Kad ne upali iz prvoga puta, ubacio bi frezu pokraj puta, ali draža mi ona, ja vam velju, neg’ najlipša cura u mome selu – ako je vjerovati onom što su stari pjevali u gangi, a kažu da se u gangi nikada ne laže, agrije na krajnjem zapadu Imotske krajine imaju posebno mjesto u srcima žitelja Ciste Velike u kojoj se u sparno nedjeljno poslijepodne održala jedna neobična utrka koja se nikada nigdje nije održala. I sigurno neće, toliko da se već nakon prvog utrkivanja freza Cista Velika gotovo pa bez kakvih uvjeta, ocjena i stručnog mišljenja ovakav događaj ubacio u Guinnessovu knjigu rekorda. A dosad ih je bilo – tri.
Može se na ono vrijeme gledati i ovako i onako, može se za onim vremenom uzdisati i plakati, možemo ga se sjećati s nostalgijom ili ga zaboraviti s teškom mukom, ali stoji činjenica da je u svakom vremenu jednima bilo zajebano, a drugima ko bog bogova. U Cisti se zato ne poznaju razlike, možda jedino dodatci ili kakvi umetci na frezama što ovaj dernek na rubu Imotske krajine čine posebnim.
– Nas par prijatelja smo razmišljali o natjecanju agrija jer smo ih svi vozili. Godinama se pričalo i raspravljalo i kako smo članovi udruge KUŠU (Kulturno umjetničke i športske udruge Cista Velika – op.a.), dali smo ideju, drugi su usvojili plan i tako smo se dogovorili, upustili u organizaciju i napravili prvi susret. Te prve godine smo imali sreću što je susret bio poslije covid godina pa je ljudima trebalo nešto novo, malo zraka i izlaska iz kuće. I došli su iz svih krajeva Dalmacije, bili smo iznenađeni – govori Petar Mandarić, jedan od glavnih u cijeloj organizaciji koje se ne bi posramile ni kakve Olimpijske igre. Ove u Cisti Velikoj ne bi barem izazvale toliko kontroverze jer je u životu agrija formula za dugovječnost zapravo jednostavna.
– Triba imat sriće najviše. Džaba novih svićica, lanaca i sajli, ako freza neće da upali – smije se Mandarić. Istina, jer agriju bije glas kako ne voli raditi ništa na silu već – kad je nju volja, a tu onda po logici proradi i ljudska slabost.
– Agrija ti je đava, ona kad izda – izda. Može bit nova, može bit stara. Inače se moja zove Izdajnica 2, a kući je ostala Izdajnica 1. Nju sam vozio dvi godine, i obe godine mi se ugasila. Moš se ti molit, al ona neće i neće. Valjda neće sljedeće godine bit Izdajnica 3 – prije utrke priča Damir Dajak, vozač na utrci, jedan od najstarijih, kojemu je asistirao Marijan Ramić.
– Obična je freza, standardna. Dvije sam godine vozio friziranu, sad san se vratio na običnu jer san vidio da je ova bolja. Sa sicon, da guzi ne bude loše – govori i rukom miluje svoju metalnu ljepoticu. U “gepeku” je, zato, rano već došlo do problema…
– Provalilo mi je u frižider, nestale su tri pive pa san lopova upozorio da će bit nađen.
Da ne bi “dobila noge”, freza koja je bila za najsretnijeg u lutriji, bila je dignuta na nekoliko metara iznad zemlje. Prije prvog korištenja potreba je primanja cjepiva protiv tetanusa – s razglasa je odjekivao Branko Medak zabavljujući prisutne. A bilo ih je na stotine, iza ograde, na suncu i u hladu, uz vodu i osvježenje u vidu gaziranih i alkoholnih pića. Čak i državnom prometnicom promet se odvijao uz visoke mjere opreza, a na desetke pristojnih momaka u plavim majicama iz tamošnje udruge uljudno je pokušavalo praviti kakav-takav red.
Ako se uvrštenje natjecanja agrija još nije dalo u proceduru uvrštenja u Guinnessovu knjigu rekorda, onda bi se taj Guinness pozabaviti mogao političkom vertikalom što godinama ne mijenja boje.
– Cista Velika, devedeset i prva godina. Četrdesetak žena čeka u ambulanti, dolazi medicinska sestra i pita za pregled EKG-om. Odgovara jedna od prisutnih – nema ti ovde ni’ko za EKG, dušo moja, svi smo ti za ADZ – redao je Medak šale i prozivao natjecatelje u frezama zabavnih imena. Bilo je tu Švabice, Tromajke, Korčulanke i Malene, neke su nosile nazive Divjakuša, Rodica, Ako Bog da, Brecuja i Ljuta Guja.
Obradu polja na tamošnjim škrtim, ali i plodnim njivama zamijenilo je krikanje frezom po asfaltu, a ekipa je bilo ukupno 33 – Od Vrgorca, Otoka i Sinja pa do Imotske krajine.
Natjecatelji, jedan za volanom poteže sajlu i pali frezu, a njegov kompanjon sjedi na maloj prikolici i bodri svoga suvozača. Ujedno su ti na prikolici vrsni majstori koji nose čitav arsenal raznog alata, a u ruci obvezno dvije svićice jer bez njih nema ni dima ni rada motora.
I, da. Nije bilo agrija freze, a da u njezinoj prikolici nije bilo par boca hladnog piva ili gemišta uz još koje dodatno pomagalo poput stolice, suncobrana ili reklama sponzora.
– Nadamo se ove godine da ćemo biti najbolji i odnijeti pehar u Zmijavce, ako ništa, bar ćemo pojist, popit i družit se – priča nam Goran Slišković kojeg su iz “Glibave družine”, a koja je bila definitivno najbrojnija ekipa u Cisti Velikoj, angažirali za odnose s javnošću. Pilot njihove freze bio je Tomislav Gudelj.
– Je, je. Tomislav Gudelj je glavni i odgovorni, naš pilot. Samo se ekipa povećava iz godine u godinu, a pripreme su krenile cili tjedan prije – od servisa do promjene sajla za paljenje. Bitno je samo da upali, a onda možda i pobijedi – kazao je Slišković prije nego je do jednog postrojio članove svoje ekipe za zajedničku sliku. Jer, ugled pred gostima ne smije se izgubiti, a kamoli uspomena.
Dernek je selu k’o pisma svatovima, cviće proliću, ko rosa jutru. I zato dernek svi vole – i sirotinja i vlast, i momci i udovci, i staro i nejako. Nema dana u godini kada je na jednom mjestu više raje i alaše. Dan je to kad se ne radi ništa osim što se jede, pije, pjeva… Takav je dan bio i u Cisti Velikoj. Ima za čime žaliti onaj što ga je propustio…
– Freza da pobijedi triba imat dobru svićicu – tresle su se ruke Tonću Škaričiću dok je okretao glavu za svojim suvozačem – prezimenjakom Franom.
– Treći smo put ovde, ovaj se događaj jednostavno ne propušta. A vozimo agriju 505, najpopularniju frezu…
A stazu dugu 102,1 metra, na sada već legendarnom Mandarića putu b.b., po kup sistemu, najbolje je apsolvirao Ante Dragičević uz moralnu i fizičku podršku Ante Šošića na frezi imena “Kompresija”. Ako je sudionik Alke u Sinju – alkar, onda je ciški sudionik – agrijar.
– Nisan se nada, doša san da ubijen nedjeljno popodne, ali dobili smo. Upalila je iz prve, a ima joj četrdeset godina. Jučer smo se pripremili, ubacili je u kamion i došli. Opušteno, lagano, bez presinga je sve bilo i na kraju najbolji – prepričao je dojmove Dragičević koji je pobijedio u glavnoj utrci nazvanoj “Original” jer se radi o agrijama koje su u “izvornom tvorničkom stanju”, kako kaže Pravilnik ovog natjecanja. Drugo je mjesto osvojila ekipa “Zeka racing team“. “Breculja” je prva došla do cilja u utrci “Prerada”, a odmah nakon nje i ekipa “Moto klub Četvrta gardijska brigada Split” na frezi Raga 1114 da bi pehar za prvo mjesto trke “Otvorena” otišao u ruke ekipe “Uštekani” s freze Promaja.
Ovaj programski sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija iz programskog razdolja u 2024. godini