Endemična to je, i autohtona, ljubav kojom mi u Splitu, i
Dalmaciji, častimo i slavimo najveće među nama. Ali, to je ta naša falšitada.
Muško i žensko, staro i mlado pamti, voli i poštuje one što su im u živote
unijeli toliko radosti i sreće. Njezino je zato ime jamstvo za uspjeh.
Neki ljudi su osebujni, a neki malo više, a ona je svakako
jedna od tih koje svojom pojavom bude interes, privlače stavom, oduševljavaju
pričom.
Kazalište je njezino prirodno stanište. Mogla je zaboraviti
tekst, zbuniti se, nešto krivo reći u ekstazi ili u transu, ali refleksna
spremnost na ikoji oblik nenadane improvizacije bila je čudna i čudesna. Te
“daske koje život znače” zbilja i jesu takve za Arijanu Čulinu jer za
njezin nerv filmska je kamera bila odveć sterilna.
Nadnaravnom osjetljivosti Arijana bi valjda bila u stanju u
život vratiti i stabla od kojih su te daske bile učinjene, pa je na toj
energiji, uz onu vlastitu, snažno tumačila brojne sudbine nekih svojih dalekih
pobratima.
– Kad sam bila dijete voljela sam recitirati pjesme, ali
kasnije sam to nekako ostavila po strani sve do srednje škole. Bila sam u
gimnaziji Marko Marulić kada se otvorio glumački studio kojeg je oformio
pokojni Marin Cecić i tada me je prijateljica pozvala da idem s njom na
audiciju jer je trebala nečiju podršku. I na kraju su mene primili, a nju nisu.
I u tom studiju su bila priznata imena poput Gorana Golovka, Snježane Sinovčić,
Dina Dvornika, Davora Vukovića… – kaže žena kojoj je najveća nagrada,
ponavljala je to, bio i ostao aplauz publike za dobro obavljen posao.
“Pedeset puta mi je lakše odigrati tragediju…”
– Od prvih su me dana nekako pratile velike predstave s
legendarnim Borisom Dvornikom, Zdravkom Krstulović, Špirom Guberinom, Ivicom
Vidovićem pa sam odlučila upisati akademiju u Beogradu sa 17 i pol godina –
kaže. I upisala je, a počela se profesionalno baviti i solo pjevanjem.
Biti s njom na sceni neprocjenjivo je iskustvo, barem tako
kažu, jer ne postoji škola koja te može naučiti ono što je mogao samo jedan
Arijanin pogled.
– Humor nije jednostavan, za njega trebate imati dosta
snage. Ako se publika ne nasmije, a vi ste sat i pol sami na pozornici, onda je
to fijasko. Za mene osobno je nekih pedeset puta lakše odigrati tragediju od
komedije.
Jer…
– Sve se može naučiti, ali duhovitost nikako. Znate, to je
kao da kažete da se može roditi novi Boris Dvornik. On se rađa jednom u
stoljeću – veli Arijana koja je stekla širu popularnost kroz ulogu Milijane u
seriji “Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo”. Svako pojavljivanje
na sceni ispunjava ju baš kao i to iz 1987. godine, iako se od tada puno toga
promijenilo. Jedino je pozicija s koje ona kreće u vic ostala ista –
univerzalno ljudska, pa se svi nasmijemo svojoj nesavršenosti zajedno s njom.
“Komičari su često ozbiljni u privatnom životu”
U godini kazališnih uspješnica “U malu je uša
đava” i “55 kvadrata” Arijana je obilježila četiri desetljeća
karijere u kojoj se uska poveznica veže baš s komedijom. Jer stand up Arijane
Čuline je uvijek – ziher. Ili je odlična ili vrlo dobra.
– Često u komedijama obrađujem teme koje muče malog čovjeka,
ta komedija onda nekad izgleda kao životno ogledalo koje se zatvara iza vrata
naših domova. I to je opet sve životni put, jer da su me zvali više za uloge u
filmu, onda me publika ne bi nekako povezivala s komedijom – govori.
Splitska se glumica bavi – ili, kako sama kaže – igra slikanjem
već petnaestak godina. Uči i francuski jezik. Piše knjige… Malo je onih
glumaca koji su na više polja ostvarili vrhunske rezultate. Tako balansira u
životu, kaže.
– Privatno sam vrlo povučena, nije to zanimljiv život. Kući
sam, s kćerkom. Prošetam, vratim se doma, radim svoj posao. Ne izlazim previše,
nema me na događanjima jer sam ekstrovertan tip. Inače su komičari malo čudni
ljudi, ne kažem da nisam vesela i da se ne volim nasmijati, ali mi komičari
često smo ozbiljni u privatnom životu – priča.
“Stavila sam prati haljinu i uništila sam je…”
Kad ponestane posla ona ga izmisli.
Tako je i jednog kišnog dana naišla na likovnu radionicu.
Sjela je među nekoliko žene i počela slikati, žena koje su izgledale mirno i
sretno jer su bile ispunjene. I svatko bi, govori, trebao pronaći nešto čime će
se igrati i zabavljati.
– Moja matična kuća, splitski HNK, nije imala ludi odnos
prema meni. Ja sam inače osoba koja se nikad ne žali, ne pita za posao, jer ja
uvijek sama sebi nađem ulogu. Znate kako kažu – glumac mora raditi i kad ne
radi. Ja jesam Splićanka, ali Split kao da nije obratio pažnju na mene. Možda
su njima značajniji ljudi koji nešto ozbiljno glume, ali ja isto radim ozbiljno
posao. I humor i satiru.
Humoristična je bila i jedna životna epizoda prije jednog od
onih dana u karijeri.
Te je godine film “Ne gledaj mi u pijat” proglašen najboljim u Venecijom, a Arijana najboljom internacionalnom glumicom.
– Bila sam pozvana na festival Mostra u Veneciji i u Malla
sam išla kupiti haljinu s resama, ali najbolje od svega je što sam ju stavila
na pranje i uništila je. Rese su se zapetljale, a onda sam ja našila drugi
komad robe. Eto, dok drugi imaju stiliste za tako važne trenutke, moja haljina
je iz Malla – smije se Arijana.
No, smijeh je ljekovit, a svaka predstava, odigrani komad
ili uloga priča za sebe.
– Dosta je trenutaka koji ostanu u sjećanju, ali jedan od
ljepših momenata bilo je kada sam radila na predstavi koju su igrali glumci iz
cijele Europske unije. Dobila sam na kraju glavnu ulogu, pripremala sam se u
Danskoj, Rumunjskoj, a predstave igrala diljem Europe – od Švedske,
Kopenhagena… I nisam mogla vjerovati da smo se tako dobro razumjeli, kao da
smo iz istog grada. To je bio još jedan dokaz da gluma ima univerzalan jezik.
Da tomu nije tako, i Charlie Chaplin bi govorio.