Mrcina je to, duga više od 108 metara: najnoviji član morske ekipe Jadrolinije akoštao je podno Marjana, budio Split i odisao posebnošću – što zbog hrvatske trobojnice koja ga je okružila, što zbog mirisa još svježe prefarbanih limenih i čeličnih dijelova s kojih se smiješio Velom mistu. Dan vedar i osunčan, ponedjeljak.
Dobro nam došli! – srdačno pozdravlja Jelena Ivulić. Da, poznati glas koji preko medija obavještava javnost o broju putnika, otkazanim i izvanrednim linijama prema otocima u splitskom plovnom području, žena koja iza sebe ima tri desetljeća radnog staža u “Jadroliniji”.
Njezin plan da prvo na miru popričamo sa zapovjednikom i njom, a da zatim krenemo u obilazak broda, a onda ugostiteljski dio – bespogovorno prihvaćamo. Vidi se da je osoba od organiziranja i efikasnosti. Legendarni Mrvica koji je partio na neka mirnija mora, a bio je baš maher u poslu, govorio je da je jedan dan zimi kad ne idu trajekti teži nego cijela sezona kad se svašta događa, a kakav je tek dan kad novi dio obitelji hrvatskog giganta prvi put preko mora otisne putnike i sve njihove potrebe. Znate ono, kad “stane” trajekt, kao da si stavio barikade na cestu. Putnici zovu, mora se opskrbiti otok, netko mora u liječnika… Trema hvata i nas koji smo poslom tu. Trajekt koji je napunio dvadeset i sedmu godinu prošlog mjeseca prvi je put trebao isploviti prije mjesec dana svečano, praćen sirenama s brodica, no sve je naprasno otkazano jer su na njemu uočeni nedostaci. O čemu se radilo, nitko nikad ni riječi nije rekao. Vjerojatno niti ne planira. Ova – druga sreća – prošla je gotovo bez najava, ali ne promakne baš puno toga tim novinarima…
U unutrašnjosti broda, u golemom hangaru i otvorenim prostorima, koji će ovih dana primiti prve goste trajekta koji nosi ime po Oliveru, brojna je ekipa. Dištonaju, reklo bi se u nas, tek dva ozbiljnija lika. Dosta ozbiljnija. Nose košulju i štof hlače, prilično stentanog ponašanja premda znaju da je velik teret na leđima njih dvojice – Antona Miculinića i Lovre Smoljana.
– Dva smo zapovjednika prvenstveno zbog toga što je brod novi u floti. Najviše, dakle, zbog upoznavanja. Ovdje ću ostati zapovjednik tako da se treba dobro upoznati s brodom na kojeg se dugo čekalo. Samo ime Oliver predstavljaja puno toga za sve nas, posebno za ovu rutu gdje će brod ploviti. Putnici će biti zadovoljni, sigurno zbog komoditeta, ali i sigurnosti – govori Smoljan koji je rodom iz Tkona s otoka Pašmana. Nakon sedmogodišnje časničke dužnosti, dvije je godine s činom zapovjednika.
– Ovaj brod može postići brzinu i do 17,5 čvorova, ali ga vozimo do 15 da se držimo plovidbenog reda. Do Vele Luke će, službeno, ići 2 sata i 40 minuta, a naravno da i to sve ovisi o vremenskim prilikama i neprilikama. Trema je bila tijekom pokusne vožnje, ali sve je manje i manje prisutna sada – tehnički je potkovan Miculinić. Puno je puta ovo ponovio pred mikrofonima i kamerama jer svi žele uhvatiti prvi Oliverov “trag u beskraju”.
Testna plovidba u nedjelju je odrađena perfektno, taman toliko da prvi prijevoz putnika i njihovih limenih ljubimaca prođe bez kakvih problema, priča dalje “Oliverov” zapovjednik s Grobnika.
– Brod je izvrsnih maritimnih sposobnosti, jak je, četiri puta po malo manje od 4 tisuće kilovata. Splitski brodovi dočekali su nas trubeći na testnoj plovidbi što je svakako posebno, kao i stihovi, sve ono što je napravljeno u unutrašnjosti broda,… ma sve to daje dozu ponosa što smo za kormilom. Premda sam Grobničanin, osobno volim Olivera kao i moji sumještani. Nismo sigurno kao Splićani, ali Oliver je srca i duša, i tko ga ne bi volio – tako velikog, a opet tako iskrenog i malog.
Nadopunjuje i drugi komandant.
– Oliver je svima nama u krvi. Ne treba puno potrošiti riječi nego reći samo njegovo ime. I moj prvi ples na vjenčanju bila je baš Oliverova pjesma…
A Oliverove pjesme sviraju sa zvučnika, stihovi su ispisani po stolovima i zidovima, kako god se okreneš i Oliver u slici kao da plovi zajedno sa putnicima. Ukupno ih na brod može gotovo sedam stotina, uz još stotinjak vozila. Dužinu smo već otkrili (108 metara), a onda je red kazati i kako je trajekt koji će prometovati na relaciji između Splita, Vele Luke i Ublija širok 17 i pol metara.
Puno je o hrvatskim brodogradilištima ispričano priča, mahom u sumornim i beznadnim tonovima, pa jedan suprotan primjer dođe nešto kao endem. Teško ga je pronaći, ali kada uspijete u tome, teško je i ostati ravnodušan. Oliveru su dušu vratili u riječkom brodogradilištu Viktor Lenac gdje su pet mjeseci radili na prilagodbi trajekta koji je napravljen u Japanu, a sve po zahtjevima Hrvatskog registra brodova.
– Neobično je i lipo. Došla sam s Hektorovićem, a vraćam se s Oliverom. Oliver mi je bia susid. Znate što, on je bio jako dobar čovik. Pristupačan, zna je stat i pričat sa svima – prve dojmove nakon ulaska u trajekt priča Nada Šeparović. Da je bilo staviti traku kao na kraju utrka trkača, Nada bi bila ta koja bi vrpcu pretvorila u dvodijelnu traku.
Istog su roda, iste loze Oliver i Dragutin Oreb.
– Moja baba i njegov did su bili brat i sestra, on je bio moj veliki rođak. Od djetinjstva smo se znali. On je rođen ’47., a ja godinu dana kasnije. Ka dica smo bili dobri, igrali smo se zajedno, vozili biciklon po Veloj Luci. On je bio normalan čovik, svakome se zna javit, nije tu bilo ono da je velika zvijezda i zato, neka je dobio svoj trajekt – veli Oreb. Onako iskreno ističe i bojazan da će na trajektu biti malo mjesta za auta, posebno kad se živa na termometru penje iznad 40 stupnjeva Celzijeve ljestvice.
– Idem na rehabilitaciju u Velu Luku. Trajekt ima pokretne skale koje su mi bitne jer sam na štakama. Značit će to i drugim ljudima sigurno…, a Oliver? Pa Oliver će ostati s nama cijeli vijek, ali ovim trajektom sigurno i duže jer će kroz njegove stihove i pjesme ploviti svakog dana – razmišljanja su Matiše Babića koji je kao poput nekog turista prvi ulazak u “Oliverove dvore” ovjekovječio pametnim telefonom. Potpomagao se štakama dok je iz zvučnika pjevala – Đelozija.
Pored svih prognostičara, pored profesionalnih i amaterskih meteorologa, pored pustih aplikacija i automatskih notifikacija, postoji u Dalmaciji još pouzdaniji način za određivanje stvarnih vremenskih prilika. Vrlo jednostavan način. Kad radijskim frekvencijama glas voditelja pročita vijest da katamarani i trajekti nisu isplovili iz Splita prema otocima, znači da je zapuhalo. Ovaj dan je bio sušta suprotnost, kao stvoren za uploviti u pjevačevu dragu Velu Luku, u kojoj je on najradije boravio i odmarao se u druženju s prijateljima ili u ribanju i u kojoj je našao konačno počivalište.
Jedina ljubomora, iliti đelozija bila je što morskog vuka više nema. Što nema čovika rašpava glasa koji je toliko baštine ostavio u regiji i regionu, u svemiru i vasioni, u našem mistu. U Luci, Splitu, gdjegod…
