođe prvo kroz glavu?
-Cijeli život, sve. To mi je ajmo reći, nije meni problem nastavit, ja se super osjećam, možda fizički u najboljoj formi života. Nego ne želim da mi prisjedne. Želim imati želje i motiva za dalje, a u jednu ruku strah me prestati. Evo u ovih mjesec zadnjih mjesec dana trčim stalno negdje, najradije bi rekla da ne mogu jer imam trening. Naravno ne želim sada prenaglit, svjesna sam da treba i ovo sada ispoštovati, sad sam svojoj međi svega. Tražim se sada, a na treningu znam gdje sam i što radim. I kada pijem kavu.
Da li se sjećate vaše prve pobjede, medalje, ako da gdje je to bilo i kakav je bio osjećaj?
-Kup Samobora, drugi razred osnovne škole, možda treći, to su ti prvi turniri kada se ide. Naravno zlato, he-he. Znam da me tata nije htio pustiti na natjecanje, pa je mama to izmolila. Kada sam se vratila živa, zdrava i sa zlatom oko vrata više nisam trebala mogu li ići na natjecanja, tata je puštao sve. Mama je bila tu glavna, naravno i tata je bio velika podrška, ali mama je ta koja je nosila torbe poslije škole, mijenjala torbe s Engleskog, uzimala jedne davala druge torbe. Tu je Marija bila glavni koordinator svega.
Što vas inspirira?
-Iskreno sada kada vidim da sam ja drugima uzor i da sam drugima motiv, ako sam ja to sve mogla da mogu i oni. I to ne baš sada samo maloj djeci nego i odraslima, svojim prijateljicama. Želim pokazati da se može i više nego što sam pokazala.
Motivacijska poruka za sve koji se bave judom?
-Vjerujte u svoje snove, jer sada mogu reći da se snovi ostvaruju!
Koja bi bila Vaša poruka generacijama koje dolaze?
-Život nije Instagram! Ja stavim neke lijepe stvari s treninga i svega, nitko ne zna što je iza svega toga, svi vide samo ono iznad površine. Ja sam stavila ono što ja želim da ti vidiš, to što ja umirem, plačem nakon treninga i sl; ne želim da to itko zna. Život nije Instagram!