Nogomet na ovom Euru nije bio za ukus navijačkog svijeta, nije bio ni tehničkog dojma koji bi zadovoljio analitičare barem u nekom segmentu posebnosti, a dojmu od ranije nije se otelo ni finale. Barem u dijelu susreta.
Sedamnaesto veliko natjecanje u Europi imalo je završnu utakmicu s opisom “ništa-ništa” u prvom dijelu, a onda posve različito poluvrijeme u kojem je, nakon niza uzbuđenja, Španjolska podignula trofej i tako samostalno ovladala povijesnim knjigama nogometne Europe. Španjolci su prvaci bili 1964. godine, a onda još triput u ovom stoljeću – 2008., 2012. i konačno 2024. godine.
Engleska je na Olimpijskom stadionu ostala bez krune koju toliko želi i koju još nema u vitrinama, ali, objektivno, neočekivano je i završila u finalu kao što ni u finalu nije pokazala nešto konkretno. Ne samo zato što nije igrala uvjerljiv nogomet, nego i zato što je u više utakmica plesala na rubu eliminacije. Koncentracija visoke individualne kvalitete, koja je Engleze i gurala naprijed, u finalu Eura je bila bez uspjeha. Zapravo možda je vrijedila nekih petnaestak minuta koliko je bio rezultatski egal.
Kamilica kakvu su gledali svi oni pred malim ekranima u prvih 45 minuta krenula je pritiskom Španjolaca koji su prijetili prodorima Nice Williamsa da bi Englezi prvi put zaprijetili u prvom dijelu u prvoj minuti sudačkog dodatka. Taj događaj iz 46. minute, kada je Rice ubacio s desne strane, a Fodenov udarac ljevicom obranio Simon, jedini je bio udarac u okvir vrata u prvom poluvremenu finala.
Williams je zato istim stopama s početka susreta nastavio na startu drugog dijela i nakon svega minute igre donio prednost Španjolcima. Brzopotezna i iznimno precizna španjolska akcija krenula je od Carvajala s desne strane koji je iz prve odigrao za Yamala, a ovaj vidio usamljenog Williamsa u trku na drugoj strani koji je zaključio sve odmjerenim udarcem u desni kut gola Engleza. Mogla je ta prednost ekspresno postati i dvostruka da se nakon dodavanja Williamsa Olmo nije iskazao udarcem u odličnoj poziciji. Sveprisutni Williams i u 56. minuti pucao je s ruba kaznenog prostora tik uz lijevu stativu, ali bez promjene rezultata.
I kad su se Španjolci napromašivali, stigla je kazna. Nakon svega tri minute provedene na travnjaku, Cole Palmer zabio je za 1:1. Saka se sjurio po desnoj strani i pokušao odigrati u sredinu, ali na sasvim slučajnu je odbijenu loptu natrčao Palmer i isporučio “bombu” ravno u lijevi donji kut s dvadesetak metara!
Dvanaest minuta kasnije, u 85. Španjolska je nanovo dovela “vodu na svoj mlin”. Cucurella je osvojio nešto prostora na lijevoj strani i poslao nisku loptu u sredinu, gdje se Oyarzabal provukao između Stonesa i Guehija i matirao nemoćnog Pickforda. I Oyarzabal je ušao kao zamjena, a postao je junak Furije!
Nije moglo bez stresa do kraja. U posljednjoj je minuti utakmice streljana bila pred španjolskim golom. Rice je šutirao glavom nakon kornera, a Olmo je očistio glavom s gol-linije nakon što je njegov vratar već bio svladan.
I zanimljivost, zapravo konstatacija koja će ostati upisana u povijesne almanahe, jest kako je Lamine Yamal postao najmlađi nogometaš koji je zaigrao u finalu nekog velikog natjecanja. Yamal je oborio rekord legendarnog Pelea koji je u finalu Svjetskog prvenstva 1958. godine igrao sa 17 godina i 249 dana. Lamine je jučer proslavio 17. rođendan što znači da je na finalu ovogodišnjeg Eura imao 17 godina i jedan dan.
I da, kakav je to dan bio za Španjolce. Nakon Alcaraza, s peharom se kući vraća i odabrana nogometna vrsta…