Kažu da su oči prozori naše duše. Valjda je to razlog zašto danas toliki pri susretu obaraju svoj pogled. Ne žele uvid u stanje svoje duše, nešto kriju ili se nečega srame.
Oči. Organi u bojama. Opažaju svjetlost koju onda pretvaraju u živčane impulse. Zvuči jednostavno, a nije jer očima primamo gotovo pa sve informacije iz svoje okoline. Očima gledamo, vidimo i namigujemo. S njima dajemo “mot” u briškuli. Zaljubljujemo se u nečije oči.
Kad smo mali oči nam služe za otkrivanje svijeta oko nas. Kad narastemo očima uglavnom pokušavamo proniknuti u tuđu privatnost. Oči su organ koji je čovjeku sigurno jedan od najdragocjenijih.
Ljudsko oko u stanju je razlikovati 10 milijuna različitih nijansi boja, a u slučaju iz zaseoka Vučkovići u Brnazama svega koji metar od centra alkarskog grada, dojam je kao da postoji i jedna nijansa boja više od tih deset milijuna različitih. Jer kad zakoračite iza vrata što nose naziv “Didovina”, dah se zaustavlja i povijest počne pričati – slavna prošlost i baština koje su Cetinski kraj učinile prepoznatljivim i brendirale ga kao leglo vitezova i ognjište brojnih naroda koji su uživali u prirodnim ljepotama koje nosi ove područje.
– Nisan tip osobe da drži pare ispod kušina, nego ih potrošin unaprid. Stariji sin i ja smo digli šest kredita od ukupno 150 tisuća eura, projekt se radio četiri godine i četiri miseca. Počela san s kućon za odmor sa stilom muzeja, a nastavilo se s bazenon i adaptacijom kočaka i proširenon salon za mala slavlja. Još san jednu kuću kupila tako da planiran i širenje s apartmanima. Minimalno će biti još četiri, a od toga dva za osobe s posebnin potrebama – govori tako Marija Vučković, širem svijetu zasigurno poznatija kroz nadimak Mara Uštipak, vlasnica cijelog jednog kompleksa koji se smjestio nedaleko od trkališta alkarića bez konja koje je ove godine upisalo 69. izdanje. Ispričale su se priče o Mariji, napisale desetine redaka o ženi koja fascinira, prepričavalo o uštipcima koji su specijalitet ovog kraja, a zapravo su davno nekad bili hrana za siromašne. Za Maru pak – radost, egzistencija i temelj uspješne priče.
Premda ništa nije ni nalikovalo na uspjeh! I to kad je prije 18 godina ušla u garažu i prvi put u životu ispekla na vrelom ulju uštipke, ravno njih 88 komada…
– Pokojni roditelji su bili jako vridni i marljivi ljudi. Kroz život odgajanja i odrastanja imali smo od farme svinja i krava, posjedovanja crvenih kalifornijskih glista za proizvodnju humusa kojeg smo plasirali dalje, pa do plastenika i mukotrpne poljoprivrede. Mene su zvali “mlikarica” jer san nosila mliko na kućna vrata. Odrasla san, udala i, naravno, ostala u svojoj kući. Taj tempo rada i navike su ostale iste, ali malo po malo u prošlost su otišle krave i svinje. Spleton okolnosti prvo san radila torte i kolače, a u sezoni kukuruza san ih kuvala na ulici. Problem je bio šta je sezona kukuruza bila svega misec i po dana, a šta onda s tih ostalih deset… – doslovce u dahu ispriča Marija.
– Razmišljala san, razmišljala i pali su mi napamet uštipci. Nikad ih u životu nisan radila, a prije 18 godina san ih iznila na ulicu. Recept mi je dala sestra bivšeg sinjskog gvardijana fra Bože Vulete, ona ih je pekla na jednom derneku u Brnazama. Tada sam ih pojila 13 komada, moram sad otkrit. Niko mi nije tada tio dat recept od uštipaka, ne bi reć da je znanstvena fantastika i tajna za nuklearnu bombu. I kad mi je sinila ta ideja, roditelji su mi govorili da nisan normalna, sićan se da je isto bio zvidan i vrućina ko i ovih dana – govori Mara. I sjeća se…
– Bila je crvena tacna na koju san samo nabacala te uštipke, i odlučila san da komad bude pet kuna. Sve san to prodala! Nikad slađe pare nisan imala! I onda san sutra donila školsku klupu, veliki plamenik i roštijeru za peku, kaciolu za vojnički grah i sić od jupola sa smjesom. I šta se dogodi? Niti jedan uštipak nije valja taj dan, i svatin do čega je… Vatra je bila prejaka! I onda kako san prikosutra uvatila ruku, tako i dan danas radin uštipke. Kolači i torte koje san radila polako su padali u zaborav, a uštipci su zauzeli tron poslovanja.
Uštipcima su se pridružile pecipale i fritule, ali i lanac onih koji su kopirali njenu ideju. Od uštipaka je
postala poduzetnica, zbog turizma je dobila i titulu ambasadorice turizma, a na prvom sinjskom organiziranom Prvenstvu svita u pečenju uštipaka okrunila se titulom najbolje.
I nije tajna da su se lokalci propeli na zadnje noge, ismijavali ideju i rugali se izvedbi, pa izmislili čak i nadimak Mara Uštipak. Nadimak koji je postao brend vitke žene, duge crne kose složene u urednu pundžu, našminkane i s finim nakitom te pomno odabranom modnom kombinacijom – baš kao da se ne krije iza vrućeg ulja na njenom štandu u Sinju, ili jednom mjesečno na benkovačkom sajmu i nedjeljom na splitskom Sajmu auta. Marija nosi alkarski obiteljski gen još od pradjeda alkara Nikole Jelinčića Beće pa se svojim krajem iznimno ponosi i ne skriva tu ljubav, dapače ju je pretočila u prvi sinjski penthouse prepun umjetničkih slika sa simbolima ovog kraja u kistu i olovci njezine sestre Nine Lovrić i umjetnice Vesna Bader. Pogled u tom zdanju odleti i prema stvarima poput alkarskog koplja slavodobitnika one velike Alke, puške kremenjače stare više od 150 godina, imitacije topa, starog pluga i vretena, pegle i stare šivaće mašine, a na vrhu se krije, zamislite, vidikovac i jacuzzi za goste. Ovoj samohranoj majci dvojice sinova ostvarili su se snovi…
– Tajna mog uspjeha samog starta u turizmu je razmišljanje da budeš konkurentan u zdravoj konkurenciji. Što veća ponuda, to je i više turista, sasvim je jasno, ali nije bitno bit jedinka, nego se isticati među svon ton ponudom. U startu sam napravila Hiroshimu! U svom objektu nudim doživljaj Sinja i Cetinske krajine. Od starta je to bila moja želja, i uspila san je ostvarit. Kad sjediš u mojoj kući, nemaš potribu izać vani jer vizualno proživljavaš ovaj kraj. Što želiš sebi, ponudi to i u drugome – time san se vodila. To je opće pravilo! – zadovoljno priča Marija, kao da je cijeli tekst naučila kao kakav student pred ispit, ali nakon svega nekoliko sekundi međusobne komunikacije postane vam jasno da iz nje progovara radost i zaljubljenost u rodni kraj i neizmjerna želja za podizanjem vlastitih zacrtanih ciljeva.
– Spojila san u životu posa i zadovoljstvo i ništa mi nije teško. Odavno sam naučila da problemi ne postoje ako se mogu riješit, ako se i ne mogu riješit, opet nije problem. Ma treba samo junački prihvatit stanje kakvo je – jer psihološki je tako puno lakše ići naprijed – veli Mara.
Sinovi su joj, priznaje, velika potpora, a majka ih kroz svoju žrtvu uči da budu dobri domaćini koji će cijeli taj kompleks voditi i održavati.
– Meni nije cilj pet dana imati turiste, tri dana Alke i dva dana Gospe. Moj je cilj 360 dana ponuditi objekt za odmor duše i tijela gostima, za Alku i Gospu bi ga doslovce zatvorila. Osobno mrzin gužvu kad ne radin, ali ako se ljudi žele odmorit, onda neće doć baš za Alku i Gospu. Onako jednostavno – volin Sinj 365 dana u godini. Vjerujte da mi imamo ponudu za 365 dana, ali tribamo goste znat privuć – vraća se Marija mislima unatrag, jednostavno živi cijelu ovu priču. Priču koja je nastala od brašna, vode, mlijeka, jaja, soli, ulja i mnogo, mnogo ljubavi, a dohvatila je neizrecive razmjere!
I da, nije to sve jer ova žena piše i poeziju. Jedna knjiga, naziva “Sinjske ruke ljubavi” je već izdana s četiri stotine pjesama, a…
– I druga zbirka je pripremljena, ali neman je kad otić dat u izradu. Zvat će se “Da mi je letjeti“.
Da mi je letjeti, to bi stvarno bilo čudo, ali riječi tuđih se sjetim, maštaj mala ludo…
Ovaj programski sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija iz programskog razdolja u 2024. godini
