Šibenska šansona proteklog se vikenda poklonila ikoni domaće glazbene scene Meri Cetinić, koja je sa svojim gostima održala nezaboravan koncert na prepunom Trgu Republike Hrvatske. U prvom televizijskom intervjuu nakon gubitka kćeri Ivane, legendarna pjevačica otvorila je dušu Gordanu Vasilju, novinaru IN magazina, otkrivši mu kako je prebrodila najteže dane.
Svojim zvonkim glasom ni 51 godinu od hita ”More”, Meri Cetinić nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Prvi put nakon smrti kćeri prije tri godine, jedna od naših najznačajnijih glazbenica vratila se na scenu i u pratnji svojih gostiju održala veličanstven koncert u Šibeniku, koji je posvetila svojoj Ivani.
– Ona je bila moj svijet, moj život, moje sve, moja najveća radost, moja najveća sreća i moja najveća bol i tuga.’
I zato odvažnost da omiljena pjevačica opet izađe pred publiku, kojoj je neizmjerno nedostajala, ima poseban značaj.
– Pa mogu ispričat nešto, možda zvuči ludo, ali prije nego što sam krenula za Šibenik, išla sam joj na grob, jer ja sad živim u Blatu na Korčuli, pozdravit je, reći joj da idem. U jednom trenutku, ne mogu vjerovat, ali kao da je rekla ”ajde, idemo”. Imam osjećaj kao da mi Ivana daje tu snagu.
A nakon preranog odlaska njezine Ivane, 71-godišnja Meri je mislila da više nikada neće zapjevati, ali je s vremenom ipak u glazbi ponovno našla ljepotu.
– Pa ja jedno dvije godine uopće nisam imala glasa. Ja sam pokušavala kao idem nešto zapjevat, ali nije izlazilo ništa. Toliko je bilo to sve zgrčeno i toliko je to strašna bol.
U najtežim danima najviše joj je, priznaje, pomogla vjera.
– Vjera me je izliječila jer prve dvije godine da nije bilo toga, da nisam išla na mise, da nije bila devetnica Mariji Propetog, to me smirivalo. Ja sam popila Normabel možda dva puta nakon toga i nikad više. Ojačala sam, nekako prebrodila, a što reći.
Nakon Splita i Zagreba, Meri se posljednjih godina skrasila u obiteljskoj kući u Blatu na Korčuli, gdje ima i svojevrsni mali kućni muzej.
– Bilo mi je previše gužve, gradova, televizije, medija, studija, jednostavno mi to više nije bilo važno. Bila sam u velikoj boli, tuzi i trebalo je vremena da se čovjek nekako digne i nastavi živjeti dalje.
A osim na vjeru i njezine Blaćane, nije se, priznaje, imala na koga osloniti.
– Morala sam sama nekako se sa svim tim izboriti i naći ponovo svoj mir i dignuti se ponovo, hodati i to vam je to. Tko će vas, morate sami.
Ovu snažnu umjetnicu koja se nikad nije smatrala divom, mnogo je spona spajalo s legendarnim Oliverom Dragojevićem.
– Dok smo dica bili, mi smo se znali jer je njegova familija živjela u istom hodniku di su živili moji roditelji. I onda poslije smo krenuli zajedno u glazbu, grupa More pa bendovi, turneje, pa Runjić. Voljeli smo se, ja sam obožavala njegovu glazbu, a znam da je i on volio mene. I često smo surađivali, on je bio jedna gromada od glazbenika.
U bogatoj riznici nezaboravnih hitova, uz koje su odrasle brojne generacije, Meri ima i jednu od najljepših domoljubnih pjesama ”Zemlja dide mog”.
– Ona je stvorena, pričao mi je Vinko Barčot, da ju je napravio u Stonu, kad je bio branitelj i došlo mu je u takvim momentima da uzme neku staru gitaru i nešto iskomponira, a možete zamisliti koji je to bio naboj u njemu, da napiše jednu takvu pjesmu i evo, nakon 30 godina ona grmi i dalje.
Baš kao što već 50 godina sjaji velika karijera neponovljive Meri, koja svoj neizmjerni talent danas nesebično dijeli s mladim glazbenim nadama, kojima ostavlja neprocjenjivu glazbenu baštinu. – prenosi Showbuzz.