Nekada se vodilo računa kako se ne bi propustio neki dobar film ili utakmica. Danas takvih briga više nema jer se uglavnom sve snima. I reprizira. Pritisneš dugme i vratiš prošlost u sadašnjost. Ali još
uvijek, usprkos svoj toj silnoj tehnologiji, postoje stvari koje se ne propuštaju jer su jednostavno neponovljive. Ne propušta se trenutak lijepe riječi, stiska ruke, brisanja suze. Jer – niti jedna tehnika, niti jedna elektronika, niti jedna informatika, nije, i nikada neće ni biti, u stanju nadoknaditi sve ono dobroga što je propušteno. I bez obzira što je toliko toga u životu jednostavno bačeno na ljude, i to u jednoj suludoj brzini.
Endemična to je, i autohtona, ljubav kojom Cetinska krajina časti i slavi najveće među nama. Ali, to je ta falinga. Muško i žensko, staro i mlado pamti, voli i poštuje one što su im u živote unijeli toliko radosti i sreće. Neki ljudi su osebujni, a neki malo više, a Stipe Sikirica je svakako jedan od tih koji svojom pojavom budi interes, privlači stavom, oduševljava pričom.
I takvo nešto se – ne propušta jer čovjek s 92 godine životnog putovanja ovom planetom ima štošta za reći. Iako njegova djela pričaju. Radovi kojih je više od pet stotina darovao Sinju i tako zadužio zauvijek narod pitome krajine uz Cetinu.
Na vratnicama crkve Čudotvorne Gospe Sinjske likovnim jezikom ispisao je povijest Sinjana i dolaska slike Majke Božje iz Rame, skulpturom “Na izvoru”, poznatiju kao Lucu, ovjekovječio je kroz lik žene povezanost ovog kraja s pitkim izvorima vode, a s mjesta odakle u boj kreću alkari kopljanici utjelovio je “Spomenikom alkaru”. Autor je i prve postaje križnog puta do Grada kojim je još jednom istaknuo kršćansku pripadnost ovog naroda.
Sikirica je inače rodom iz Jabuke, mjesta tik do Trilja, a rođen je u obitelji majke Jele i oca Nikole koji su imali osmero djece, sedam sinova i jednu kćerku, od kojih je jedno umrlo nedugo poslije rođenja. Prvog su dobili sina Juru, a onda su redom dolazili Dane, Stipe, Vlado, Luca, Marijan i Nediljko.
– Moja obitelj je imala konja Zekana kojeg sam od svoje četvrte godine već vodio na ispašu, na način na koji su mi govorili moji roditelji. Bio je stariji pa sam mu brao travu i davao mu je iz ruke. Kako sam bio slabije građe, među mršavijima u obitelji, nisam uspijevao zajahati Zekana. On je gledao te moje pokušaje da bi onda okretao glavu unatrag podupirući me pa bi se ja i uspio popeti. Zekan je moj prvi prijatelj, on je čuvao mene, a ja njega. I s njim je započela moja ljubav prema kojima koji su postali motiv mojih djela. Obilazio sam ga stalno u pojati, gladio sam ga po lavi, razgovarao s njim – u startu je Sikirica rekao o začetku teme konja kroz koju ga vežu kao umjetnika.
Ponekad ne znamo što imamo, nismo svjesni vrijednosti bogatstva naše pradjedovske ostavštine stvorene iz kamena i soli, iz nevolje i tuge, iz ponosa i dišpeta – iz ničega. Iz ničega su naši stari stvorili nešto, a umjetnost je stvoriti nešto iz ničeg, bolje rečeno iz naizgled ničeg. Jer sve ono što današnji čovjek ne vidi – on je vidio, sve ono što se zaboravi – on je zabilježio, sve ono što je mrtvo – on je oživio.
– Kao mladić sam priželjkivao otići na Akademiju likovnih umjetnosti i kad sam primljen, bio sam kao ponovno rođen, sretan mladi čovjek jer sam bio u okruženju uglednika u likovnom svijetu – od Augustinčića, Radauša, Ljube Babića,… Od njih si mogao učiti ne samo o kiparstvu i umjetnosti već o kulturi ponašanja i govora. Čast ti je bila proći pokraj njih, a kamoli da ti oni predaju… – sjeća se Sikirica dok očima obilazi radove u malome, najčešće od gline, u njegovom ateljeu, među priznatim umjetnicima, u zagrebačkoj Medulićevoj broj 12. Nisu to pravi ateljei jer nemaju dovoljno ni svjetla ni prostor, ali tu se mogu raditi manje i intimnije skulpture.
– Medulićeva nestaje, kao što su nestali moji kolege, i kao što ja nestajem. Ja nisam ja, ja sam ljuštura nekadašnjeg čovjeka – govori. Prošao je, kaže Sikirica, u svojih devet desetljeća života četiri, pet režima, država i novčanica, od Karađorđevića preko poglavnika, Tita, Tuđmana, Mesića pa sve do Milanovića i Plenkovića. Brojne je radove radio za svoju dušu jer, smije se, nikako nije postao simpatičan naručiteljima djela.
Baš kako nije bio simpatičan tadašnjoj gradskoj vlasti prijedlog da Sinj za tri stotine godina od oslobođenja od turske vojske dobije cijelu jednu instalaciju. S obeliskom u sredini, zapravo monolitom s četiri stranice, i dvojicom konjanika sa svake strane obeliska. Nije bilo volje ni želje – sinjske.
Za Sikiricu, inače, kažu da je posljednji Mohikanac stare garde kipara, među ostalim Kožarića, Vulasa, Biffela, Šimunovića i drugih.
– Još dok sam studirao, na trećoj godini studija, izradio sam skulpturu “Na izvoru” koju Sinjani vole nazivati “Luca”, i to jer je zapravo cijelo moje djetinjstvo bilo vezano uz Rudu i Gaz gdje smo dovodili blago (krave, ovce, konja – skupni naziv za životinje – op.a.) i onda me je vezala ta slika kako bi svi mi umorni na povratku kućama pili iz Rude. I slika te skulpture je preko jednog fotografa stigla u “Vjesnik” gdje je uočio tadašnji predsjednik Općine Sinj Petar Pavić i pozvao me da je postavimo na javnom mjestu u Sinju – govori tako Stipe koji u životu ne bi mogao funkcionirati bez nekoliko prijatelja, ali i još jednog, onog koji nema osjećaje – štapa.
Ali još smo godinama unatrag u priči…
– Nije trebalo mnogo godina da napravim i samostalnu izložbu u Zagrebu jer sam se nekako odvajao od kolega koji su htjeli u apstrakciju, a ja sam samo htio ostati u figurama. Izložio sam alkare, momke, konje, ali i neke portrete ljudi jer su mi portreti bili sve veći predmet zanimanja. Na toj izložbi imao sam i neke skice, a među njima je bio alkar koji gađa na konju u trku i nakon tjedana razgovora, odlučeno je da izradim spomenik alkaru pred proslavu 250. godišnjice Alke. Rokovi su bili vrlo kratki pa su često u izvide dolazi ugledni Sinjani, razne delegacije. Jednom je stigla delegacija predsjednika Općine Sinj Vice Buljana, Miloša Žanke koji je bio pučki tribun, Mirka Božića i, ako se dobro sjećam, Blaža Perića koji je u to vrijeme bio predsjednik odbora za proslavu obljetnice. Svi su komentirali moje djelo osim Vice Buljana. a kad je komentirao, onda je rekao da je moj konj u naponu kao da će skočiti na kobilu. Svi su se skupa nasmijali da bi onda Vici i objasnili da je onda umjetnik postigao to da konju udahne život.
Rokovi su bili kratki i u slučaju s vratnicama na crkvi Gospe Sinjske…
– Tadašnji sinjski gvardijan fra Luka Livaja izrazio mi je želju franjevaca da se umjesto drvenih vrata na dijelu crkve koji gleda prema Pijaci postave brončana. Fra Luka mi je dao slobodu, samo je rok bio uvjetovan jer se bližio blagdan Velike Gospe. Odlučio sam u gornjem dijelu prikazati rođenje, život, smrt i uskrsnuće. Na donjoj je strani s jedne strane bitka iz 1715. godine, pobjeda Sinjana nad Turcima, a s druge slavlje blagdana Gospe. U tom slavlju Gospina se slika nosila na ramenima, a ljudi uz sliku su obični ljudi dinarskog kraja. Često su mi se i prijatelji prepoznavali u tim likovima, ali ništa čudno. Gospa je Sinju dala blagoslov, i njezina moć nikad ne prestaje. Zato je ljudi tog kraja toliko štuju, vole i mole joj se…
Premda je Sinju darovao sve svoje stvaralaštvo, tek je prije koji mjesec Grad osnovao Gradsku galeriju Sikirica. Ranije je Galerija Sikirica djelovala pod Kulturno umjetničkim središtem Sinj. Adekvatan prostor za svo Sikirično blago i dalje nema, ali se kamen godina zanemarivanja zakotrljao prema Građanskoj kući, inače kući Šuić, u samom centru grada koja bi trebala postati stalni dom za djela ovog autora. Valjda još za njegova života…
Ovaj programski sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija iz programskog razdolja u 2024. godini
